Nikola Kovačević (revolucionar)
Nikola Kovačević (1894-1979) je bio učesnik Oktobarske revolucije i jedan od vođa prve Jugoslovenske komunističke grupe, osnovane 1918. u Moskvi.
Prema izveštajima policije Kraljevine SHS, bio je »najsposobniji i najopasniji boljševik«.[1] 1930-ih je učestvovao u Španskom građanskom ratu. Takođe je bio sekretar OK KPJ za Vojvodinu.
Biografija[uredi | uredi kod]
Rođen je u Derventi 1894. godine. Bio je član Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine.
Ruska revolucija[uredi | uredi kod]
Jedan od vođa istupanja iz Jugoslovenske dobrovoljačke divizije i prelaska boljševicima. Bio sekretar Jugoslovenskog revolucionarnog saveza u Kijevu; član Jugoslovenske grupe pri RKP(b).[2]
Revolucionarni rad u Kraljevini[uredi | uredi kod]
U novembru 1918. godine Nikola Kovačević je, kao sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Srba, Hrvata i Slovenaca, upućen u Jugoslaviju radi pripreme boljševičke revolucije.
Kovačević i Ćopić su potkraj prosinca 1918. poslali u Moskvu izvještaj o uspešnom organiziranju komunističkih grupa u Zagrebu.[1] Nakon stvaranja ćelije u Zagrebu — verovatno u željezničkoj radionici — Ćopić se uputio u Hrvatsko Primorje, gdje je posjetio Sušak, Rijeku, Crikvenicu, Kraljevicu i Bakar, te zatim prešao u Gorski kotar (Delnice) i Liku (Gospić i Otočac), a Kovačević prvo u Sarajevo i Mostar, a zatim Slavonsku Požegu i Slavonski Brod.[1]
Kovačević je potkraj prosinca stigao u Slavonski Brod, gdje se sastao s mjesnim socijal-demokratima. Program komunista bio je dobro primljen, te se pristupilo organiziranju ilegalne ćelije. Kao mjesto za »javke« bila je određena krčma Johanna Drehera. U Brodu je također razvio između energičnu agitaciju među momčadi na monitorima. Putem šifre obavijestio je Simu Miljuša u Zagreb da će ta momčad u slučaju prevrata zajedno s boljševicima »bombardovati Beograd«.[1]
Potom je sličnu grupu osnovao i u Derventi. Prema svedočenju Vitomira Kozjaka, Kovačević mu je naložio da osnuje formaciju pod imenom Crvena garda ili Crna ruka, i prikuplja oružje »jer će doći dan kada će se podignuti čitava Jugoslavija«.[1] Prema Kovačevićevom saopćenju, odredi »Crvene garde« i »Građanske garde« bili su organizirani u Slavonskom Brodu, Osijeku, Đurđevcu, Vrdniku, Subotici i drugdje.[1]
Jedan je od organizatora tajne komunističke grupe „Pelagić“, osnovane početkom marta 1919.[1]
Policijski nadzor[uredi | uredi kod]
Policija je pažljivo pratila aktivnosti Nikole Kovačevića. 2. siječnja 1919. predsjednik vlade Bosne i Hercegovine V. Šola javio je ministru unutrašnjih poslova Svetozaru Pribićeviću da se »boljševik Kovačević nalazi u Sarajevu« i da je on »najsposobniji i najopasniji boljševik«.[1] Pribićević je istog dana izvestio hrvatskog bana Antuna Mihalovića kako ima saznanja da su iz Moskve poslani ljudi "da u našim krajevima šire boljševizam":
Od tih znadem za imena samo nekih i to: Kovačević pod imenom Krasoje, poreklom Ličanin, koji ima da radi u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu [...]. Osim toga je poslat u Novi Sad neki Mijatov, a u Zagreb neki Ćopić koji se krije pod imenom Otpilenić [...] Glavni im je cilj komunizam.[3]
– Ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević
Pribićević od hrvatskog bana zahtjeva da spomenute osobe »treba strogo kontrolirati«.[1] Policija je 4. siječnja javila da Nikola Kovačević nije zaregistriran i da još nije uhapšen. Pribićević je 14. siječnja u telegramu zemaljskoj vladi javio da je Kovačević »jedan od glavnih vođa jugoslavenskih boljševika«.[4]
Progon i hapšenje[uredi | uredi kod]
Kovačević je iz Slavonskog Broda otputovao u Beograd, održavajući vezu s Ćopićem. On opisuje način njihova konspirativnog dopisivanja. Ćopić je u otvorenoj dopisnici pisao o dobrom zdravlju roditelja, što je značilo da je uspješno putovao u Gorski Kotar i Primorje. Vijest o uspostavljenoj vezi s tetkom upućivala je na vezu s Bečom i Budimpeštom. Uspjeli upis na fakultet označavao je uspjeli rad zagrebačke grupe, nađeni stan sretan dolazak grupe. Podatak o udatoj sestri značio je da dolazi pouzdani drug s kojim se treba povezati; bio je to Filip Filipović. Iz Beograda je Kovačević uskoro protjeran u Sarajevo.[1]
U siječnju 1919. objavio je u partijskom listu Glas slobode u Sarajevu članak pod naslovom: »Sovjetska Rusija«. U njemu je opisao oktobarsku revoluciju i događaje u Sovjetskoj Rusiji nakon Oktobra. No, ubrzo je uhapšen. List je protestirao protiv njegovog hapšenja: »Ako će jugoslavenska buržoazija početi hapsiti boljševike, kao što to već radi tada će ona ostati bez proletarijata, jer je danas svaki pravi proleter boljševik svagdje u svijetu pa i u Jugoslaviji«.[1]
U kratkom periodu legalnosti KPJ, bio je komunistički poslanik, ali je uhapšen 1. jula 1921. godine, nakon neuspelog atentata na regenta Aleksandra.[5]
Emigracija u SSSR[uredi | uredi kod]
U međuratnom periodu je kao pripadnik jugoslovenske političke emigracija u SSSR bio student, a potom i upravitelj jugoslovenskog sektora na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada u Moskvi. Nakon neuspjeha oružanog otpora diktaturi 1929. godine, u siječnju 1930. godine smijenjen je generalni sekretar Jovan Mališić, a u rukovodstvo ilegalne KPJ su kooptirani Nikola Kovačević, Karlo Hudomal, Antun Mavrak i Akif Šeremet.[6]
Španski građanski rat[uredi | uredi kod]
Kovačević je učestvovao kao dobrovoljac u Španskom građanskom ratu. Bio je intendant u Štabu interbrigada u Albaceti, gde je boravio sa Milanom Ćopićem i drugim Jugoslovenima.[7] U Španiji je bio poznat pod nadimkom "Nikita".[8]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Ivan Očak, Povratnici iz Sovjetske Rusije u borbi za stvaranje ilegalnih komunističkih organizacija uoči Prvog kongresa SRPJ(k)[mrtav link]
- ↑ Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965. godina
- ↑ Arhiv CK SKJ, f. Zbirka Jugosloveni i Oktobar, Sign. 25.
- ↑ Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine VIII, knj. VII, Sarajevo 1967, 410, 411, 415.
- ↑ http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/novine/politika/1921/07/02#page/0/mode/1up
- ↑ Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 145-151), Beograd, 1989.
- ↑ Ivan Očak, Milan Ćopić, prilog biografiji
- ↑ Ante Glavičić, Prilozi za biografiju Milana Ćopića