Geo Milev

Geo Milev
Georgi Milev
Biografske informacije
Rođenje	15. 1. 1895. (1895-01-15) Radnevo, Kneževina Bugarska
Smrt	15. 5. 1925. (dob: 30) Sofija
Nacionalnost	Bugarin
Obrazovanje
Zanimanje	prevoditelj, pjesnik, novinar
Opus
Jezik	turski
Znamenita djela
Septemvri

Geo Milev (Radnevo, 1895. – Sofija, 1925.), bio je bugarski pjesnik, prevoditelj i novinar. Bio je eksponent najnaprednijih strujanja književne ljevice oko 1920., možda najpoznatiji po epskoj pjesmi „Septemvri”, napisanoj tijekom Bugarskog septembarskog ustanka.

Život

Georgi Milev Kasabov je rođen 15. januara 1895. u Radnim mahalama, gradiću na Gornjoj Tračkoj nizini u tadašnjoj Bugarskoj kneževini. Bio je prvi sin u porodici učitelja Milje Kasabov i njegove žene Anastasije. Godine 1897. porodica je se preselila u Staru Zagoru, gdje je njegov otac 1907. započeo izdavačku djelatnost. Geo Milev je pohađao gradsku gimnaziju od 1907. do 1911. prije nego što je nastavio studirati na Filološkom fakultetu Sofijskog univerziteta.

Od 1912. je nastavio školovanje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Leipzigu, gde je se upoznao sa nemačkim ekspresionizmom. Dana 30. jula 1914. godine, dva dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, otputovao je iz Leipziga u London, gdje je proveo nekoliko mjeseci razgledajući i usavršavajući engleski jezik te je upoznao belgijskog pjesnika simbolista Emila Verhaerena. Po povratku u Njemačku, 18. oktobra 1914. je uhapšen u Hamburgu pod sumnjom da je engleski špijun. Pušten je nakon jedanaest dana i vratio se u Leipzig, gdje je radio na svojoj univerzitetskoj tezi o Richardu Dehmelu.

8. augusta 1915. je se vratio u Bugarsku bez diplomiranja. Sudjelovao je u izdavanju kao prevodilac, kazališni recenzent, reditelj i urednik antologija. Tiskao je u ograničenoj nakladi lirske listove za Stephanea Mallarméa, Richarda Demmela, Paula Verlainea, Emila Verhaerena i Friedricha Nietzschea, koji sadrže pjesme koje je on prevodio, a svaki je list posvećen jednom od mladih pjesnika simbolista – Nikolaj Liliev, Dimčo Debeljanov, Teodor Trajanov, Ljudmil Stojanov i Nikolaj Rainov. Preuzeo je brigu o očevoj knjižari, koji je mobiliziran. U zimu 1915/16., zajedno s Nikolom Ikonomovim, je u Staroj Zagori organizirao kazališnu družinu sa kojom su priredili nekoliko predstava. Početkom 1916. godine borio se u Prvom svjetskom ratu, gdje je bio teško ranjen. Naime u martu 1916. je mobiliziran i poslan u Školu rezervnih oficira u Knjaževu. Odatle je kao viši dočasnik poslan u 34. trojansku pukovniju koja je bila stacionirana u Dojranu. Imenovan je zapovjednikom obavještajnog aparata u gradu. Britanci su 29. aprila 1917. godine otkrili njegov položaj i izložili ga topničkoj vatri. Milev je teško ranjen u glavu i ostao je bez desnog oka.

U februaru 1918. Geo Milev je sa suprugom otišao na operaciju u Berlin, gdje je ostao do marta 1919. Uprkos petnaestak teških operacija, tokom boravka posjetio je biblioteke, muzeje, izložbe, kazališta. Revolucionarno uzavrelo u Njemačkoj, koje je imao prilike da posmatra, kasnije je odrazio u nekim odlomcima iz „Ružne proze” (Грозни прози). U Berlinu je se upoznao sa novim pojavama u njemačkoj književnosti, povezo se sa nemačkim piscima i umetnicima, prevodio i štampao u ekspresionističkim časopisima „Die Action” i „Der Sturm”.

Po povratku u Sofiji, izdavao modernistički časopis „Vaga” (Везни, 1919/22.), koji je postao tribina simbolizma i ekspresionizma u Bugarskoj. Iz braka sa Milom Keranovom je 1920. dobio kćer Ledu Milevu, koja će kasnije postati posleratna bugarska književnica i ambasadorka. U časopisu „Plamen“ (Пламък), koji je počeo da izlazi januara 1924. godine, je objavio članke pod naslovom „Ružna proza“ (Грозни прози), pjesmu „Septembar“ (Септември), kao i početak pjesme „Pakao“ (Ад).

Zaradi pjesme „Septembar“ oduzete su knjige 7/8 časopisa, a Milevu je suđeno. U januaru 1925. je časopis je zabranjen. Dana 14. maja 1925. je Geo Milev osuđen zbog pjesme na jednu godinu zatvora, novčanu kaznu od 20.000 leva i lišenje građanskih i političkih prava na dvije godine. Na kaznu je se odlučio žaliti Žalbenom sudu, no dana 15. maja 1925., tijekom vladinih represalija nakon napada na crkvu Sv. Nedjelje, Milev je, kao član Bugarske komunističke partije, odveden u policijsku postaju na „kratko ispitivanje” sa kojeg se nikada nije vratio. Njegova sudbina ostala je nepoznata trideset godina. Godine 1954. na suđenju generalu Ivanu Valkovu i skupini bivših policijskih i vojnih krvnika, jedan od optuženika priznao je kako su pogubljene žrtve u čistki iz 1925. godine i gdje su pokopane. Milev je zadavljen žicom i potom pokopan u masovnoj grobnici u Ilijancima, blizu Sofije. Njegova je lubanja pronađena u masovnoj grobnici a njegovo tijelo je identificirano po staklenom oku koje je nosio nakon što je izgubio desno oko u Prvom svjetskom ratu.

Milev Rocks na Antarktiku, Južna Šetlandska ostrva, su 2010. godine dobili ime po Geo Milevu.

Djela

Svoju najpoznatiju pjesmu Септември (Septembar) je objavio 1924. godine u svom časopisu Пламък (Plamen). U njoj opisuje brutalno gušenje bugarskog ustanka u septembru 1923. protiv vojnog udara iz juna 1923. godine.

Poezija

• Жестокият пръстен (1920.)
• Панихида за поета П.К. Яворов (1922.¹, 1924.²)
• Иконите спят: 5 вариации на народни песни (1922.)
• Септември: поема (1924.)

Proza

• Експресионистично календарче за 1921 (1921.)

Za djecu

• При животните (1913.)
• На полето и на двора (1914.)
• Зората на живота (1925.)

Kritika

• Театрално изкуство (1919.)

Drugi

• Ръководство за изучаване на немски език без учител (1916.)

Spoljašne veze

• Tekstovi na bugarskom

Bibliografija

• Българската литературна критика за Гео Милев. Sofija, Nauka i izkustvo, 1985.
• Marinska Ruža, Гео Милев и изкуството, Sofija, Zaharij Stojanov, 2015.
• Nikolova, Kamelia (2015). „Theatre Expressionism in Bulgaria: Geo Milev”. Humanities and Social Sciences 2 (3-4): 255-261. Pristupljeno 17. 5. 2024.