Pāṇini

Izvor: Wikipedia

Pāṇini (IAST: Pāṇini, Dēvanāgarī: पाणिनि; što je patronimsko ime koje znači "potomak Paṇija") bio je drevni indijski Sanskrit gramatičar iz Gandhare (Kandhahar) u suvremenom Afganistanu (živio oko 4. vijeka pne.[1][2]).

Poznat je po svojoj Sanskrit gramatici, posebno po formulaciji 3.959 pravila [2] sanskrit morfologije u gramatici poznatih kao Ashtadhyayi (što znači "osam poglavlja"), a što predstavlja temeljni tekst Vedange, pomoćne naučne discipline u vedskoj religiji.

Ashtadhyayi je jedna od najstarijih gramatika sanskrita, iako se poziva na ranije tekstove kao Unadisutra, Dhatupatha i Ganapatha [2]. To je najstarije poznato djelo opisne lingvistike, generativne lingvistike i zajedno s djelom svojih prethodnika (Nirukta, Nighantu, Pratishakyas) stoji na samom početku historije lingvistike.

Pāṇinijeva temekljita i naučna teorija gramatike se konvencionalno uzima kao kraj perioda Vedskog sanskrita te uvođenje klasičnog sanskrita.

Reference[uredi - уреди]

  1. Frits Staal, Euclid and Pāṇini, Philosophy East and West, 1965; R. A. Jairazbhoy, On Mundkur on Diffusion, Current Anthropology (1979).
  2. 2.0 2.1 2.2 Sanskrit Literature The Imperial Gazetteer of India, v. 2, p. 263.
  • Prince, Alan and Paul Smolensky (2004): Optimality Theory: Constraint Interaction in Generative Grammar. Oxford: Blackwell.
  • Kadvany, John (2007). Positional Value and Linguistic Recursion. Journal of Indian Philosophy December 2007.
  • T.R.N. Rao. Panini-backus form of languages. 1998.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]