Kafić Smrti
Kafić Smrti je planirano neprofitno okupljanje (“društvena franšiza”) kojem je svrha razgovor o smrti uz hranu i piće, najčešće čaj i kolače.
Cilj tih neprofitnih skupina je educiranje i pomoć drugima da se upoznaju sa svršetkom života. Ideju je započeo švicarski sociolog i antropolog Bernard Crettaz, koji je organizirao prvi Café Mortel (Kafić Smrti) 2004. godine. Okupljanje se otada održalo u nekoliko država, počevši u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Kafić Smrti nema svoju stalnu lokaciju već je događaj koji se održava u nečijem domu ili nekoj drugoj, privremenoj, lokaciji. Službeni cilj Kafića Smrti je pomoći ljudima da ostvare što više u svojim konačnim životima. Osobe na ovim okupljanjima mogu raspravljati o svom razumijevanju, mišljenjima, snovima, strahovima i svim ostalim područjima koja obuhvaćaju smrt i umiranje. Uz to, organizirali su se i Kafići Smrti koji su pružili priliku zdravstvenim stručnjacima da razgovaraju o smrti (Miles i Corr, 2015). Kafić Smrti obično čini grupa od 12 ljudi okupljenih kako bi raspravljali o temama vezanim uz smrt i obično traje dva sata (Adler, Remer, Coulter, Miller, 2015). Čaj i kolači su jedna od najbitnijih stavki na okupljanju jer pomažu u stvaranju ugodne i opuštene atmosfere (Underwood, 2015). Koncept se proširio zahvaljujući odjeku u medijima i tome što je tema kod ljudi izazvala različite stavove o tome što smrt predstavlja (Miles i Corr, 2015.).
Crettaz je organizirao prvi Kafić Smrti u Neuchatelu 2004. godine sa ciljem da slomi tabu koji okružuje temu smrti.[1][2] Prvi pariški Kafić Smrti sa Crettazom se održao 2010. godine. Crettaz je napisao i knjigu na tu temu, Cafes Mortels: Sortir la Mort du Silence (Kafići smrti: Iznošenje smrti iz tišine).[3]
Jon Underwood, bivši vijećnik i web programer koji je osnovao Kafić Smrti baziran na idejama Bernarda Crettaza, održao je prvi Kafić Smrti u svom domu u Londonu 2011. godine. Zatim je kreirao web stranicu Kafića Smrti, osmišljajući smjernice sa svojom majkom (psihoterapeutkinjom i Underwoodovom prvom facilitatoricom Kafića Smrti), Susan Barsky Reid, koje je naknadno i publicirao te se koncept proširio po cijelom svijetu. Tvrdio je kako smo izgubili kontrolu nad jednim od najvažnijih događaja s kojim se moramo susresti.[4] Web stranica kafića smrti kreirana od strane osnivača kafića smrti, Jona Underwooda, kao svrhu okupljanja navodi:
“U kafićima smrti se ljudi, često stranci, okupljaju kako bi jeli kolače, pili čaj i raspravljali o smrti. Naš cilj je povećanje svijesti o smrti te pomaganje ljudima da maksimalno iskoriste svoje (konačne) živote.”[5]
Voditelji okupljanja su naveli kako postoji “potreba među ljudima da “otvore ormar”[6] u koji je smještena smrt, “posljednji tabu”,[1] da se umanji strah i da se omogući ljudima da vode potpunije živote”.[1][6]
Prema jednom komentatoru, Crettaz želi oživjeti pogansku tradiciju pogrebnih gozbi, “gdje bi živući obnovili svoje veze i otpustili sve što ih je morilo.”
Prvo okupljanje u SAD-u je organizirala Lizzy Miles, radnica hospicija, 2012. godine pokraj Columbusa u Ohiu. Do lipnja 2014. Ideja se proširila sve do Hong Konga, a od srpnja 2014. održano je gotovo 1000 okupljanja diljem svijeta. Prostori za okupljanja uključuju privatne domove i iznajmljene dvorane, kao i restorane i kafiće, a okupili su se i na groblju i u jurti (šator koji tradicionalno koriste nomadi u stepama središnje Azije).
Café Totentanz ili Totentanz-Café je naziv koji se koristi na germanofonim područjima. U veljači 2013, Kafić Smrti u Londonu bio je sniman.
Kafići smrti su pomogli sudionicima da lakše razgovaraju o smrti, posebice sa strancima, te ohrabrili ljude da izraze svoje želje za vrijeme nakon smrti. Otvorene diskusije također pružaju mogućnost izražavanja stavova o životima koji su pogođeni smrću člana obitelji.
Od Underwoodove tragične smrti 27. Lipnja 2017. Kafiće smrti organizira njegova sestra, Jools Barsky, i majka, Susan Barsky Reid. Informativna monografija o pokretu može se pronaći u Pokret kafića smrti: Istraživanje horizonta smrtnosti (2017) Dr. Jacka Fonga.
Biblografija[uredi | uredi kod]
- Bernard Crettaz. "Cafés Mortels: Sortir la Mort du Silence". Geneva: Labor et fides, 2010. ISBN 9782830913903.
- Jack Fong. The Death Café Movement: Exploring the Horizons of Mortality. London: Palgrave-Macmillan.
Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Gary Singh, "Expiration Date," Silicon Alleys, Metro Silicon Valley, July 23, 2014.
- ↑ Karen Schärer, "Die Todes-Café: Wenn man sich im Restaurant trifft, um über den Tod zu plaudern"[mrtav link], Aargauer Zeitung, December 3, 2013 (de)
- ↑ Molly Guinness, "Never say die? Far from it in Paris death café", The Independent, November 1, 2010.
- ↑ What on earth is a death cafe? (en) (2014-03-22).
- ↑ What is Death Cafe?, Death Cafe.com, retrieved July 24, 2014.
- ↑ 6,0 6,1 Deena Prichep, "Death Cafes Breathe Life Into Conversations About Dying", NPR, March 8, 2013.