Bijeli sljez
| Sljez | |
|---|---|
| |
| Bijeli sljez | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Malvales |
| Porodica: | Malvaceae |
| Rod: | Althaea |
| Vrsta: | A. officinalis |
| Dvojni naziv | |
| Althaea officinalis L. | |
Bijeli sljez, (lat. Althaea officinalis), je biljka visoka 1–2 m. Cijela površina je prekrivena obiljem trihomima, te su veliki i naborani listovi mekani, sivkastozelene boje. U pazušcima listova smješteni su veliki cvjetovi bijele ili svijetlo ružičaste boje.
Beli sljez je visok 1–2 m. Cijela biljka je obrasla gustim svilastim dlakama, tako da su listovi srebrnobjeličasti i meki poput kao kadife. Stablo je uspravno, jednostavno ili razgranato, pri dnu odrvenjeno. Listovi su spiralno poredeni, a iz njihovih pazuha pri vrhu stabljike i ogranaka izbijaju cvati bjeloružičastih, 1–2 cm velikih cvjetova. Cvjeta preko cijelog ljeta.
Listovi sa gornjeg dijela stabljike su jajasti i na osnovi klinasti, sa srednjeg dijela su nešto malo krupniji i trokraki, na osnovi zaobljeni ili srcasti, a listovi sa donjeg dijela stabljike su najveći (do 10 cm), petokraki, i imaju najdužu dršku, dugačku skoro kao lisna ploča. Rub lista je nejednako zupčast, začepljen na 3—5 mesta; ima isto toliko prstastih nerava, istaknutih na naličju. List je bjeličasto-zelene boje, bez mirisa i sluzastog ukusa.
Bijeli sljez raste na vlažnim mjestima u srednjoj i južnoj Europi, te zapadnoj Aziji. Najviše je rasprostranjen u kulturi za dobivanje droge visoke kvalitete.
Bijeli sljez je rijetka biljna vrsta koja daje tri droge:
- korijen (lat. Althaeae radix),
- list (lat. Althaeae folium) i
- cvijet (lat. Althaeae flos)
Bijeli sljez se uzgaja se i u vrtovima kao ukrasna biljka.
U korijenu bijelog sljeza ima oko 30—35% sluzi, oko 10% pektina, oko 35% škroba, do 10% saharoze, malo invertnog šećera, oko 2% asparagina, betaina, 1,5 % masnog ulja i dr. Pepela ostaje najviše 7%; u pepelu ima mnogo fosfata. Sluz se rastvara u hladnoj vodi i hidrolizom daje glikozu, galaktozu i ksilozu. Najviše sluzi ima u listopadu, na kraju vegetacije, zbog čega korijen u to doba valja vaditi.
Bijeli sljez je lijek, može biti i hrana, pa čak i otrov. U osušenom korijenu bijelog sljeza ima vrlo mnogo hranjivih materija, oko 75% raznih ugljikohidrata. Zbog toga je on vrlo važan izvor škroba i šećera u slučaju gladi i rata, jer može poslužiti za spravljanje hrane.
Osim u medicinske i ljekovite svrhe, sljez ima i industrijsku namjenu. Korijen se koristi u kozmetičke svrhe u kremama za njegu lica. Celuoza iz korijena se koristi u proizvodnji papira. Samljevn korijen se upotrebljava u farmaceutskoj industriji kao vezni elemenat u proizvodnji tableta. Ulje iz korijena se može koristiti u za proizvodnju boja i lakova.[1]
Bijeli sljez se vrlo mnogo upotrebljava. Zbog velike količine sluzi daje se protiv upala organa za disanje i ždrijela, interno ili za ispiranje nosa u obliku macerata: isjeckan korijen drži se oko dva sata u hladnoj vodi (nikako u ključaloj) i za to vrijeme češće promiješa. Kuhanje korijena nije dobro, jer se time izvlači i škrob, tekućina je gušća, ali je mutnija i brzo se pokvari. Pored ranije navedenog čaj se koristi kod bolesti mokraćnog i probavnog sistema. Upotrebljava se i za ispiranje usta, te kao kapati za nos u za vlaženja sluznice i otapanja suhog sekreta, te olakšanog disanja kod djece.[2]
Kao vrlo blago sluzno sredstvo daje se i protiv proliva, za zapiranje mokraćno-spolnih organa, za klizme, za obloge na upaljena mjesta itd. Ulazi u sastav raznih grudnih čajeva. Često se u razne miksture protiv kašlja dodaje sirup od bijelog sljeza, naročito u dječjoj praksi. .
- ↑ Upotreba sljeza u industriji Arhivirano 2015-02-14 na Wayback Machine-u-Engleski jezik
- ↑ Čaj od sljeza[mrtav link], e-ljekarna.net