Wallaceova linija

Izvor: Wikipedia
Wallaceova linija

Wallaceova linija je biogeografska razdjelnica između azijske i austalske flore i faune. Ime je dobila po znanstveniku Wallaceu koji je otoke između kojih se razdjelnica proteže istraživao između 1854. i 1862. godine. Prvi znanstvenik koji je 1857. ukazao na postojanje ove razdjelnice bio je ornitolog Philip Lutley Sclater

Ova linija - zapravo prije jedna pruga koja obuhvaća biogeografsko prijelazno područje između azijske i australske flore i faune - prolazi između Balija i Lomboka, i sjevernije prolazi između Bornea i Sulawesija. Područje koje se nalazi istočno od te linije naziva se Wallacea, i vrlo je zanimljivo. U tom području, kako na kopnu tako i u moru, živi čitav niz endemskih vrsta. Wallacea obuhvaća oko 346.000 km2 i spada u tako zvane hotspotove, ključna područja bioraznovrsnosti, gdje su životinje i biljke dijelom snažno ugrožene.

Tako na Sulawesiju od poznate faune 62% vrsta sisavaca, 27% ptica, 62% gmazova i 76% vodozemaca akutno prijeti izumiranje. Na Sulawesiju i istočno od njega žive tobolčari srodni s klokanima i oposumima u Australiji, dok ih zapadno od njega, već na Borneu, nema.

Wallaceovo otkriće[uredi - уреди]

Wikicitati „Iz knjige "Malajski arhipelag": (dolazeći sa Balija na Lombok)....vidio sam po prvi put mnoge australske oblike, kojih na otocima zapadno od Balija uopće nema. Puno malih bijelih kakadua s njihovim glasnim kriještanjem, upadljivom bijelom bojom i lijepim žutim kukmicama bili su obilježje krajolika koje upada u oči. To je najzapadnije mjesto na zemlji gdje se mogu naći članovi ove porodice. Znanstvenik koji putuje prema istoku ovdje će prvi put sresti i neobične Megapodius Gouldii... Na Lomboku, odvojenom od Balija morskim prolazom užim od 20 milja očekivao sam, naravno, ponovo vidjeti neke ptice koje sam viđao na Baliju. No, za vrijeme mog tromjesečnog boravka nisam nijednom vidio te, nego čitav niz nekih drugih vrsta od kojih je većina potpuno nepoznata ne samo na Javi, nego i na Borneu, Sumatri i Malajskom poluotoku....“
()

Literatura[uredi - уреди]

  • Gustaf de Lattin: Grundriss der Zoogeographie (Osnove zoogeografije). G. Fischer, Stuttgart, 1967.
  • Alfred Russel Wallace: Der Malayische Archipel (Malajski arhipelag). Braunschweig, 1869.
  • Alfred Russel Wallace: Die geographische Verbreitung der Thiere (Geografska rasprostranjenost životinja). Dresden, 1876.

Vanjske veze[uredi - уреди]