SMS Moltke (1910)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
SMS Moltke

SMS Moltke u Sjedinjenim Državama 1912. godine
Državna pripadnost:
Njemačko Carstvo
Klasa i vrsta Bojni krstaš klase
Brodogradilište Blohm & Voss
Kobilica položena 7. prosinca 1908.
Porinuće 7. travnja 1910.
Stavljen u službu 30. rujan 1911.
Status Napušten i potopljen 21. lipnja 1919.
Karakteristike
Istisnina 25,400 t. (puna)[1]
Dužina 186,6 m[1]
Širina 30 m[1]
Gaz 9,2 m[1]
Pogon 4 vijka, turbine Parsons
85.782 ks. (maksimalna snaga)
Brzina 28,4 čv. (52 km/h)[1]
Doplov 4.120 nm. pri 14 čv.[1]
Posada 1.010[1]
Naoružanje
  • 10 x 28 cm
  • 12 x 15 cm
  • 12 x 8,8 cm

    • SMS Moltke ↓f1 bio je prvi bojni krstaš klase Moltke njemačke carske mornarice. Ime je dobio po njemačkom feldmaršalu Helmuthu von Moltkeu iz 19. stoljeća. Ulaskom u službu 30. rujna 1911., postao je drugi bojni krstaš u službi carske mornarice.

    Zajedno sa sestrinskim brodom SMS Goebenom, predstavljao je uvećanu inačicu već postojećeg krstaša, SMS Von der Tanna. Najveće razlike očitovale su se u većoj oklopnoj zaštiti i dodatnoj kupoli s dva topa. U usporedbi s britanskim rivalima klase Indefatigable, Moltke i Goeben bili su značajno veći i bolje naoružani.

    Sudjelovao je u većini velikih akcija koje je njemačka mornarica provela tijekom Prvog svjetskog rata, uključujući bitke kod Dogger Banka i Jutlanda u Sjevernom moru te Zaljev Rige i Operaciju Albion u Baltiku. Više je puta oštećivan tijekom rata: kod Jutlanda je bio pogođen projektilom velikog kalibra dok ga je kasnije britanska podmornica dvaput torpedirala.

    Završetkom rata 1918., Moltke je zajedno s većinom drugih brodova Flote otvorenog mora u Scapa Flowu isčekivao odluku Saveznika što učiniti s brodovljem. Kraj je dočekao potapanjem kako ne bi pao u ruke Britanaca. Olupina je 1927. izvučena i poslana u Rosyth na rezanje.

    Razvoj[uredi | uredi kod]

    Odluka da se izradi novi bojni krstaš, dizajnom sličan Von der Tannu no većih gabarita, Ured njemačke mornarice donio je u svibnju 1907.[2]

    Operativna uporaba[uredi | uredi kod]

    Prije rata[uredi | uredi kod]

    Brod je na porinuću 7. travnja 1910. krstio Helmuth von Moltke mlađi, nećak Helmutha von Moltkea starijeg po kojemu je brod dobio ime.[3] 11. rujna 1911., posada sastavljena od radnika iz brodogradilišta prevezla je brod iz Hamburg u Kiel kroz Skagerrak.[4] 30. rujna pod zapovjedništvom kapetana von Manna[5] ulazi u operativnu uporabu uamjenivši oklopnu krstaricu Roon u Izvidničkoj Jedinici.

    Moltke tijekom posjeta New Yorku 1912-te.

    Bio je jedini njemački kapitalni brod koji je posjetio Sjedinjene Američke Države. 11. svibnja 1912. zajedno s lakim krstaricama Stettin i Bremen uputio se iz Kiela prema Hampton Roadsu u koji je stigao 30. svibnja. Sljedeća dva tjedna obilazi istočnu obalu prije povratka u Kiel 24. lipnja.[4]

    U srpnju 1912. prati jahtu cara Vilima II na njegovom putu u Rusiju. Po povratku u Njemačku, novim zapovjednikom imenovan Magnus von Levetzow,[5] te Moltke postaje admiralski brod Izvidničkih snaga. Tako je ostao do 23. lipnja 1914. kad je tu ulogu preuzeo novi bojni krstaš Seydlitz.[4] Iako su postojali planovi da se Moltke prebazira na Daleki Istok kako bi zamjenio oklopnu krstaricu Scharnhorst, to se nije ostvarilo budući da je u Mediteranu bila potrebna zamjena Goebena. Ni to se nije ostvarilo zbog skorog izbijanja Prvog svjetskog rata.[4]

    Ritter von Mann, prvi zapovjednik SMS Moltkea

    Prvi svjetski rat[uredi | uredi kod]

    Kao što je bio slučaj s mnogim njemačkim kapitalnim brodovima tijekom Prvog svjetskog rata, djelovanje Moltkea bilo je donekle ograničeno. Unatoč tome sudjelovao je u većini velikih akcija koje je provela Flota otvorenog mora. Na početku rata dodijeljen je I. Izvidničkoj Grupi pod zapovjedništvom kontraadmirala Franzca Hippera.[4]

    Bitka kod Helgolandskog zaljeva[uredi | uredi kod]

    Glavni članak: Bitka kod Helgolandskog zaljeva

    Ubrzo nakon izbijanja rata, 28. kolovoza 1914. Moltke je sudjelovao u bitci kod Helgolandskog zaljeva. Tijekom jutra, britanske su krstarice napale njemačke razarače koji su patrolirali zaljevom. U pomoć su im stigle lake krstarice Köln, Strassburg, Stettin, Frauenlob, Stralsund i Ariadne te nanijele tešku štetu britanskim napadačima. Međutim, situacija se promijenila oko 13:37 dolaskom britanskog eskadrona bojnih krstaša pod zapovjedništvom Davida Beattya.[6]

    Moltke se za to vrijeme nalazio u Wilhelmshavenu zajedno s drugi brodovima 1. izvidničke skupine. U 08:50, kontraadmiral Hipper traži dopuštenje da pošalje Moltkea i Von der Tann kao pomoć.[7] Iako je Moltke do 12:10 bio spreman za isplovljavanje, oseka i pješčani sprudovi na izlazu iz Jadebusena onemogućili su mu siguran prolaz. U 14:10 oba broda su konačno napustila luku. Petnaest minuta kasnije, preostale lake krstarice - Strassburg, Stettin, Frauenlob, Stralsund, i Ariadne susrele su se s krstašima.[8] Manje od sat vremena kasnije, pridružio im se kontradmiral Hipper na Seydlitzu, dok je u međuvremenu uslijed štete iz bitke potonula krstarica Ariadne. Pod Hipperovim vodstvom, brodovi su započeli potragu za dva nestala broda, Mainzom i Köln (koji su također potonuli), prije nego su se vratili u luku oko 20:23.[9]

    Bombardiranje Yarmoutha[uredi | uredi kod]

    Glavni članak: Bombardiranje Yarmoutha

    2. studenog 1914. Moltke je zajedno s Seydlitzom, Von der Tannom, Blücherom i još četiri lake krstarice, isplovio prema engleskoj obali.[10] Dolaskom do priobalnog grada Yarmoutha, otvorili su vatru na gradsku luku i položili minsko polje. Napadačke brodove pokušala je napasti britanska podmornica D-5, no naletjela je na neposredno postavljenu minu i potonula.

    Tijekom povratku u vlastitu luku, njemački brodovi su se morali usidriti zbog magle u Helgolandskom zaljevu koja je onemogućavala siguran prolaz. Ne poštujući naredbu, oklopna krstarica Yorck je naletjela na defanzivno minsko polje i potonula. Od gotovo 600 članova posade, spašeno je samo 127.[10]

    Bombardiranje Scarborougha, Hartlepoola, i Whitbyja[uredi | uredi kod]

    Glavni članak: Bombardiranje Scarborougha, Hartlepoola, i Whitbyja

    U nadi da će privući i uništiti dio britanske Velike Flote, admiral von Ingenohl naredio je novi napad na englesku obalu.[10] 15. prosinca u 03:20 sata, iz Jadea su pod zapovjedništvom kontraadmirala Hippera isplovili: Moltke, Seydlitz, Von der Tann, Derfflinger, i Blücher zajedno s lakim krstaricama Kolberg, Strassburg, Stralsund, i Graudenz te dvije eskadre torpednih čamaca.[11] Dvanaest sati nakon njihovog isplovljavanja, na put je s zadatakom pozadinske potpore krenula Flota visokog mora sastavljena od 14 drednota, 8 pre-drednota, 2 oklopljene krstarice, 7 lakih krstarica i 54 torpedna čamca.[11]

    Četiri mjeseca ranije, njemačka krstarica Magdeburga nasukala se u Finskom zaljevu; zarobila ju je Ruska mornarica i u njoj pronašla knjige s šiframa koje su proslijeđene kraljevskoj mornarici. Zahvaljujući njima, 14. prosinca Britanci su presreli poruku koja je govorila o planiranom bombardiranju Scarborougha.[11] Budući da su detalji poruke bili nepoznati, pretpostavljalo se da Flota otvorenog mora neće isplovljavati iz svoje luke kao i tijekom prethodnog bombardiranja. U zasjedu Nijemcima uputila su se četiri bojna krstaša potpomognuti s šest drednota, Trećim eskadronom krstarica i Prvim eskadronom lakih krstarica.[12]

    Tijekom noći 15. prosinca, glavni dio Flote otvorenog mora naišao je na britanske razarače. U strahu od mogućeg noćnog torpednog napada, admiral Ingenohol je naredio povlačenje.[12] Kako Hipper nije bio svjestan Ingenohlovog poteza, nastavio je s napadom. Dolaskom do britanske obale, krstaši su se podjelili u dvije grupe. Seydlitz, Moltke, i Blücher su se uputili sjeverno napasti Hartlepool, dok su Von der Tann i Derfflinger krenuli južno napasti Scarborough i Whitby.[13] Tijekom bombardiranja Hartlepoola, Moltkea je pogodila granata ispaljena iz obalne baterije prouzročivši manju štetu bez ljudskih gubitaka.[13] Do 16. prosinca u 9:45 ujutro, dvije grupe su se ponovno spojile i počele povlačiti istočno.[14]

    Iako im je prijetila mogućnost da ih britanski brodovi potpuno okruže, nesporazum u komunikaciji među istima omogućio je njemačkim brodovima siguran bijeg. Nakon povratka u luke, obje strane su bile razočarane učinjenim. Plahi potezi admirala Ingenohla uvelike su mu naštetili ugledu; službena njemačka povijest kritično gleda na njegove poteze jer nije iskoristio svoje lake snage da nanese ozbiljne gubitke britanskoj floti.

    Bitka kod Dogger Banka[uredi | uredi kod]

    Glavni članak: Bitka kod Dogger Banka
    Derfflinger, Moltke i Seydlitz na putu prema Dogger banku

    U siječnju 1915. otkriveno je da britansko brodovlje vrši izviđanja na području Dogger Banka. Zbog nedostatka Von der Tanna koji se u to vrijeme nalazio na remontu, Ingenohl je isprva oklijevao s konfrontacijom britanskih brodova. Međutim, nakon što je popustio na nagovor kontraadmirala Richard Eckermanna, naredio je Hipperu da se s svojim brodovima uputi prema Dogger Banku.[15]

    Napomene[uredi | uredi kod]

    1. ↑f1  SMS stoji za "Seiner Majestät Schiff", odnosno "Brod Njegovog Veličanstva" na srpskohrvatskom.

    Izvori[uredi | uredi kod]

    1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Staff, str. 12
    2. ↑ Staff, str. 11
    3. ↑ Rüger, str. 160
    4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Staff, str. 15
    5. ↑ 5,0 5,1 Staff, str. 14
    6. ↑ Tarrant, str. 26
    7. ↑ Massie, str. 107
    8. ↑ Strachan, str. 417
    9. ↑ Massie, str. 114
    10. ↑ 10,0 10,1 10,2 Tarrant, str. 30
    11. ↑ 11,0 11,1 11,2 Tarrant, str. 31
    12. ↑ 12,0 12,1 Tarrant, str. 32
    13. ↑ 13,0 13,1 Tarrant, str. 33
    14. ↑ Scheer, str. 70
    15. ↑ Tarrant, str. 36

    Literatura[uredi | uredi kod]

    • Bennett, Geoffrey (2005). Naval Battles of the First World War. London: Pen & Sword Military Classics. ISBN 1-84415-300-2.
    • Gardiner, Robert; Gray, Randal, eds (1984). Conway's All the World's Fighting Ships: 1906–1922. Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 0-87021-907-3.
    • Halpern, Paul G. (1995). A Naval History of World War I. Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 1-55750-352-4.
    • Hawkins, Nigel (2002). Starvation Blockade: The Naval Blockades of WWI. Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 0-85052-908-5.
    • Hore, Peter (2006). Battleships of World War I. London: Southwater Books. ISBN 978-1-84476-377-1.
    • Massie, Robert K. (2003). Castles of Steel. New York City: Ballantine Books. ISBN 0-345-40878-0.
    • Reuter, Ludwig von (1921). Scapa Flow: Das Grab Der Deutschen Flotte. Leipzig: von Hase and Koehler.
    • Rüger, Jan (2007). The Great Naval Game. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-87576-5.
    • Scheer, Reinhard (1920). Germany's High Seas Fleet in the World War. Cassell and Company, ltd.
    • Staff, Gary (2006). German Battlecruisers: 1914–1918. Oxford: Osprey Books. ISBN 978-1-84603-009-3.
    • Strachan, Hew (2001). The First World War: Volume 1: To Arms. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-926191-1.
    • Tarrant, V. E. (1995). Jutland: The German Perspective. Cassell Military Paperbacks. ISBN 0-304-35848-7.
    Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=SMS_Moltke_(1910)&oldid=41371469