Volodimir Viničenko

Volodimir Viničenko
Viničenko u slici iz 1909. godine
Biografske informacije
Rođenje	28. 7. 1880. (1880-07-28) Jelisavetgrad
Smrt	6. 3. 1951. (dob: 70) Mougins
Nacionalnost	Ukrajinac
Opus
Znamenita djela
Preporod nacije Bilješke prćastog Mefista Sunčani stroj
Potpis

Volodimir Viničenko (Jelisavetgrad, 1880. – Mougins, 1951.), ukrajinski političar, pisac i dramatičar.

Život

Volodimir Kirilovič Viničenko je rođen 28. jula 1880. u selu Veliki Kut pokraj Jelisavetgrada u centralnoj Ukrajini, tada dio Ruskog carstva. Rođen je u seljačkoj porodici od oca Kirila Vasiljoviča Viničenka, doseljenik u Jelisavetgrad, gdje je oženio Jevdokiju Pavlenko. Nakon što je završio mjesnu državnu školu, Viničenko je se upisao u mušku gimnaziju u Jelisavetgradu. Sljedećih godina pridružio je se revolucionarnoj organizaciji i napisao revolucionarnu pjesmu zbog koje je zatvoren na tjedan dana i izbačen iz škole, što mu je onemogućilo da nastavi studij i stekne diplomu.

Godine 1900. pridružio je se Ukrajinskoj revolucionarnoj partiji i 1901. upisao se na pravni fakultet Kijevskog univerziteta, ali je dvije godine kasnije izbačen zbog učešća u revolucionarnim djelatnostima. Kao član RPU-a preuzeo je na sebe propagandu među radnicima i seljacima Kijeva i Poltave i zbog toga je dobio višemjesečni zatvor. No, uspio je da pobjegne iz zatvora. Godine 1902. je objavio svoju prvu priču „Ljepota i snaga”, pri čemu je stekao stanovitu slavu kao pisac. Kasnije je, zbog ponovnog hapšenja, prisilno je upisan u kazneni bataljon Ruske imperijalne armije gdje je počeo da širi revolucionarnu propagandu među vojnicima. Tražen, Viničenko je tajno odselio u istočnu Galiciju, na austrougarsku teritoriju. Kada je pokušao da se vrati u rusku Ukrajinu, uhapšen je i zatvoren u Kijevu na dvije godine pod prijetnjom da će ostatak života provesti na prinudnom radu u Sibiru. Nakon oslobođenja 1905. godine, položio je ispite za diplomu prava na Kijevskom univerzitetu.

1906. je uhapšen po treći put, ponovo zbog svojih političkih djelatnosti i zatvoren na godinu dana. Prije zakazanog suđenja, međutim, bogati pokrovitelj ukrajinske književnosti i kulture Jevgen Čikalenko je platio kauciju. Viničenko je tako ponovo pobjegao iz Ukrajine, postavši pisac odseljenik, živeći od 1907. do 1914. u Lavovu, Beču, Ženevi, Parizu, Firenci i Berlinu. Godine 1911. je oženio Rosaliju Lifshitz, francusku jevrejsku ljekarku. Od 1914. do 1917. je živio ilegalno u blizini Moskve prije nego što je se vratio u Kijev 1917. da bi preuzeo vodeću ulogu u ukrajinskoj politici.

Nakon Februarske revolucije u Rusiji, bio je na čelu Generalnog sekretarijata, predstavničkog izvršnog tijela Privremene ruske vlade u Ukrajini. 13. augusta je odstupio sa položaja u Generalnom sekretarijatu u znak protesta protiv odbijanja Univerzale Vrhovne Rade od strane ruske vlade. Za kratko vrijeme je ga zamijenio Dmitro Dorošenko, koji je sljedećeg dana sastavio novu vladu, a 18. augusta je neočekivano zahtjevao Viničenkov odstup. Viničenku je bio tako ponuđen položaj generalnoga sekretara, da bi sastavio kabinet i preoblikovao drugu Univerzalu, i da bi zahtjevao federalnu zajednicu sa Ruskom Republikom. Njegovu drugu vladu je 1. septembra potrvdio Aleksandar Kerenski.

Nakon Oktobarske revolucije i boljševičkog ustanka u Kijevu (8/13. novembra 1917.), mnogi njegovi sekretari su dali ostavke nakon što Rada nije odobrila akcije boljševika u Petrogradu i u ostalim djelovima Rusije. Dana 22. januara 1918., nakon boljševičke intervencije koju je predvodio Antonov-Ovsejenko, Ukrajinska Narodna Republika je proglasila svoju neovisnost. Zemlja je, međutim, bila razbijena između austro-njemačkih trupa na zapadu i napredovanja boljševičkih snaga Mihaila Muravjeva duž istočne granice. Za nekoliko dana Muravjev je uspio zauzeti Kijev, prisiljavajući ukrajinske vlasti da pobjegnu u Žitomir. Vlada u Kijevu je tada potpisala vrlo kritizirani ugovor sa Njemačkom i Austro-Ugarskom koji je jamčio vojnu pomoć Centralnoevropskih sila Ukrajini te opskrbu hranom i zalihama austro-njemačkim trupama stacioniranim u zemlji. Tim ugovorom su Centralne sile obvezale osigurati da Sovjetska Rusija prizna suverenitet Ukrajinske Narodne Republike. Ubrzo nakon toga, Viničenkova je vlada također potpisala gospodarski sporazum sa Bjeloruskom Narodnom Republikom. No krajem augusta 1917. Viničenkov kabinet je zamijenjen socijalističko-revolucionarnim kabinetom Vsevoloda Goluboviča.

Po državnome udaru aprila 1918. godine, predvođen hetmanom Pavlom Skoropadskom i podržanom od austro-njemačke strane, Viničenko je napustio Kiev. Docnije će, nakon što je formirao Direktorij u Ukrajini, aktivno učestovati u organiziranju ustanka protiv Skoropadskove vlade. Ustanak bješe uspešan, a Viničenko je se vratio u glavni grad 19. decembra 1918. godine. Direktorij, privremeni izvršni odbor od pet članova, proglasio je obnovu Ukrajinske Narodne Republike i imenovao je Radnički kongres sa mandatom koji je vrijedio do sastanka ukrajinske Ustavotvorne skupštine kako bi se izabralo stalno rukovodno tijelo.

Budući da nije mogao uspostaviti red i prevladati svoje nesuglasice sa Petljurom, 10. februara 1919. je dao ostavku i emigrirao u inozemstvo. Krajem godine je napustio Ukrajinsku socijaldemokratsku radničku stranku i osnovao Grupu ukrajinskih komunista u inozemstvu, koja je se uglavnom sastojala od bivših članova Ukrajinske socijaldemokratske stranke. Nakon neslaganja sa desničarskom i proantantinskom politikom Direktorija, Viničenko je 1920. otišao u Beč, gdje je pokušao mobilizirati ukrajinske socijaliste u inozemstvu i pregovarati sa Vladimirom Lenjinom o neovisnoj socijalističkoj ukrajinskoj državi. Tijekom kratkog boravka u Beču napisao je svoj trotomni „Preporod nacije”. U junu iste godine je otputovao u Moskvu u pokušaju da bi postigao dogovor sa ruskim komunistima. Nakon četiri mjeseca bezuspješnih pregovora, pregovori su zapali u slijepu ulicu. U septembru 1920. ponovno je napustio Ukrajinu i, jednom u inozemstvu, javno otkrio svoje utiske o boljševičkoj vlasti. Ta je akcija proizvela raskol u inozemnoj skupini Ukrajinske komunističke partije: neki su ostali proboljševički nastrojeni i zapravo su se vratili u Sovjetsku Ukrajinu, dok drugi su podržali Viničenka i zajedno s njime vodili kampanju protiv sovjetskog režima putem lista „Nova doba”.

Nakon što je boravio u Nemačkoj u 1920-im, preselio je se u Francusku. Godine 1934. Viničenko je napustio Pariz da bi se nastanio u Mougins, blizu Kana, na francuskoj rivijeri. U preko trideset godina provedenih u inostranstvu nastavio je karijeru pisca. Umro je 6. marta 1951. u Mouginsu. Nakon smrti Rosalije Lifshitz, imanje je prešlo na Ivanu Vinikiv-Nižnjik (1912–1993), koja je emigrirala u Francusku nakon Drugog svjetskog rata i živjela s Viničenkom od 1948.

Književno djelo

Kao književnik, Viničenko je priznat u ukrajinskoj literaturi kao vodeći modernistični pisac u predrevolucionarnoj Ukrajini, koji je pisao kratke priče, romane i drame, iako su njegova djela od 1930-ih do sredine 1980-ih bila zabranjena u sovjetskoj Ukrajini, što je uostalom bio slučaj i za mnoge druge ukrajinske pisce. Prije nego što je stupio na pozornicu ukrajinske politike, bio je dugogodišnji politički aktivist i od 1906. do 1914. živio je u inozemstvu u zapadnoj Europi. Njegova djela odražavaju njegovu uključenost u ukrajinski revolucionarni milje, među osiromašenim i radničkim stanovništvom te među emigrantima iz Ruskog carstva koji su živili u zapadnoj Europi. Za života mu je objavljeno ukupno jedanaest romana, od kojih se ističu „Bilješke prćastog Mefista” (1917) i „Sunčani stroj” (1928). Od tri posthumno objavljena romana, „Riječ je tvoja, Staljine!” (1949) primjer je političke misli Viničenka, koji ju je nazvao „konkordizmom”. Taj koncept je razložio u romanu „Nova zapovijed” (1932). Od historijskog interesa su Viničenkovi memoari u tri sveska o borbi za ukrajinsku neovisnost, dokumentirani u djelu „Preporod nacije” (1920). Viničenko je službeno bio izopćen u Ukrajini sve do kasnih 1980-ih. Na Zapadu je se interes za njega održao prvenstveno zahvaljujući naporima Grigorja Kostjuka, pod čijom je ostavštinom Viničenkovo ​​nasljeđe čuvano na Ukrajinskoj akademiji znanosti i umjetnosti na Univerzitetu Columbia u New Yorku.

Viničenko je kroz godine razvio svoj stil, počevši od realizma u prvim pričama poboljšanog sa novim formalnim elementima i motivima. Zatim sve više prelazi na impresionistički stil, koji se u besprijekornoj formi očituje u djelima male („Zraka sunca”, „Zina”) i velike forme („Bilješke prćastog Mefista”). Psihološki realizam kao prijelazna faza prevladava u prvim romanima i većini drama koje se odlikuju oštrinom i zanimljivošću intrige koja se gradi na kontrastima. Najbolja djela Viničenka obilježena su velikom vještinom. Za njegov impresionizam karakteristično je, primjerice, fiksiranje efektnih, uglavnom vizualnih detalja, kao i suptilnih, a istodobno oštrih psiholoških pokreta-refleksa. Viničenkov književni rad iz razdoblja psihološkog realizma je bio pod utjecajem filozofskih koncepata Friedricha Nietzschea.

Kratka proza

• Сила і краса (1902)
• Біля машини (1902)
• Антрепреньор Гаркун-Задунайський (1903)
• Боротьба (1903)
• Народний діяч (1903)
• Роботи! (1903)
• Салдатики (1903)
• Суд (1903)
• Заручини (1904)
• Контрасти (1904)
• Мнімий господін (1905)
• Моє останнє слово (1906)
• На пристані (1906)
• Раб краси (1906)
• Темна сила (1906)
• Честь (1906)
• Дим (1907)
• Момент (1907)
• Рабині справжнього (1907)
• Малорос-європєєць (1907)
• Глум (1908)
• Уміркований та щирий (1908)
• Записна книжка (1909)
• Зіна (1909)
• Кумедія з Костем (1909)
• Купля (1909)
• Щось більше за нас (1909)
• Таємна пригода (1910)
• Тайна (1910)
• Біля машини (1912)
• Історія Яхимового будинку (1912)
• Маленька рисочка (1912)
• Промінь сонця (1912)
• Таємність (1912)
• Чекання (1912)
• Федько-халамидник (1912)
• Олаф-Стефензон (1913)
• Переможець (1913)
• Талісман (1913)
• Терень (1913)
• Босяк (1914)
• Кузь та Грицунь (1914)
• На пристані (1914)
• Радість (1914)
• Баришенька (1916)
• Хома Прядка (1916)
• Голод (1917)
• Ланцюг (1917)
• Сліпий (1917)
• Бабусин подарунок (1923)
• На лоні природи (1926)
• В графському маєтку (1926)

Romani i novele

• Голота (повість) (1905)
• Чесність з собою (1911)
• Рівновага (1912)
• По-свій! (1913)
• Божки (1914)
• Заповіт батьків (1914)
• Хочу! (1915)
• Записки кирпатого Мефістофеля (1917)
• На той бік (повість) (1923)
• Поклади золота (1927)
• Сонячна машина (1928)
• Нова заповідь (1932)
• Вічний імператив (1935)
• Лепрозорій (1938)
• Слово за тобою, Сталіне! (1949—1950)

Dramska djela

• Дисгармонія (1906)
• Великий молох (1907)
• Щаблі життя (1907)
• Memento (1909)
• Чужі люди (1909)
• Брехня (1910)
• Базар (1910)
• Співочі товариства (1911)
• Чорна Пантера і Білий Медвідь (1911)
• Дочка жандарма (1912)
• Натусь (1912)
• Молода кров (1913)
• Пригвождені (1915)
• Панна Мара (1918)
• Між двох сил (1918)
• Гріх (1919)
• Закон (1923)
• Великий секрет (1928)
• Над (1929)
• Пророк (1929)
• Пісня Ізраїля (1930)

Volodimir Viničenko na Wikimedijinoj ostavi

Bibliografija

• Husar Struk, Danilo. „Vynnychenko, Volodymyr”. Internet Encyclopedia of Ukraine. Pristupljeno 18. 5. 2024.