Arduba

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Mapa završetka ilirskog ustanka 6 - 9 god.

Arduba je bila ilirska tvrđava i naselje koja se u istorijskim izvorima spominje kao mjesto sukoba između pobunjenih Ilira i rimske vojske tokom posljednje godine ilirskog ustanka u vremenu 6 - 9. god.[1]

Rimska opsada[uredi | uredi kod]

I dok je glavnokomandujući rimske vojske i budući car Tiberije vodio teške borbe oko Andetrija u priobalnom pojasu Dalmacije, trupe pod Germanikovim zapovjedništvom su se razračunavale sa preostalim ustaničkim snagama u unutrašnjosti. Prilikom te Germanikove pacifikacije u dubljoj unutrašnjosti, posebnu epizodu čine događanja vezana za naselje Ardubu (...[Αρδουβαν...), koje je sigurno predstavljalo bitnije ustaničko uporište.[2]

Iako je raspolagao sa mnogo većom armijom u odnosu na branioce Ardube, Germanik se pred ovim naseljem suočio sa jakim utvrđenim obrambenim fortifikacijama u blizini rijeke sa brzim tokom i nije jednostavno izašao na kraj sa Ardubom.[3]

U samoj opkoljenoj Ardubi, osim ustanika sa tog područja i njihovih žena i djece nalazili su se i razni prebjezi, oni koji su predhodno služili u rimskoj vojsci. Njima nikako nije odgovaralo da se vode pregovori o primirju, jer su se kao saboteri plašili kazne. Sve je to stvaralo napetu i očajnu situaciju, koja je kulminirala, kada su žene sa djecom u naručju počele skakati ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavljivale u rijeku koja je tekla ispod Ardube. Nakon toga je i Arduba prestala sa pružanjem otpora i okolna mjesta u njenoj blizini koja su joj gravitirala su se nakon pada lokalnog središta dobrovoljno predala Germaniku.[4]

Kada je čuo za pad Ardube i sam Baton sa svojim vojnicima u Andetriju se predao Tiberiju, vođi rimskih jedinica.

Lokacija[uredi | uredi kod]

Tačna ubikacija Ardube je još uvijek predmet promišljanja istraživača. Wilhelm Tomaschek je prvi smjestio Ardubu u Vranduk kraj Zenice.[5] Branka Raunig je na ovoj lokaciji 1968. god. obavila arheološka iskapanja koja nisu dala ni praistorijskih ni antičkih nalaza koji bi to potvrdili. Dio istraživača smješta Ardubu u blizini Andetriuma, ili "negdje sjevernije", ili u planinskom prostoru "jedne veće rijeke u unutrašnjosti".

Darko Periša sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, polazi od opisa Kasija Diona (LVI, 15):

...smještena je na rubu stjenovita grebena koji je sa svih strana opkoljen dubokim kanjonom kroz koji protječe brza rijeka (koju Dion ne imenuje), osim na jugoistočnoj strani na kojoj je podignut vrlo snažan kameni bedem, a u unutrašnjosti se nalazilo organizirano naselje, o čemu svjedoče konture nekadašnjih ulica i vidljivi temelji kuća.

Gornji opis, smatra Periša, odgovara gradini kod Puljana, na lijevoj obali Krke, preko puta današnjeg naselja Ivoševaca. Uzvodno od gradine došlo je tokom vremena do podizanja sedrene barijere Brljanskog slapa što je znatno usporilo protok Krke pa je tu nastalo malo, ali duboko Brljansko jezero. U predrimsko i rimsko doba sedrena je barijera sigurno bila znatno niža i više izložena protoku vode tako da je Krka odgovarala Dionovu opisu brze rijeke, a taj dojam i danas, kada poraste vodostaj, stvaraju visoki slapovi odmah ispod gradine.

Postoje i materijalna svjedočanstva rimske opsade, prije svega barem tri logora na desnoj obali, a zatim dugački opsadni kameni bedem koji presijeca zaravan ispred gradine, odnosno blokira izlaz iz nje. Tu treba tražiti još jedan, sasvim kratkotrajan (dok je trajala opsada) rimski vojni logor. Poslije sloma Batonova ustanka na desnoj je obali izgrađen trajni legijski logor koji je dobio ime Burnum po liburnskom plemenu Burnista, na čijem je krajnjem istočnom rubnom području bio izgrađen, dok su dva susjedna logora vjerojatno služila za smještaj auksilijarnih (pomoćnih) jedinica.[6]

Taj smještaj Ardube potvrđuje i blizina dalmatskog Andetrija, odakle se dio branitelja povukao i sklonio u Ardubu.


Izvori[uredi | uredi kod]

  1. John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001
  2. „BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA”. Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. „Salmedin Mesihović: SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA””. INSTITUT ZA ISTORIJU • Br. 4, 1-234, Sarajevo 2009.. Arhivirano iz originala na datum 2018-07-14. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. „Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-21. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. Arduba - Hrvatska enciklopedija
  6. Pre-Roman and Roman Burnum: Some Remarks, and New Evidence of the Auxiliary Fort at Čučevo(en)