Razgovor:Himzo Polovina
| Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Himzo Polovina. | |||
|---|---|---|---|
| |||
DOKTOR KOJI JE LJUDE LIJEČIO I PJESMOM
+Pričalo se da je bio pripadnik i aktivista pokreta “Mladi Muslimani”
+Na dva sata prije smrti u Plavu,nekoliko puta vraćajući se na bis, pjevao “Eminu”
Njegove interpretacije su smirivale i zanosile našeg čovjeka. Nije bio egoista - samo za svoju dušu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvoga ga ljudi pamte i danas 19 godina nakon smrti. Dr Himzo Polovina je bio prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar.Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzičke baštine otrgnute od zaborava. Himzo Polovina je rođen 11. marta 1927. godine u Mostaru u Donjoj mahali. Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svoga muzikainog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju.Mlađi Himzin brat Mirza je pričao: -Otac nam se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani.Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir.Za vrijeme službovanja sklopio je brak sa Ivankom Hlebec.U Ljubljani se rodila naša najstarija sestra Fadila. Inače, nakon prelaska u Sarajevo, pa nakon premještaja oca u službu na aerodrom u Mostaru, ostali smo da živimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrla kao djeca.Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile, rodile su se Samija i Vahida. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas.Često nas je savjetovao da idemo u Muslimansko društvo "ITIHAD". Učestvovali smo u drami "Hasanaginica", ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil' skoro ti od Bosne ponosne... Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i snimio je na nosač zvuka. Tako Himzo traga za starim izvornim pjesmama, pronalazi ih, uči, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo vratio narodu iz kojeg su i potekle.Nastojao je da protumači dušu narodnog stvaraoca, njegove misli i osjećanja. Protivio se deformacijama izvornosti pjesama svojim intervencijama na kongresima folklorista i u radio emisijama. Svojim interpretacijama je uvijek bio ako ne autentičan,a onda blizak sljedbenik sevdalinki i nije se od nje udaljavao. Prva pjevačka znanja sticao je od pjevača Mostara: Sevde Katice, Đire Vejzović, Nezira Bukovca i drugih. Pred sami Drugi svjetski rat je prišao učenju violine kod poznatog profesora i majstora violina porijeklom Čeha, Karla Malačeka. Sevda Katica je bila usmeni kazivač i neprocjenjivi rudnik blaga naše muzičke baštine. Ista je nakon smrti ljepotice Mostara, Emine Sefić udate Koluder, kazala poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Šantića.Kada je došao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući.Sevda je već tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s’ tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete: ”Umro stari pjesnik umrla Emina ostala je pusta bašća od jasmina. Salomljen je ibrik uvehlo je cvijeće pjesma o Emini nikad umrijet neće”. Himzo je često pjevao pjesme o čarima svog rodnog grada: “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Lijepi li su Mostarski dućani”,” Što li mi se Radobolja muti”, “Puhni vjetre malo sa Neretve”,” Čudna jada od Mostara grada”,”Dvore gradi Komadina Mujo”… Uz divnu instrumentalnu pjesmu spajao je draž instrumentale i recitovanja stihova, tako da je ostavaljao upečatljiv dojam na slušaoca. Recitovanje stihova je primjenjivao u sevdalinkama: “Telal viće od jutra do mraka”, “Pod Skočićem trava pogažena”, “Što te nema”, (Hasanagin sevdah) i druge. U Mostaru je bio član folklornog ansambla RKUD "Abrašević", od 1947. godine do odlaska u Sarajevo.
Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
Odlaskom u Sarajevo stupa u brak sa Fikretom Medošević. U porodici su se našla i djeca, kći Rubina i sin Edmir. Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD "Slobodan Princip - Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD "Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko Cvitković", te za amaterska društva koja su imala muzicke multietničke programe. -Sjećam se da su mu bili prvi snimci na nosačima zvuka singl ploče od 45 obrtaja sa po dvije i četiri pjesme sa poznatim orkestrom RKUD "Slobodan Princip - Seljo" iz Sarajeva, a pod nazivom "Orkestar Bendbaša" kojim je rukovodio poznati stručnjak i muzičar na harmonici Suad Balta. Tada se u Radio Sarajevu pjevalo "uživo". To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnoga umjetnika.Bili su to Jozo Penava (pjevač, kompozitor muzike, tekstopisac i tadašnji vođa Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegović - Šerbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vođa Narodnog orkestra Radio Sarajeva).Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama sevdalinki u usponu najveće popularnosti, a to je bilo izmedju 1960. i 1965. godine. Imao je kristalno čist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak dijapazon visine glasovnih mogučnosti s' jednim prefinjenim osjećajem za interpretaciju-napisao je Himzin sugrađanin odlični poznavalac i izvođač sevdalinki Ismet Ćumurija . Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalist - neuropsihijatar. U praksi uspjesno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije.Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Bio je aktivni pripadnik pokreta Mladi Muslimani u poslijeratnim godinama.Više puta je odvođen na ispitivanja,ali zbog nedostatka dokaza nikada nije bio osuđivan.Na jednom od suđenja optužen je da oblačenjem u muslimansku tradicionalnu nošnju propagira musliamanske ideje koje su usmjerene na borbu protiv bratstva i jedinstva.Himzo je nakon toga pričao prijateljima da ga je spasio advokat koji je donio omote nekoliko srbijanskih pjevača u srpskoj odjeći i upitao sudiji da li vidi razliku između Himze sa fesom na glavi i čakširama na nogama i pjevača iz Srbije obučenih u šubare,jelek i opanke.Sud je optužbu smatrao neosnovanom.Rahmetli Himzo je neizmjerno volio šale na svoj i na tuđi račun.Imao je specifićne nastupe sa nekim komičnim tačkama.Uživao je pjevajući popeti se na stolicu ili sto,zavratiti nogavice i praviti raznorazne grimase čime bi pored nevjerovatnog pjevačkog umijeća publiku znao i na taj način oduševljavati.Pošto je bio cijenjen doktor uglavnom je poslovno vrijeme provodio u krugu intelektualaca.Kada bi ga neko od estradnih menadžera zovnuo da mu ponudi neku tezgu on je okružen intelektualcima govorio šifrovano,a razgovor je tekao otprilike ovako: -Doktore,imam tezgu za Vas za 20 dana.Imate li slobodan termin-pitao bi telefonom menadžer. -O,kako ste profesore,kako Vas slušaju studenti.Jel' pod kontrolom sve na fakultetu-odgovarao bi Himzo s' druge strane žice. -Doktore,hoćemo li onda raditi tu tezgu-nastavio bi menadžer. -Može profesore,kad se vratim s' posla kući dođite kod mene da Vam dam tu knjigu.imam ja svu tu litraturu-odgovarao bi Himzo. Knjiga je bila šifra za „plakate“. Posebno je vodio dnevnik svojih nastupa gdje je pisao datum,mjesto i vrijeme nastupa,kao i pjesme koje je pjevao na koncertima,tako da mu se nikada nije desilo da u istom gradu pjeva isti reportoar i da isto bude obučen.Imao je odličnu poslovnu tezu o štednji.-Kad imaš velike pare rješavaj velike probleme,a s' malim parama male.Ako zaradiš pet miliona/tadašnjih dinara/ riješi problem od pet miliona,a ne sa pet miliona da rješavaš problem od deset hiljada-savjetovao je mlađe.
Pjevao je Himzo skoro o svim gradovima naše Bosne i Hercegovine;”U lijepom starom gradu Višegradu”,”Od kako je Banja Luka postala”,”Srajevo,divno mjesto”,”Gornju Tuzlu opasala guja”,te o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni što i pjesma kaže:
”Mehmed paša tri cara služio zasluzio devet kula blaga, pa je sjeo misli razmišljati kud će toliko blago dijeliti. Da l' će blago sirotinji dijeliti Il' će blago popiti u vinu Il' će blago baciti niz Drinu. Il' će činit' po Bosni haire nek se Bosna u pjesmama spominje aman, aman Jaša, Jaša Mehmed paša. On pjeva o prirodnim ljepotama, o mahalama, sokacima, cvijecu, o dvorima i konacima Ali-pase Rizvanbegovica na Suhodolini. Takodje treba istaknuti pjesme koje je interpretirao Himzo Polovina: “Poletjela dva goluba” i “U Trebinju gradu vel'ka žalost kažu”, a obje ove pjesme je zabilježio i naučio u poznatoj trebinjskoj porodici Arslanagića jos pedeseth godina. Po mnogima nikad niko neće moći tako autentično izvesti kao Polovina jednu od najstarijih sevdalinki “Poljem se vija Hajdar delija” koja potiće iz istočne Hercegovine,kao i pjesme “Pala magla do pola Sarajva” i “Dunjaluče,golem ti si”/koja govori o smrti braće Morića u Sarajevu/ Pojedini muzicki strucnjaci iz njegovog prebogatog repertoara narocito izdvajaju pjesmu "EMINA". Valjda zbog toga sto je prava tipicna mostarska sevdalinka ili mozda zbog toga sto ju je napisao mostarski poeta Aleksa Santic a, mozda sto je i Himzina interpretacija najbolja. U jednom razgovoru Himzo je otkrio Ismetu Ćumuriji “da su mu najdraži nastupi pred mostarskom publikom pošto je smatrao da ta publika ima oštre ocjenjivačke kriterije u kvalitetu izvedbe”. A na pitanje: koju pjesmu po literarno - lirskoj vrijednosti posebno cijeni - Himzo mu je odgovorio: -To je pjesma “Voljelo se dvoje mladih” ili kako je narod nazva “Žute dunje”. Fatmu, njenom dilberu oduzima bolest, a on ne može da je shvati da baš za takvu ljubav može postojati prepreka. Odlazi da ispuni njenu želju, da darom čak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena želja bila je posljednja, Fatmu neljubljenu spuštaju u mezar, a on ostaje sa vječnom boli, usamljenošću i odanošću.Ova pjesma je bila vrhunac njegovog pjevačkog dostignuća. Nakon njegove smrti, ponovo se poslije maloga zatišja ona pojavljuje u filmu Kuduz Ademira Kenovića u obradi Gorana Bregovića i interpretaciji pokojnog Davorina Popovića i doživljava zajedno s filmom veliki uspijeh i preporod, mada u drugom aranžmanu i s’ drugim izvođačima. Mnogi je pjevači rado uvrstavaju u svoj repertoar. Ali je Himzina interpretacija nenadmašna.Slična situacija je i sa pjesmom “Na prijestolu sjedi sultan” koju je 25 godina nakon Himze snimio u nešto izmijenjenoj verziji Šaban Šaulić.U Šabanovoj ne originalnoj interpretaciji pjesma je postala veliki hit,a sam Šaban nam je jednom prilikom priznao:”Prvi put sam tu pjesmu čuo I naučio od Himze Polovine.Ja sam je snimio na svoj način,približivši je malo novijim trendovima,ali je Himzina verzija jedinstvena,neponovljiva i istinski dragulj sevdaha”. U svoj repertoar je uvrstavao i muslimanske obredne pjesme, te na pitanje: “Šta misliš o tome, do sada zapostavljenom dijelu našega narodnoga blaga i da li u našoj javnosti postoji potreba za takvom pjesmom” –Himzo je jednom novinaru odgovorio: -Mislite na naše pjesme koje se izvode za mubarek dane, koje se izvode kao svečano pjevanje - učenje mevluda u džamijama i pred džamijama, sa munare... Kao dječak ja sam ih učio i pjevao. Naročito volim jednu koju i sada često pjevam “Džudbi lutfil ja illahi”... Dr Himzo Polovina je imao i nesporazuma s’ ljudima na Radio Sarajevu. Slušaocima je za tih pet godina koliko je bio skinut sa programa,mnogo nedostajao Himzo Polovina.Tražili su ga i upučivali žalbe Radio Sarajevu.U Radio Sarajevu su govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju,mada se često pričalo da je to naredio neko iz tadašnje Udbe zbog njegovog angažmana u Mladim Muslimanima. Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima su: “Estradna nagradu BiH i bivše Jugoslavije”. Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Poslije koncerta, u Plavu u crnogorskom gradiću koji se nalazi na granici sa Albanijom 5. avgusta 1986. godine, umro je u hotelu u neposrednoj blizini recepcije od posljedica srčanog udara.Na nekoliko minuta prije nego što će izdahnuti kada ga je bol prilično već lomila u grudima sa recepcije je nazvao suprugu I rekao joj;”Fikreta,ja ti se loše osjećam I mislim da neću dugo.Poljubi djecu i čuvaj ih”.Nakon što je preminuo prenesen je u džamiju u Plavu,a odatle prebaćen u Sarajevo.Posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila je ona sa kojom je i živio "Emina”. Plavska publika ga je na dva sata prije smrti u Domu kulture pet puta vraćala na bis da je otpjeva ." Ukopan je na Gradskom groblju Bare u Sarajevu,a jedna ulica u sarajevskom naselju Breka danas se zove po rahmetli Himzi. Nakon smrti, Himzino muzičko djelo ostaje još popularnije.