Ankhtifi
Ankhtifi je bio staroegipatski nomarh Hierakonpolisa i pristaša Desete dinastije sa sjedištem Herakleopolisu Magni. Za vrijeme Prvog prijelaznog perioda se zajedno s tom dinastijom borio protiv tebanske dinastije za kontrolu Egipta.
Ankhtifi je živio u doba kada je Egipat bio zahvaćen iznenadnim globalnim zahlađenjem, koje se na prostoru Afrike odrazilo kroz nekoliko godina kataklizmičke suše. Ona je pak u drevnom Egiptu dovela do sloma nacionalnog jedinstva i fragmentacije na male države koje su se međusobno borile za kontrolu nad bitno umanjenim nacionalnim resursima.
Ankthifi, ispočetka samo vladar Hirekonpolisa, osvojio je Edfu, Elefantinu i Ombos, pri čemu je u Edfuu porazio Kuya, nomarha privrženog tebanskoj dinastiji. Tebanski vladari Mentuhotep I i Intef I su nešto kasnije porazili Ankthifija i oduzeli mu Elefantinu, Edfu i Hierakonpolis, ali je Ankthifi zadržao vlast nad jednom nomom i tako sagradio raskošnu grobnicu u El-Mo'alli.
Ankthifijeva grobnica u El-Mo'alli je važna jer je na njenim zidovima Ankthifi dao ispisati svoju opširnu autobiografiju koja se smatra jednim od najvrijednijih izvora za historičarima relativno slabo poznati Prvi prijelazni period. U njoj se opisuju Ankthifijeva vojna i državnička dostignuća, a veliki dio teksta je posvećen Ankthifijevoj brizi za podanike, odnosno hvaljenju kako je bio u stanju zadovoljiti njihove egzistencijalne potrebe.
Posebnu pažnju historičara je izazvao Ankthifijev opis gladi koja je prije njega poharala Gornji Egipat.
"Cijeli Gornji Egipat je umirao od gladi i svatko je došao do stanja u kome je morao jesti vlastitu djecu."
Ankthifi, kao i mnogi drugi egipatski velmože tog doba, je svoj autoritet u nedostatku centralne vlasti i legitimnog faraona, autoritet crpio iz vojne sile, kao i iz činjenice da je mogao organizirati distribuciju hrane sojim podanicima. Hvaljenje tim mogućnostima se bilježi u natpisima drugih velmoža, međutim tvrdnje o sveopćoj gladi su se smatrale najobičnijom propagandom sve dok najnovija paleoklimatološka istraživanja nisu pokazala kako je u Prvom prijelaznom periodu dramatično opala razina Nila, a s njome i količina plodnog tla s kojom se moglo prehraniti tadašnje egipatsko stanovništvo.
