Američka Deklaracija nezavisnosti

Izvor: Wikipedia
Kopija Deklaracije nezavisnosti

Američka Deklaracija nezavisnosti je deklaracija koju je potpisalo 13 tadašnjih britanskih kolonija u Novom svijetu, čime su proglasile svoju nezavisnost i objasnile svoje razloge za to. Potvrđena je od Kongresa 4. jula 1776. godine, taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti. Velika Britanija je priznala nezavisnost svojih bivših kolonija 3. septembra 1783.

Historija[uredi - уреди]

John Adams je bio vođa zagovornika nezavisnosti, koja je jednoglasno potvrđena 2. jula. Komitet petorice već je bio osmislio službenu deklaraciju, koja bi bila spremna kada Kongres bude glasao po pitanju nezavisnosti. Termin "deklaracija nezavisnosti" ne koristi se u samom dokumentu.

Adams je ubijedio komitet da odabere Thomasa Jeffersona za stvaranje prvobitnog koncepta tog dokumenta,[1] kojeg bi kongres kasnije uredio kako bi stvorio konačnu verziju. Deklaracija je u konačnici predstavljala formalno objašnjenje zašto je Kongres 2. jula, više od godinu dana nakon izbijanja Američkog rata za nezavisnost, glasao za proglašenje nezavisnosti od VB. Rođendan nacije, Dan nezavisnosti, slavi se 4. jula, iako je Adams želio da to bude 2. juli.

Nakon potpisivanja dokumenta 4. jula, Kongres je objavio Deklaraciju nezavisnosti u više oblika. Isprva je objavljena kao Dunlapov primjerak koji je naširoko tiskan i čitan u javnosti. Izvorna kopija iskorištena za štampanje istog izgubljena je i moguće je da je to bila kopija koju je u rukama držao Thomas Jefferson.[2] Jeffersonov prvobitni koncept, zajedno sa izmjenama koje u načinili John Adams i Benjamin Franklin, te Jeffersonove bilješke o izmjenama koje je načinio Kongres, čuvaju se u Kongresnoj biblioteci. Najpoznatija verzija Deklaracije, potpisana kopija koju često smatraju službenim dokumentom, izložena je u Nacionalnoj arhivi u Washingtonu. Tu kopiju naručio je Kongres 19. jula, a većinski potpisao 2. augusta.[3][4]

Izvori i tumačenje Deklaracije već dugo su predmet naučnih istraživanja. Deklaracijom je opravdana nezavisnost Sjedinjenih Država tako što su popisane kolonijalne pritužbe protiv kralja Georgea III i potvrđena određena prirodna i zakonska prava, uključujući i pravo na revoluciju. Nakon što je poslužila svojoj izvornoj svrsi obznanjivanja nezavisnosti, reference na Deklaraciju bile su malobrojne tokom idućih osamdesetak godina. Abraham Lincoln učinio ju je središnjom tačkom svoje retorike i politike. Od tada je ona postala poznata izjava o ljudskim pravima, a naročito njezina druga rečenica:

Mi držimo ove istine same po sebi očiglednim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su od Stvoritelja obdareni određenim neotuđivim Pravima, te da su među njima ono na život, slobodu i ostvarivanje sreće.

Ta rečenica nazvana je "jednom od najpoznatijih rečenica u engleskom jeziku",[5] jer sadrži "najmoćnije i najznačajnije riječi u historiji Amerike".[6] Taj odlomak postao je primjer moralnog standarda kojem bi Sjedinjene Države trebale težiti. Taj pogled znatno je promovirao Abraham Lincoln, koji je smatrao Deklaraciju osnovom svoje političke filozofije, te tvrdio da se Deklaracijom saopštavaju principa putem kojih bi se trebao tumačiti Ustav Sjedinjenih Država.[7] Ona je služila kao inspiracija za mnogobrojne nacionalne deklaracije o nezavisnosti u cijelom svijetu.

Zemlje potpisnice[uredi - уреди]

Ovo je popis tadašnjih kolonija koje su potpisale Deklaraciju:

  1. New Hampshire
  2. Massachusetts
  3. Rhode Island
  4. Connecticut
  5. New York
  6. New Jersey
  7. Pennsylvania
  8. Delaware
  9. Maryland
  10. Virginia
  11. North Carolina
  12. South Carolina
  13. Georgia

Tekst Deklaracije[uredi - уреди]

Deklaracija počinje sljedećim odlomkom:

"Kada u toku historije postane nužno za jedan narod raskinuti političke veze koje su ga spajale s drugim i zauzeti među silama ovog svijeta posebno i ravnopravno mjesto koje mu daju zakoni prirode i Bog te prirode, dužno poštovanje mišljenja čovječanstva zahtijeva od njega da objavi sve ono što ga je navelo na to odvajanje."

Izvori[uredi - уреди]

  1. "Declaring Independence", Revolutionary War, Digital History, University of Houston. From Adams' notes: "Why will you not? You ought to do it." "I will not." "Why?" "Reasons enough." "What can be your reasons?" "Reason first, you are a Virginian, and a Virginian ought to appear at the head of this business. Reason second, I am obnoxious, suspected, and unpopular. You are very much otherwise. Reason third, you can write ten times better than I can." "Well," said Jefferson, "if you are decided, I will do as well as I can." "Very well. When you have drawn it up, we will have a meeting."
  2. Boyd (1976), The Declaration of Independence: The Mystery of the Lost Original, pg. 438
  3. "Did You Know...Independence Day Should Actually Be July 2?" (Press release). National Archives and Records Administration. 1 June 2005. Retrieved 2012-07-04. 
  4. The Declaration of Independence: A History, The U.S. National Archives and Records Administration
  5. Stephen E. Lucas, "Justifying America: The Declaration of Independence as a Rhetorical Document", in Thomas W. Benson, ed., American Rhetoric: Context and Criticism, Carbondale, Illinois: Southern Illinois University Press, 1989, p. 85
  6. Ellis, American Creation, 55–56.
  7. McPherson, Second American Revolution, 126.