Fundus autofluorescencija
Fundus autofluorescencija je minimalno invazivna dijagnostička metoda u oftalmologiji koja ukazuje na stanje retinalnog pigmentnog epitela (RPE). Ozbiljna disfunkcija ćelija RPE se registruje kao hiperautofluorescencija (lipofuscin), a zone atrofije RPE su tamne (nema ćelija RPE, a samim tim i lipofuscina).[1][2] Metoda, u prvim decenijama 21. veka, stiče veliku popularnost u dijagnostici retinalne patologije.[3]
Značaj[uredi | uredi kod]
Zahvaljujući autofluorescenciji danas je moguće videti promene na nivou RPE, koji igra najbitniju ulogu, pre svega kod senilne degeneracije makule i većine makularnih distrofija.
Kod zdravih ćelija RPE nema znatnije akumulacije autofluorescentnog materijala (lipofuscina) i još nekih manje značajnih produkata. U slučaju oštećenja ili disfunkcije RPE ne vrši se adekvatna fagocitoza spoljašnjih segmenata fotoreceptora, što dovodi do nagomilavanja lipofuscina. To se sreće kod distrofija i degeneracija žute pjege (makule).
Ovom metodom takođe se mogu steći i korisne informacije za dijabetički makularni edem i čitav spektar drugih oboljenja očnog dna.
Ipak najvažnije od svega, kod ove metode je što se ponavljanjem snimanja u određenim intervalima može pratiti tok bolesti, odnosno eventualni odgovor na primenjene terapijske postupke
Opšta razmatranja[uredi | uredi kod]
Kod ove metode kamera prima autofluorescenciju emitovanu od strane fluorofora retine, ekscitacija lipofuscina se vrši uz pomoć talasne dužine između 470 i 550 nm. Unutar tamne zone FAZ-a usled nakupine pigmenta, cistoidni edem se vidi kao rasvetljenje zbog pomeranja pigmenta.[4] U praksi se intenzitet fundus autofluorscencije opisuje kao oslabljen, normalan i pojačan.
Fundus autofluorescencija je od praktičnog interesa kod pacijenata sa centralnom seroznom horioretinopatijom, gde se često pitamo da li se radi o prvom ataku bolesti ili recidivu. Na snimku prikazana distribucija i stepen oštećenja retinalnog pigmentnog epitela, omogućuje predviđanje daljeg toka bolesti i prognozu vidne funkcije, uz dokumentovano praćenje (fundus autofluorescence služi kao dokument).
Samo snimanje je neinvazivno, vremenski kratko i pruža informacije koje nisu dostupne drugim konvencionalnim tehnikama kao što su: fundus fotografija, fluoresceinska angiografija ili OCT. Ona zapravo omogućava vizuelizaciju metaboličkih promena u nivou RPE-la i identifikaciju zona koje su pod rizikom od razvoja patoloških promena.
U oboljenjima retine koja su praćena bilo nagomilavanjem fluorofora, bilo njihovim odsustvom usled odumiranja ćelija RPE-la, fundus autofluorescenca svojom jedinstvenim svojstvom da vidi ono što se ne vidi, locira mesta rane aktivnosti patoloških procesa i zajedno sa drugim dijagnostičkim procedurama pomaže boljem razumevanju patofiziologije retine, olakšava postavljanje rane dijagnoze i procenu progresije retinalnih bolesti. Zato, u svim slučajevima kada postoji neobjašnjiv pad vida, uz regularan oftalmoskopski nalaz fundusa, pacijenta je nabolje uputiti na snimanje fundus autofluorescence, koja je lako izvodljiva, a po njega potpuno bezbedna.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Holz FG, Schmitz - Valckenberg S, Spaide RF, Bird AC: Atlas of Fundus Autofluorescence Imaging Springer Heidelberg, 2007.
- ↑ Guthoff RF, Baudouin C, Stave J: Atlas of Confocal Laser Scanning In-vivo Microscopy in Ophthalmology Springer Heidelberg, 2006.
- ↑ Waldstein SM, Hickey D,Mahmud I, Klire CACharbel Issa P and Chong NV. Two-wavelenght fundus autofluorescence and macular pigment optical density imaging in diabetic macular oedema. Eye 2012;26:1078-1085
- ↑ Delori FC, Dorey CK, Staurenghi G, Arend O, Goger DG, Weiter JJ. In vivo fluorescence of the ocular fundus exhibits retinal pigment epithelium lipofuscin charactersistcs. Invest Ophthalmol Vis Sci 1995;36:718-29.