Kolegij kardinala

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Kolegij kardinala (latinski: Collegium Cardinalium) je tijelo koje čine svi kardinali Katoličke crkve.[1]

Njegova osnovna svrha je savjetovanje pape o crkvenim pitanjima kada bude sazvano kao redovni konzistorij.[2] Također se okuplja nakon smrti ili ostavke pape kao papinska konklava kako bi izabrala nasljednika.[3] Kolegij nema nikakvih upravnih i izvršnih ovlasti osim u periodu sedisvakancije (prazne papske stolice), a i tada su mu ovlasti ograničene trenutnim propisima navedenim u apostolskoj konstituciji Universi Dominici Gregis i Osnovnom zakonu Države Vatikan.

Kardinali su kroz historiju predstavljali svećenstvo grada Rima, koji su služili rimskog biskupa kao papu, i obavljali redovne poslove u gradskim župama. Kolegij potiče od događaja vezanih uz krunidbu Heinricha IV kao kralja Njemačke i svetog rimskog cara od dobi od šest godina, nakon neočekivane smrti njegovog oca Heinricha III 1056. Do tog trenutka su svjetovne vlasti imale značajni uticaj na imenovanje papa, a posebno sveti rimski car koji ga je znao i imenovati. To je izazivalo značajne posljedice s obzirom da se interesi Carstva i Crkve nisu uvijek poklapali. Pripadnici pokreta kasnije poznatog kao Gregorijanska reforma su iskoristili mladost i nedostatak moći novog kralja te godine 1059. proglasili da papu može birati jedino Crkva. To je kasnije postalo dio šire borbe poznate kao Spor o investituri, u kome je Crkva nastojala steći više nadzora nad svećenstvom, a preko toga i nad zemljama i vlastima u svojoj nadležnosti. Ne uzimajući u obzir teološke implikacije, stvaranje kolegija je predstavljalo značajnu promjenu ravnoteže moći u ranosrednjovjekovnom svijetu. Od početka 12. vijeka Kolegij kardinala se počeo okupljati kao kolegij gdje su kardinali-biskupi, kardinali-svećenici i kardinali-đakoni djelovali kao razdvojene grupe.[4]

Dekan Kolegija kardinala i pod-dekan služe kao predsjednik i potpredsjednik Kolegija. Obojicu biraju kardinali iz suburbikanskih biskupija, ali izbor potvrđuje Papa. Osim predsjedanja, dekan nema ovlasti nad kardinali i umjesto toga služi kao primus inter pares (prvi među jednakima).

Državni sekretar, prefekti kongregacija rimske kurije, Kamerlengo Svete rimske crkve, generalni vikar Rima i patrijarsi Venecije i Lisabona su obično kardinali, uz nekoliko iznimaka. Osnovni zakon Države Vatikan propisuje da članovi imenovani u zakonodavno tijelo, Pontifikalnu komisiju Države Vatikan, budu kardinali.[5]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

  1. 1983 CIC, Bk. II, Pt. II, Sec. I, Chap. III The Cardinals of the Holy Roman Church
  2. CIC 1983, can. 349
  3. John Paul II, Ap. Const. Universi Dominici Gregis in AAS 88 (1996)
  4. Broderick, J.F. 1987. "The Sacred College of Cardinals: Size and Geographical Composition (1099-1986)." Archivum historiae Pontificiae, 25: 8.
  5. Pope John Paul II (2000-11-26). „Fundamental Law of Vatican City State”. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-26. Pristupljeno 2008-04-11.