Potrošač

Izvor: Wikipedia

Potrošač ili konzument je fizičko lice koje na tržištu pribavlja robu ili usluge koje nisu namjenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti[1]. Drugim riječima, status potrošača podrazumijeva slobodno učešće na tržištu roba ili usluga i niz drugih prava koja su propisana zakonom o zaštiti potrošača. Status i prava potrošača propisani zakonom imaju obavezujuću prirodu. Npr. ovaj zakon smatra ništavim sve odredbe ugovora koje su suprotne odredbama zakona, a koje su zaključene na štetu potrošača. Takođe, sva prava koja su propisana zakonom su neotuđiva i potrošač nema mogućnost da ih se odrekne.[2][3]

Osnovna prava potrošača[uredi - уреди]

Osnovna prava potrošača su:

  1. Zadovoljenje osnovnih potreba – dostupnost najnužnijih proizvoda i usluga kao što su hrana, odjeća, obuća, itd.
  2. Bezbjednost – zaštita robe i usluga koje su opasne po život i zdravlje;
  3. Informiranost – raspolaganje točnim informacijama koje su neophodne za razuman izbor ponude;
  4. Izbor – mogućnost izbora između više roba i usluga po prihvatljivim cijenama i uz garanciju kvaliteta;
  5. Učešće – zastupljnost potrošača u svim aktivnostima vezanih za zaštitu potrošača;
  6. Pravna zaštita – zaštita prava potrošača u slučaju povrede njegovog prava;
  7. Obrazovanje – stjecanje osnovnih znanja i vještina koje omogućavaju informiran izbor;
  8. Pravo na zdravu i održivu životnu sredinnu – život i rad u sredini koja nije štetna za zdravlje.

Iz ovih prava proizilazi niz drugih odredaba koje imaju svrhu da regulišu svaki segment potrošačkog života, iako aktuelna ekonomska praksa pokazuje da se većina ovih prava potrošača zanemaruje[4]. Cilj ovog zakona je da se uspostavi stabilna institucija potrašača koja kao takva čini srž uređenog tržišta i predstavlja osnovnu pretpostavku zdravog ekonomskog razvoja. Snažan položaj potrošača omogućava razvoj tržišta do njegovih punih potencijala jer se u centar ekonomskog djelovanja stavlja potreba i pravo potrošača.

Status potrošača u RS[uredi - уреди]

Status potrošača ima svako fizičko lice koje na tržištu pribavlja robu ili usluge koje nisu namjenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti. U usporedbi sa starim zakonom, po kome status potrošača ima svako fizičko lice koje kupuje proizvode ili koristi usluge za lične potrebe ili potrebe svog domaćinstva, novi zakon isključuje odredbu po kojoj se potrošač definira kao fizičko lice koje pribavlja robu ili usluge u lične svrhe što je jako širok pojam. Novi zakon predviđa i vansudsko poravnanje potrošačkih sporova što po definiciji podrazumijeva efikasnije sprovođenje samog zakona. Ovaj zakon također regulira djelovanje nezavisnih udruženja potrošača kao jednog od bitnih mehanizama zaštite prava potrošača. Osnovna uloga ovih udruženja je pružanje neposredne podrške potrošačima u eventualnim sporovima sa trgovcima i davaocima usluga. Zakon definira stroža pravila ponašanja trgovaca vezana za isticanje cijena, kao i jasno obavještavanje potrošača prije zaključenja ugovora o prodaji. Također, propisuje se zakonska garancija u trajanju od 2 godine s tim što potrošač ne mora da dokazuje da nije prouzrokovao nedostatak ukoliko se taj nedostatak javi u prvih šest mjeseci jer se smatra da je postojao u momentu kupovine, odnosno prodaje. Jedna od velikih prednosti novog zakona jeste i zaštita interesa potrošača u oblasti pružanja specijalnih usluga, kao što su struja, gas i telekomunikacije, mada po nekim mišljenjima[5] novi zakon ostavlja mjesta za poboljšanje ovih odredbi.

Propisi koji reguliraju status potrošača[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Tekst Zakona o zaštiti potrošača, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  2. Đorđe Nikolić. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 8686105130. 
  3. Slobodan Perović (1980). Obligaciono pravo. Beograd: Privredna štampa. 
  4. Roba sa isteklim rokom, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  5. Zaštita potrošača i energetska efikasnost uslovi za EU, Pristupljeno 23. 4. 2013.

Literatura[uredi - уреди]

  • Đorđe Nikolić. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 8686105130. 
  • Slobodan Perović (1980). Obligaciono pravo. Beograd: Privredna štampa. 

Vanjske veze[uredi - уреди]