Ferantijev efekat

Ferantijev efekat predstavlja povišenje napona na krajevima vrlo dugačkog prenosnog voda u odnosu na napon na početku voda, koji se javlja kada je vod pod naponom, ali je na njegovim krajevima je vrlo malo opterećenje ili je vod otvoren.

Efekat nastaje zbog parazitnih induktivnosti i kapacitivnosti duž voda, tj. generisanja reaktivne snage. Ferantijev efekat će biti izraženiji što je vod duži i što je upotrebljen viši napon. Relativni porast napona je srazmeran kvadratu dužine voda. Takođe, efekat je izraženijih kod podzemnih kablova, zbog veliki kapacitivnosti, čak i pri malim dužinama.

Ovaj efekat je prvi put primetio Sebastijan Zijani de Feranti 1887. godine prilikom izgraddnje kablovske distributivne mreže napona 10.000 V.

Ferantijev efekat

Ako se vod predstavi Π-šemom, struja kroz induktivnost i desnu polovinu kapacitivnosti voda iznosi:

$I={\frac {U_{1}}{j\omega L-j{\frac {2}{\omega C}}}}=-j{\frac {\omega C}{\omega ^{2}LC-2}}U_{1}$

pa je napon na kraju voda jednak

$U_{2}=(-j{\frac {2}{\omega C}})(-j{\frac {\omega C}{\omega ^{2}LC-2}}U_{1})={\frac {2}{2-\omega ^{2}LC}}U_{1}$

odakle sledi

${\frac {|U_{2}|}{|U_{1}|}}={\frac {2}{2-\omega ^{2}LC}}$

Pozitivni broj $\omega ^{2}LC$ za vodove vrlo visokih napona iznosi i do 0,1 (npr za vod napona 400 kV dugačak nekoliko stotina metara). Zato se u praksi vodovi sa izraženim Ferantijevim efektom nikada ne ostavljaju u praznom hodu.