Gornje Podrinje
Gornje Podrinje je oblast iz ranog srednjeg vijeka, koja se spominje kod popa Dukljanina sredinom 12. stoljeća. [1]
Od tog vremena može se pratiti njezin značaj, najprije kao dio srpske, a kasnije kao dio bosanske države. Godine 1373. ova je oblast pripala Bosni, kada je Tvrtko I Kotromanić., u sporazumu sa knezom Lazarom, savladao i podijelio posjed srpskog velikaša župana Nikole Altomanovića.
Goražde je bilo poznato srednjovjekovno trgovište u vlasti obitelji Hranića-Kosača. U pisanim izvorima prvi put se spominje 1376. godine.
Oblast Drina obuhvatala je župe: Bistricu, Govzu, Osanicu, Goražde, Pribud i Pivu.
Župi Osanica pripadalo je i selo Kosače, u kojem neki naučnici traže postojbinu ove moćne feudalne porodice. Uspon Kosača započeo je još za vrijeme Vlatka Vukovića, vojskovođe kralja Tvrtka, a nastavlja se sa njegovim nasljednikom Sandaljem Hranićem (1392.-1435.). Oblast Sandalja Hranića se prostirala od ušća rijeke Neretve do Lima i od doline Rame do Kotora. Boravio je na svome dvoru Samoboru kod Goražda, na desnoj obali Drine. Nakon njegove smrti 1435. godine, vlast preuzima Stjepan-Vukčić Kosača, koji od 1437. godine neovisno gospodari ovim krajevima do svoje smrti 1466. godine. Godine 1448. dobio je titulu "herzog" - herceg, po čemu je kasnije čitava oblast, uključujući i Hum i Primorje, dobila naziv Hercegovina. Godine 1454. herceg Stjepan je podigao pravoslavnu crkvu u Sopotnici, posvećenu sv. Đorđu.
- Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo, 1978., (ćirilica
- Mihajlo Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, u: Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd, 1978., 178.-269.