Prijeđi na sadržaj

Drugi čečenski rat

Izvor: Wikipedija
Drugi čečenski rat
Segment Rusko-čečenskog sukoba

Zasjeda u Džani-Vedenu, 2000.
Datum 26. VIII 1999. – V 2000. (rat)
VI 2000. – 15. IV 2009. (gerilski rat)
Lokacija Čečenija, sjeverni Kavkaz
Casus belli Rusija htjela staviti Čečeniju pod svoju vlast
Ishod ruska pobjeda
Sukobljene strane
 Ruska Federacija Čečenska Republika Ičkerija
(1999–2007)
Kavkaski Emirat
(2007–2009)
Kavkaski front
Komandanti i vođe
Vladimir Putin
Boris Jeljcin
Igor Sergejev
Viktor Kazancev
Genadij Trošev
Vladimir Boldirev
Aleksandar Baranov
Anatolij Serdjukov
Ahmed Kadirov † 		Aslan Mashadov †
Abdul Halim Sadulajev †
Doku Umarov
Iljas Ahmadov
Turpal-Ali Atgerijev †
Ahmed Avtorhanov †
Šamil Basajev †
Isa Munajev
Snage
~90.000 (1999. godine)[1] ~26.000 [2]
Žrtve i gubici
3.634[3]–4.739 poginulih vojnika[4]
2.085 vojnika Ministarstva unutarnjih poslova[5]
1.072 čečenskih policajaca[5]
106 operativca FSB i GRU ubijeno[4]
ukupno poginulih:
6.897–11.000[6] 		14.113 poginulih militanata (1999–2002)[7]
2.186 poginulih militanata (2003–2009)[8]
ukupno poginulih:
16.299
25.000[9]–40.000 poginulih civila[10]

Drugi čečenski rat (rus. Вторая чеченская война) je bio oružani sukob koji se od 1999. do druge polovice 2000-ih vodio između oružanih snaga Ruske Federacije na jednoj, te oružanih snaga i paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije na drugoj strani. Uzrok sukoba je bio neriješeni status Čečenije, koja je 1996. godine u Prvom čečenskom ratu izborila de facto nezavisnost, ali koju vlada tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina nije htjela formalno priznati. Povod za izbijanje sukoba su bili nasilni incidenti usmjereni protiv ruskih funkcionara i građana u samoj Čečeniji i izvan nje, a za koje se odgovornima smatrale militantne vahabističke frakcije među samim Čečenima, i čije će aktivnosti eskalirati u kratkotrajnu invaziju Dagestana u ljeto 1999. godine. Rusija je kao odgovor na njih prvo započela sa kampanjom zračnog bombardiranja, da bi 1. oktobra otpočela kopnenu invaziju Čečenije, koja će kulminirati opsadom i zauzimanjem čečenskog glavnog grada Grozni u februaru 2000. godine; do proljeća iste godine su ruske snage uspjele ostvariti nominalni nadzor nad svim važnijim naseljima i strateškim točkama Čečenije čime je Čečenska Republika Ičkerija de facto prestala postojati, odnosno završila konvencionalna faza rata.

Slično kao i u Prvom čečenskom ratu, čečenski separatisti su na to odgovorili započinanjem dugotrajne gerilske kampanje koja je ruskim snagama nanijela teške gubitke, ali ih, za razliku od prethodnog sukoba nije uspjela natjerati da napuste čečensku teritoriju; s vremenom se ta kampanja prenijela na teritoriju same Rusije i uključivala spektakularne terorističke akcije protiv civila koje su, kao u slučaju opsade moskovskog teatra 2002. i beslanske talačke krize protiv separatista okrenule dio svjetske javnosti i pomogle ruskoj vladi da rat prikaže kao dio globalne kampanje protiv terorizma. Ruska strategija, koju je na samom početku odlikovala izuzetna bezobzirnost te uzrokovala brojne žrtve među čečenskim civilima, se kasnije temeljlla na pridobivanju dijela čečenskih vođa, uključujući bivše separatiste, na svoju stranu, a od kojih je sa vremenom stvoren pro-ruski režim Čečenske Republike.

Tokom godina su umjereni vođe čečenskih separatista poginuli ili otišli u egzil, a njihovo mjesto preuzeli islamistički militanti koji su 2007. godine formalno ukinuli Čečensku Republiku Ičkeriju i proglasili stvaranje tzv. Kavkaskog Emirata, koji bi trebao uključivati područje cjelokupnog Sjevernog Kavkaza. To je za posljedicu imalo pacifikaciju same Čečenije, dok se sukob prelio u susjedne dijelove Rusije gdje u niskom intenzitetu traje do današnjih dana. Drugi čečenski rat je formalno završio 15. aprila 2009. godine kada je ruska vlada proglasila službeni kraj "Kontraterorističke operacije", da bi tri mjeseca kasnije Ahmed Zakajev, posljednji predstavnik Čečenske Republike Ičkerije, iz londonskog egzila pozvao svoje pristaše da prekinu oružanu borbu. Drugi čečenski rat je u značajnoj mjeri doprinio političkom usponu Vladimira Putina, koji je rat započeo kao premijer, te ga koristio za dolazak na mjesto predsjednika i uspostavu režima koji mnogi kritiziraju zbog autoritarnosti i masovnih kršenja ljudskih prava. Rat je u samoj Čečeniji izazvao brojna razaranja, između 40.000 i 80.000 poginulih te 310.000 raseljenih ili izbjeglica, što ga čini najkrvavijim oružanim sukobom u Evropi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Pozadina

[uredi | uredi kod]
Čečenija na karti Europe
Glavni članak: Čečenska Republika Ičkerija

Čečenska Republika Ičkerija (ČRI) je osnovana 1991. godine neposredno pred raspad SSSR, kada su čečenski nacionalisti na čelu sa generalom Džoharom Dudajevom svrgnuli komunistički režim tadašnje Čečensko-Inguške Autonomne Sovjetske Republike u okviru Ruske SFSR, te u novembru proglasili nezavisnost, kako od SSSR-a, tako i od postsovjetske Rusije kao državnopravne nasljednice RSFSR. Ruska vlada pod predsjednikom Borisom Jeljcinom se tome, osim simbolički, nije nastojala suprotstaviti sve do 1994. godine kada je logistički i obavještajno podržala pro-rusku opoziciju u građanskom ratu protiv Dudajeva; ta je intervencija ubrzo eskalirala u vojnu invaziju, odnosno Prvi čečenski rat. U njemu su Čečeni, usprkos brojčane i tehničke inferiornosti, uspjeli Rusima pružiti žestoki i dugotrajni otpor te izazvati tako velike gubitke da se protiv rata okrenula i sama ruska javnost, a na kraju i sam Jeljcin u ljeto 1996. pristati na primirje poznato kao Hasavjurtski sporazum, čije su odredbe uključivale povlačenje ruske vojske sa teritorije ČRI. U prvom ratu je poginulo sveukupno 46.500 vojnika i civila.[11]

Hasvjurtski sporazum je Čečeniju učinio de facto nezavisnom, s obzirom da je odredio da će se pitanje njenog državnopravnog statusa riješiti "prije 31. decembra 2001. godine". [12] Nekoliko mjeseci nakon ruskog povlačenja su u februaru 1997. održani predsjednički i parlamentarni izbori, čije se rezultate Rusija obavezala priznati. Za mjesto predsjednika su se natjecali general Aslan Mashadov, proslavljeni ratni zapovjednik, koji je nastojao nastaviti politiku u ratu ubijenog Dudajeva, a prema kome je ČRI trebala biti sekularna nacionalna država po uzoru na Tursku i oslonjena na zapadni svijet; tome su se, pak, s druge strane, suprotstavljali konzervativni islamisti na čelu sa dotadašnjim v.d. predsjednika Zelimhanom Jandarbijevim, a još više ratni zapovjednici poput Šamila Basajeva koji su, pod uticajem dobrovoljaca iz arapskog svijeta prihvatili vahabizam te nastojali poratnu Čečeniju oblikovati po striktnom tumačenju islama. Mashadov je pobijedio na izborima te je 12. maja 1997. u Moskvi potpisao Rusko-čečenski mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale međusobne odnose regulirati "po načelima međunarodnog prava", a što je sa čečenske strane protumačeno kao rusko implicitno priznanje nezavisnosti.

S druge strane, nezavisnost ČRI nikada nije bilo eksplicitno priznata u svijetu (s izuzetkom Afganistana pod talibanskom vlašću). Mashadovljeva vlada se brzo suočila s ozbiljnim ekonomskim i drugim problemima uzrokovanim ratnim razaranjima, uključujući 40 % stanovništva u izbjeglištvu. Rusija je, temeljem moskovskog sporazuma, nastavila financirati škole, bolnice i drugu javnu infrastrukturu, odnosno isplaćivati mirovine građanima ČRI, a također se obavezala financirati i projekte obnovu. Međutim, s obzirom da se i sama Rusija nalazila u ekonomskoj krizi uzrokovanoj postkomunističkom tranzicijom, isplata tih sredstava je bila neredovita i neadekvatna; kao nadomjestak su se pojavile privatne inicijative ruskih oligarha poput Borisa Berezovskog. Od njih je, međutim, stanovništvo Čečenije imalo malo koristi i vjeruje se da je najviše tako prikupljenih sredstava završilo u džepovima lokalnih gospodara rata, te poslužilo za pranje novca, podmićivanje i razne oblike organiziranog kriminala. Pobjeda u ratu i odlazak ruskog neprijatelja je, pak, okončao dotadašnje jedinstvo među Čečenima, odnosno obnovio tradicionalne razmirice među čečenskim klanovima, koje su dobile novu političku i ideološku komponentu. Dio čečenskih ratnih vođa, poput Salmana Radujeva, pak, nikada nisu prihvatili mir sa Rusijom, odnosno inzistirali su na nastavku sukoba.

Pogoršanju situacije u Čečeniji je, s vremenom, doprinijelo i to što se veliki dio stanovništva, suočen s potpunim kolapsom ekonomije, okrenuo kriminalu kao tradicionalnom sredstvu za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Osim krađe i krijumčarenja nafte, posebno su popularne postale otmice u svrhu naplaćivanja otkupnine, a čije su žrtve, osim Čečena, postajali i drugi ruski državljani, pa i strani humanitarni aktivisti, diplomati te stručnjaci koje je Mashadov pozvao kako bi mu pomogli u obnovi zemlje. Najpoznatiji i najkontroverzniji takav slučaj je bila otmica inženjera Granger Telecoma u jesen 1998. godine, koja je završila pogubljenjem talaca zabilježenim video-kamerom i na duži rok zaustavilo planove o zapadnim investicijama. Čečenija je s vremenom počela tonuti i kaos i anarhiju. [13] Mashadovljevi pokušaji da svojim autoritetom zavede red i mir, koji su uključivai proglašenje izvanrednog stanja 22. juna 1998. godine, nisu urodili plodom; Mashadova su radikali i vahabiti optuživali za "mekani" stav prema Rusiji, a pod njihovim pritiskom je u novembru 1998. godine preimenovao državu u Islamsku Republiku Ičkeriju i službeno uveo šerijatsko pravo.

Međutim, ni ti ustupci nisu spriječili da se Mashadovljeva vlast ograniči na područje Groznog, dok su ostatak zemlje kontrolirale lokalni gospodari rata i njihove milicije, od kojih su neke podržavale, a neke, poput onih pod vodstvom Sulima Jandarbijeva, bile u otvorenom sukobu sa vahabitima. Nasilje u Čečeniji je novu eskalaciju dobilo 5. marta 1999. kada su na aerodromu Grozni nepoznati napadači oteli Genadija Špiguna, službenog predstavnika ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Čečeniji. Prema svjedočenju Sergeja Stepašina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, upravo je taj događaj potakao Jeljcinovu vladu da počne planirati novu invaziju.[14]

U međuvremenu su na promjenu, odnosno zaoštravanje ruske politike prema Čečeniji počele značajno uticati i druge unutrašnje i vanjske okolnosti. Godine 1998. je Rusija bila među zemljama izuzetno teško pogođenim azijskom ekonomskom krizom, a prije svega naglim padom cijena nafte, koji je doveo do kolapsa rublje i nagnao vladu da zatraži sporazum sa MMF-om.[15] Financijski kolaps se odrazio kroz brojne štrajkova, blokade Trans-sibirske željeznice[16] i redukcije struje u brojnim oblastima Rusije, što je gotovo u potpunosti nagrizlo ne samo popularnost, nego i autoritet Borisa Jeljcina. 15. maja 1999. je Jeljcin preživio pokušaj opoziva od strane nacionalističke i komunističke opozicije u Državnoj dumi, pri čemu je jedna od točaka optužnice bila i "protivustavno" pokretanje Prvog čečenskog rata, odnosno tada počinjeni ratni zločini od strane ruske vojske. Još veći problem za Jeljcinovu vladu je predstavljala kosovska kriza, odnosno ruski neuspjeh da diplomatskim sredstvima i vetom u UN spriječi i zaustavi NATO-vu vojnu intervenciju protiv SRJ. Ti su događaji kao jedno od najvećih poniženja u ruskoj historiji i svođenje nekadašnje supersile na "tigra od papira", a zbog čega je Jeljcinova vlada postala izuzetno motivirana da takvu reputaciju ukloni makar na vlastitoj teritoriji; istovremeno je NATO-va akcija shvaćena i kao presedan kojim bi se moglo opravdati oružano rješenje čečenskog pitanja.[17]

Uvod u rat

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Rat u Dagestanu

Zaoštravanje odnosa između Rusije i Čečenije se u proljeće počelo ogledati kroz niz incidenata, odnosno represivne mjere ruske vlade na rusko-čečenskoj granici. Jedan od prvih poteza je bila odluka vlasti Stavropoljskog kraja 7. aprila da zatvore granicu, čemu je povod bilo ubojstvo četvorice lokalnih policajaca od strane bande kriminalaca koja je utočište našla u Čečeniji. Tadašnji premijer Sergej Stepašin je odluku protumačio time da će "granica biti zapečaćena za gangstere, ne za civile. To će postati ratna zona".[18] Rusko-čečenski pogranični problemi su doveli do promjene odnosa koji su naginjali prema vojnoj konfrontaciji, a ne prema suradnji kako bi se razriješili problemi. Stepašinova retorika i mjere su bile još jedan pokazatelj da Moskva priprema novi rat u Čečeniji.[18] U maju je zabilježen prvi ozbiljniji oružani incident prilikom koga su ruski helikopteri napali ciljeve u sjevernom dijelu Čečenije, navodno prilikom gonjenja militanata povezanih sa vahabističkim vođom Ibn Hatabom.

Prethodne godine je u Bujnakskom rajonu, u centralnom dijelu susjednog Dagestana, proglašen tzv. Islamski Džamaat Dagestan, radikalna islamska država sa sjedištem u selu Karamahi. Iako su njeni predstavnici u septembru 1998. postigli sporazum o nenapadanju sa republičkim vlastima, u aprilu 1999. je Ragaudin Mahomedov, radikalni dagestanski islamist, pozvao Čečene na džihad sa ciljem stvaranja zajedničke čečensko-dagestanske države. 17. aprila 1999. je u Groznom u tu svrhu održan kongres na kome su podršku dagestanskim vahabitima izrazili Basajev i Ibn Hatab te najavili formiranje dobrovoljačkih formacija koje će kasnije postati poznate kao Islamska međunarodna mirotvorna brigada (IMMB).[19]

7. augusta je oko 2.000 pripadnika IMMB[1] pod vodstvom Šamila Basajeva prešlo dagestansku granicu. Brzo su zauzeli nekoliko sela, proglasili "islamsku državu Dagestan" te formalno objavili rat Rusiji i dagestanskim vlastima. Ruske vlasti ispočetka nisu reagirale na njihovu akciju, što je kasnije postalo predmet brojnih teorija zavjera i špekulacija o namjerno dozvoljenoj provokaciji. Basajev i njegove pristaše, međutim, nisu dobili očekivanu podršku od strane lokalnog stanovništva.[20] Umjesto toga je napredovanje čečenskih boraca zaustavljeno od strane lokalnih seoskih milicija, a nakon čega su se uključile ruska redovna vojska i zrakoplovstvo, po čijim se pritiskom Basajev 27. augusta povukao preko granice. 4. septembra je u Bujnaksku došlo do bombaškog napada na vojne stanove, koji se smatra prvim od sličnih akcija koje će dogoditi u Rusiji tokom sljedećih tjedana. Nakon što je početkom septembra odbijen još jedan pokušaj Basajeva da sa svojim pristašama prodre u Dagestan, do kraja mjeseca su vladine snage zauzele Karamahi i obližnje područje te je Islamski Džamaat Dagestan prestao postojati.[21]

Mashadovljeva vlada je javno osudila kako invaziju, tako i terorističke napade na ruske stanove, ali nije bila u mogućnosti poduzeti išta da ih spriječi. U međuvremenu je novopostavljeni ruski premijer Vladimir Putin čečenske militante optužio za napade na ruske stanove.[22] Ruski mediji su, pak, već duže vrijeme vodili intenzivnu propagandnu kampanju protiv Čečenije, uključujući prikazivanje video-snimki ritualnih pogubljenja ruskih i drugih zarobljenika od strane čečenskih i drugih islamističkih militanata. Kraj neprijateljstava u Dagestanu nije dovelo do smirivanja krize; 18. septembra su ruske snage proglasile "vojnu blokadu" čečenske granice.

23. septembra je Jeljcin potpisao ukaz o "mjerama povećane efektivnosti kontraterorističke operacije na teritoriji Sjevenokavkaskog regiona Ruske Federacije", temeljem koga su reogranizirane tamošnje vojne snage te im dane "nove ovlasti". Isti dan je rusko ratno zrakoplostvo bombardiralo Grozni, čime je otpočela kampanja zračnog bombardiranja koje će trajati nekoliko mjeseci. Ruske kopnene snage su čečensku granicu prešle 30. septembra.

Prva faza rata

[uredi | uredi kod]

Ruska vojska ulazi u Čečeniju

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Rusko bombardiranje Čečenije 1999.
Čečenski predsjednik Aslan Mashadov

1. oktobra 1999. je ruska strana svoje namjere obznanila izjavom premijera Putina da predsjednika Mashadova i vladu Čečenske Republike Ičkerije smatra "nelegitimnom". Moskva je tvrdila da se radi o "antiterorističkoj operaciji" čiji je cilj "likvidirati terorističke skupine koje su našle utočište u Čečeniji".[23] Usprkos toga, prvih tjedana rata su još uvijek vladale nedoumice o krajnjim namjerama ili dosezima ruske akcije. Sumnjalo se da će ruske snage, nakon traumatičnih iskustava iz prvog rata pokušati ostvariti kontrolu nad Čečenijom, odnosno smatralo se da će se zadovoljiti simboličkom kaznenom ekspedicijom. Tome je u prilog išla i ruska vojna propaganda koja je gotovo isključivo prikazivala zračne akcije, nastojeći ih usporediti s nedavnim akcijama NATO-a protiv SRJ.[24] Čak i kada su ruske trupe prešle granicu, vjerovalo se da neće ići dalje od rijeke Terek, odnosno da će se zadržati u sjevernom dijelu Čečenije, gdje je ravničarski teren bio manje pogodan za akcije čečenske gerile.

Tokom ruske ofenzive se počelo pokazivati kako je ona bila daleko bolje osmišljena i pripremljena od onih sa kojima je počeo Prvi čečenski rat. Prije svega je angažirano daleko više ljudstva - oko 90.000 u odnosu na 35.000, [1] pa je time na početku ostvarena daleko veća brojčana nadmoć nad čečenskim borcima kojih je na početku sukoba bilo oko 26.000.[2] Nadalje, ruski stratezi, svjesni nedostataka u kvaliteti vlastitog ljudstva, taktike i opreme su umjesto toga nastojali koristiti kvantitativne prednosti u odnosu na neprijatelja, odnosno ograničenost njegovih resursa - tehničkih, materijalnih, a na kraju i ljudskih. Zbog toga je temelj bio u postepenoj eskalaciji ratnih aktivnosti i iscrpljivanju umjesto pokušaja da se rat riješi brzo u jednom potezu.

Rusko napredovanje je, usprkos toga, ispočetka bilo brzo. Već 5. oktobra su ruske snage izbile na rijeku Terek. Sljedeći dan je čečenski predsjednik Mashadov proglasio ratno stanje, a svoje sunarodnjake pozvao na "gazavat", odnosno "sveti rat" protiv Rusije. 16. oktobra su ruske snage prešle rijeku Terek. Mashadov je pozvao sve frakcije na ujedinjenu borbu protiv ruske invazije, ali su zabilježeni znakovi razjedinjenosti u vodstvu jer su neki militanti tražili "pakt o nenapadanju" sa ruskim vojnicima.[1]

Masovna grobnica u Čečeniji

15.9., oko 15.000 ljudi se okupilo u Groznom kako bi prosvjedovali protiv ruske invazije i pozvali međunarodnu zajednicu da zaustavi daljnju agresiju.[25] Do nove eskalacije sukoba je došlo 21. oktobra kada su ruske snage izvele napad balističkim projektilima na Grozni, prilikom koga je poginulo najmanje 137 civila, a među mrtvima je bilo i 13 majki i 15 beba u bolnici, te 41 osoba koje se okupilo na molitvi.[26] Ruske zrakoplovne snage su prije toga neutralizirale veliki dio čečenske infrastrukture, uključujući mobilnu mrežu i televiziju. Sve je to dovelo do panike, odnosno masovnog izbjeglištva velikog broja čečenskih civila, odnosno njihovog pokušaja da dođu na ratom nezahvaćena područja susjednih ruskih republika, prije svega Ingušetije. Ruske vlasti su, unaprijed računajući na tu mogućnost, organizirale sistem tzv. filtracijskih punktova na kojima su se civili, pod izlikom neposjedovanja ruskih dokumenata ili "skitnje" masovno hapsile i smještale u koncentracione logore. Njihova prava svrha je, međutim, bilo spriječavanje separatističkih militanata da se "utope" u civilno stanovništvo; vjeruje se da je u filtracijskim punktovima završio svaki peti Čečen i da je najmanje nekoliko desetaka hiljada bilo izloženo svakojakim premlaćivanjima, mučenjima i drugim vrstama zlostavljanja; ta je kampanja trajala nekoliko mjeseci. Do kraja 10. mjeseca, ruski vojnici su već kontrolirali trećinu Čečenije.[27] Prvotni ruski plan o "uništenju terorista" uskoro je proširen na stvaranje "sigurnosne zone" sjeverno od rijeke Terek. Do 11. mjeseca postalo je očito da rusko napredovanje ima i još širi cilj, kada je vojska prešla Terek i krenula na čečenski glavni grad Grozni.[28] 29. oktobra su ruske snage započele akciju sa ciljem zauzimanja Gudermesa; ona je dovršena 10. novembra, pri čemu su Rusima prvi put značajnu podršku dale lokalne čečenske milicije, uključujući one pod vodstvom velikog muftije Ahmada Kadirova. Njegovi motivi su navodno duboko neslaganje sa jačanjem vahabističkog pokreta u zemlji, kao i briga o lošem stanju čečenskog društva tijekom Mashadove vladavine.[29] U borbama od 4. do 7. decembra je zauzet Argun, a 14. decembra i Hankala. Dva tjedna kasnije, 26. decembra, otpočela je velika ruska kampanja sa ciljem da zauzme Grozni. Smatra se da su neke ruske vojne operacije olakšali proruski čečenski suradnici unutar same Čečenije.[30] Također postoje naznake da je rusko napredovanje u pojedinim slučajevima olakšala praksa obećavanja poštede pojedinih naselja od bombardiranja, ukoliko se tamošnji borci povuku ili predaju.[28] Ruska propaganda je, pak, također bila efikasnija nego u prvom čečenskom ratu, zbog toga što je stranim reporterima zabranjen pristup ratnoj zoni. [28]

Borbe za Grozni

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Bitka za Grozni (Drugi čečenski rat)
Uništena zgrada u Groznom

19. decembra 1999. su u Rusiji održani izbori za Državnu dumu na kojima su opozicijski komunisti i nacionalisti izgubili veliki broj glasova, a pobjednikom postala tik stvorena stranka Jedinstvo, koja je okupljala pro-kremaljske političare, te čiji je jedina platforma bila nastavak rata u Čečeniji. Jeljcinov režim se, tako, nakon dugo vremena, prvi put doimao konsolidiranim, te je utoliko veći šok bio kada je 31. decembra 1999. Jeljcin najavio ostavku. Putin, koji je preuzeo dužnost kao v.d. predsjednika, je sugerirao nastavak politike rata kada je sljedeći dan posjetio ruske trupe u Čečeniji i objavio da se "ne bore samo za kraj terorizma, već i za kraj dezintegracije Rusije".[31]

Početak 2000. godine je, pak, označio i prve ozbiljnije zastoje u ruskoj ofanzivi, odnosno čečenske akcije koje su sugerirale kako će se ponoviti događaji iz Prvog čečenskog rata. Glavne borbe su se vodile za Grozni, koji je prije toga bio opkoljen, i čije je stanovništvo još od početka novembra bilo bez struje, pitke vode i grijanja.[32] Obje strane su svoju taktiku nastojale promijeniti na osnovu iskustava iz prethodnog rata. Ruske snage su nastojale izbjegavati slanje oklopnih snaga u sam grad i umjesto toga čečenski otpor nastojale slomiti nesmiljenim artiljerijskim i zračnim bombardiranjem, te kao pješadiju koristiti pro-rusku čečensku miliciju Bislana Gantamirova, bivšeg gradonačelnika Groznog. Čečeni su, pak, daleko bolje utvrdili grad te stvorili sistem rovova i podzemnih kanala koji im je omogućavao da u malim grupama ruske snage iznenada napadaju u njihovoj pozadini.

Karta Groznog

Već 2. januara su ruske snage pretrpile velike gubitke kada su Čečeni napali i uništili jednu oklopnu kolonu u selu Daba-Jurt. Sljedeći dana su čečenske snage iz opkoljenog Groznog izvele snažan protivnapad i zauzele selo Alhan-Hala. 9. januara je, pak, izvedena najveća čečenska ofenziva u cijelom ratu, odnosno snažan napad duboko u pozadini ruskih snaga, zahvaljujući kome su Šali i Argun ponovno došli u čečenske ruke. Ruske snage su ih odatle uspjele otjerati tek nakon nekoliko dana žestokih borbi, i uz teške gubitke. Nakon tih događaja je ruski general Viktor Kazancev izjavio kako se sve čečenske muškarce između 10 i 60 godina moraju privesti kako bi provjerili imaju li veze sa borcima.[31] Rusko Ministarstvo unutarnjih poslova je navelo da je "uhitilo preko 10.000 osumnjičenih Čečena", od kojih je velik broj završio u raznim zatočeničkim centrima, poglavito u zatočeničkom centru Černokozovo, u kojem su zabilježena mučenja i okrutno postupanje.[33][34]

Napad na Grozni se, međutim, nastavio, pri čemu su neko vrijeme dijelovi grada prelazili iz ruke u ruku. Ruske snage su 19. januara pretrpjele dotada najteži udarac kada je u zasjedi ubijen general Mihail Malofejev, jedan od zapovjednika pohoda na Grozni; ruske snage su njegovo tijelo preuzele tek nekoliko dana kasnije.[35] Nekoliko dana kasnije su ruske vlasti objavile da je tokom dotadašnje operacije u Čečeniji poginulo 1.173 vojnika, što je predstavljalo značajno povećanje u odnosu na podatke s početka godine.

Rusko napredovanje se, usprkos toga, nastavilo a čečenske snage počele sve više osjećati nedostatak municije i opreme, odnosno posljedice ruske blokade. Grozni je tijekom rata bio podvrgnut teškom bombardiranju i razaranju. Uništenje grada doseglo je takve razmjere da su ga neki usporedili da "čečenskim Staljingradom".[36][37] Grozni je postao najrazoreniji grad Europe 90-ih, te je pretrpio i veće štete od Vukovara i Sarajeva.[38] Nekoliko hiljada civila je poginulo tijekom opsade grada.[39] Nakon što je predsjednik Mashadov već ranije bio evakuiran na jug Čečenije, čečenski zapovjednici su donijeli odluku da se noću 31. januara/1. februara, koristeći snježnu oluju koja bi trebala sakriti njihove pokrete, povuku iz grada. Proboj je uspio, ali su Čečeni prilikom njega izgubili nekoliko stotina ljudi, uključujući neke od svojih najboljih zapovjednika.[40] Ruske snage su nedugo potom, u nastojanju da spriječe povlačenje, bombardirali selo Alkan-Jurt pri čemu je poginuo veliki broj civila, a jedinice OMON-a su u naselju Novije Aldi, predgrađu Groznog, masakrirale nekoliko desetaka žitelja. Usprkos čečenskog povlačenja, ruske snage su, bojeći se mina iznenađenja i skrivenih snajpera. tek 6. februara simbolički podigle rusku zastavu iznad središta Groznog, nakon čega je Putin izjavio da je "grad oslobođen".

Borbe na planinama

[uredi | uredi kod]
Rusko oklopno vozilo nakon čečenske zasjede

Nakon pada Groznog se težište operacija premjestilo na nepristupačni, planinski jug Čečenije, gdje su odranije počele djelovati ruske zračno-desantne snage (VDV). Jedno od najvažnijih čečenskih uporišta - Vedeno - je bilo zauzeto 11. januara. Rusko napredovanje na jug je nastavljeno, tako da su 10. februara zauzeta sela Itum-Kale i Serženj-Jurt. Čečenske snage su, međutim, nastavile pružati žestok otpor, tako da je Šatoj zauzet tek 29. februara nakon višednevnih žestokih borbi; iako su se tom priikom vodeći čečenski zapovjednici Ibn Hatab i Basajev uspjeli izvući iz obruča, ruski general Genadij Trošev je taj događaj smatrao prigodom da izjavi kako je "kontrateroristička operaciji u Čečeniji završena", te procijenio da će preostale separatističke snage biti likvidirane u roku od nekoliko tjedana.

Već nakon nekoliko dana su čečenske snage nanijele ruskim snagama u znamenitoj bitci za kotu 776 dotada najveći udarac, kada je u višednevnim žestokim borbama uništena satnija pripadnika elitne pskovske 76. zračno-desantne divizije. Samo nekoliko tjedana kasnije su ruske snage u bitci za Komsomolskoje ostvarile svoju najveću pobjedu u ratu, kada su likvidirali nekoliko stotina sljedbenika čečenskog vođe Ruslana Gelajeva u njegovom rodnom selu. Prije toga je uhvaćen i Salman Radujev, koji će nekoliko godina kasnije umrijeti u ruskom zatvoru. 20. marta je Putin - nekoliko dana prije predsjedničkih izbora prvi put posjetio Grozni, čime je simbolički trebao označiti kraj sukoba. Usprkos toga su ruske snage 29. marta pretrpile još jedan težak udarac kada je skupina dagestanskih pro-čečenskih militanata u Džani-Vedenu ubila nekoliko desetaka pripadnika OMON-a. Nekoliko tjedana kasnije je čečenski general Kamzat Gelajev je izjavio da su se Rusi našli u "mrtvoj točki", odnosno da su "čečenski borci zadržali sposobnost pokretnost, koordinaciju i borbenu sposobnost."[41]

Usprkos toga, vojne aktivnosti čečenskih separatista su se do kraja proljeća počele svoditi na izolirane prepade, te je uspostavljena nominalna kontrola ruskih snaga nad svim većim naseljenim mjestima. Tako nastalu situaciju su Dmitrij V. Trenin i Aleksej V. Malašenko opisali sa riječima da su "federalne trupe bili pobjednici danju, ali su izgubili inicijativu borbe sa pobunjenicima noću. Kada je Moskva preuzela kontrolu nad nizinama Čečenije, pobunjenici su našli skrovišta u planinama, te je tako nastao sukob između slona i kita, a svaki je bio nepobjediv na vlastitom terenu".[42]

Druga faza rata

[uredi | uredi kod]

Nakon završetka konvencionalne faze rata, čečenska strategija se u mnogim detaljima naslanjala na gerilske aktivnosti slične onima u drugoj fazi Prvog čečenskog rata. Temeljila se na manjim jedinicama (od 15 do maksimalno 50 ljudi) koje su izvodili prepade i zasjede na ruske vojne i paravojne formacije, ali i infiltraciji na područja na stvarnom i nominalnom ruskom kontrolom gdje su postavljane improvizirane bombe na putevima ili objektima koje su koristile ruske snage i pro-ruske lokalne vlasti. Glavna svrha je bila prije svega skrenuti pažnju međunarodne javnosti na nastavak sukoba, a rusku javnost uvjeriti kako "čečenski problem", usprkos opetovanih tvrdnji Kremlja, nije riješen, odnosno da će se krvoproliće nastaviti sve dok se ruske snage ne povuku iz Čečenije i tako obnovi njena nezavisnost. U tome su Čečeni, pogotovo prvih nekoliko godina, imali određenih uspjeha, s obzirom da se dio ruske javnosti i političara počeo okretati protiv rata, a među zapadnim promatračima još od samog početka vladalo mišljenje kako će Putin, kao i njegov prethodnik, na kraju ipak biti prisiljen sjesti za pregovarački stol. Usprkos Putinovoj izjavi da će rat "uništiti terorizam", on je čak i povećan: 1999. bilo je sedam terorističkih napada u Kavkazu i 14 u Rusiji, da bi 2001. bilo jedanaest u Kakvkazu i jednaest u Rusiji, 2002. 18 u Kavkazu i 19 u Rusiji, a 2004. čak 30 napada u Kavkazu i 25 u Rusiji.[43]

Ruska strategija se, sa druge strane, temeljila na tzv. "čečenizaciji" sukoba. Putin je u maju 2000. službenim ukazom na području Čečenije uveo neposrednu predsjedničku upravu, a 11. juna je za njenog šefa imenovao Ahmada Kadirova. Time je simbolički signalizirana spremnost Moskve da izađe u susret bivšim militantima, čak i nauštrb lokalnih političara i gospodara rata koji su na njenoj strani bili od samog početka. Njima je dozvoljeno da brojnim područjima Čečenije upravljaju kao privatnim "feudima", bez previše obaziranja na ruske zakone, ali i elementarna ljudska prava [23]; zauzvrat se očekivalo da na sebe preuzmu glavni teret borbe protiv separatističkih militanata te tako rasterete federalne vojne i paravojne formacije. Tim je naporima su u prvim mjesecima i godinama ozbiljnu prepreku stvorili zločini ruske vojske, ali i nevoljkost njenih istaknutih predstavnika da sprovode novu politiku; kao primjeri se mogu navesti izjava generala Genadija Troševa prema kojoj se Grozni "nije smio obnoviti, nego ostaviti kao hrpa ruševina i upozorenje svim budućim izdajnicima Rusije",[44] te slučaj pukovnika Jurija Budanova koji je u velikom dijelu ruske javnosti slavljen kao heroj usprkos osude za ubistvo čečenske djevojke Elze Kungajeve.[45] Slaba sigurnosna situacija u Čečeniji se ogledala i kroz stopu ubistava, koja je, prema navodima organizacije Human Rights Watch godine 2002. iznosila između 110 i 140 na 100.000 stanovnika, što je Čečeniju daleko nasilnijom i opasnijom po život od notorne Kolumbije. [46]

Sukob je svoju prekretnicu imao u događaju koji ga se nije neposredno ticao - napadima 11. septembra 2001. godine. Oni su omogućili Putinovoj vladi da, koristeći činjenicu da se u redovima čečenskih militanata bore arapski dobrovoljci pod parolom džihada, kao i to da se određeni broj čečenskih veterana bore u redovima afganistanskih talibana i al-Qaede, svoju kampanju predstavi kao dio šireg sukoba. Administracija američkog predsjednika Georgea W. Busha je, nastojeći ishoditi rusku podršku za invaziju Afganistana, implicitno prihvatila stav da ruski rat u Čečeniji predstavlja dio globalnog rata protiv terorizma, a što je svoj odraz počelo pronalaziti i u zapadnoj javnosti, koja je počela gubiti svoje dotadašnje simpatije prema čečenskim militantima. Tom procesu je u prilog išao i nastavak radikalizacije militanata,[47] u čijim redovima je bilo sve manje pristaša umjerene opcije vezane uz Mashadova, a sve više pristaša Basajeva.

Čečenske snage su, međutim, tokom sljedećih nekoliko mjeseci izveli nekoliko spektakularnih akcija koje su trebale uzdrmati ruske vlasti. 17. septembra 2001. je na aerodromu u Groznom protuavionskim projektilom srušen helikopter Mi-8 prilikom čega su poginula dva ruska generala, uključujući člana Generalštaba. Već sljedeći dan su čečenski militanti organizirali dotada najspektakularniji prepad na Gudermes u kome je sudjelovalo nekoliko stotina njihovih pripadnika. Nekoliko mjeseci kasnije je, pak, ruska tajna služba FSB postigla jedan od svojih najspektakularnijih uspjeha, kada je vahabističkog vođu Ibn Hataba likvidirala u njegovom skrovištu u klancu Pankisi u susjednoj Gruziji; metoda kojom je to učinjeno - pismo Hatabove majke koje su nakon presretanja operativci umočili u nervni bojni otrov - je ukazalo na sve veći nedostatak skrupula kod obje strane. Hatabova smrt, međutim, nije obeshrabrila njegove suborce. 19. augusta 2002. je u rusku zrakoplovnoj bazi Hankala čečenskim projektilom srušen transportni helikopter Mi-26; u tom napadu, koga su Čečeni zabilježili video-kamerom i često koristili u propagandne svrhe, je poginulo 89 ruskih vojnika (127 prema čečenskim navodima),[48] a nakon čega je Putinova vlada bila prisiljena proglasiti dan nacionalne žalosti.

23. oktobra 2002. su Basajevljevi pristaše izveli dotada najveću akciju kada je 40 militanata, prethodno inflitriranih u Moskvu, zauzelo teatar u samom središtu grada te uzelo nekoliko stotina gledatelja za taoce. Operacija, za koju je kao model poslužio sličan prepad na Budjonovsk u prvom čečenskom ratu, završen puštanjem militanata i početkom formalnih pregovora o primirju, trebala je demonstrirati nemoć Putina da pruži elementarnu sigurnost svojim sugrađanima. Putin je, međutim, odbio zahtjeve militanata za povlačenjem iz Čečenije i umjesto toga pokrenuo sigurnosnu operaciju u kojoj su svi militanti likvidirani bojnim otrovima[49] ali pri čemu su kao koletarne žrtve palo i stotinjak talaca.[50] Akcija je na kraju demonstrirala Putinovu bezobzirnost, i istovremeno potpuno diskreditirala umjerene čečenske separatiste kao Mashadova, koji se od nje pokušao ograditi, svaljujući odgovornost na Basajeva koji je postao de facto vođa čečenskih separatista.

Situacija u samoj Čečeniji se nije pretjerano poboljšala, te je u Groznom pred kraj godine izveden napad auto-bombom prilikom koga je razoreno sjedište pro-ruskih vlasti i poginulo 77 ljudi. Usprkos toga, vlada Ahmada Kadirova je 23. marta 2003. održala referendum na kome je izglasan novi Ustav Čečenske Republike, kojim je Čečeniji priznata značajna autonomija, ali kojim je ostala kao federalni subjekt Rusije. U međuvremenu su se na području same Rusije počele izvoditi sve intenzivnije terorističke akcije, uključujući one koje su izvodili bombaši-samoubice, a pri čemu su Čečeni sve više počeli koristiti žene, tzv. crne udovice; jedan od prvih takvih napada je izveden na rock-koncertu u Moskvi 5. jula 2003. [51] kada je poginulo 15 ljudi.

Vrhunac eskalacije se zbio 2004. godine, pri čemu su obje strane pokazale sve veću bezobzirnost. 13. februara 2004. je na ulici katarskog glavnog grada Doha tempiranom bombom ubijen Zelimhan Jandarbijev, koji se tamo nalazio u egzilu, a za što su katarski sud osudio dvojicu operativaca ruskog GRU-a na doživotni zatvor. [52] Nedugo potom je, na proslavi Dana pobjede na stadionu u Groznom u atentatu ubijen Ahmad Kadirov, čime je pro-ruskoj vlasti zadan dotle najteži udarac.[53] Nekoliko tjedana kasnije su čečenski militanti izveli uspješan prepad na Nazran u susjednoj Ingušetiji, čime je označena politika širenja sukoba na druge kavkaske republike sa muslimanskom većinom, odnosno nastojanje separatista i da tamošnje muslimane privuku na svoju stranu. 24. augusta su, pak, u koordiniranim napadima tempiranim bombama srušena dva ruska putnička aviona pri čemu je poginulo stotinjak ljudi. Sve je te događaje, međutim, zasjednila Talačka kriza u Beslanu, čiji se krvavi rasplet 3. septembra - prilikom koga je smrtno stradalo 186 djece - smatra najtragičnijim događajem cijelog sukoba;[54] razmjeri krvoprolića, koje je šokiralo čak i na nasilje oguglanu čečensku javnost, kao i otkriće da su među otmičarima bili džihadisti iz Zapadne Evrope, je maksimalno iskorišteno od ruske propagande te je na duži rok utišalo zahtjeve za promjenom Putinove politike prema Čečeniji.

Širenje sukoba na Sjeverni Kavkaz i njegov formalni završetak

[uredi | uredi kod]

Beslanski incident, u kome su značajnu ulogu igrali Inguši, je, sa druge strane ukazao na postepenu promjenu separatističke strategije, odnosno sve veće oslanjanje na ljudstvo iz drugih kakvkaskih republika, koje je uglavnom bilo nezahvaćeno ratom i nekompromitirano federalnim sigurnosnim operacijama. Militanti su se sve više počeli udaljavati od obnove nezavisne Čečenije, a sve više prema stvaranju svojevrsnog kalifata, odnosno islamske države od Crnog do Kaspijskog mora, u kome bi Čečenija bila tek jedna od pokrajina.[55] Taj je proces dodatni poticaj dobio kada je 8. marta 2005. ubijen Aslan Mashadov. U maju je tako, pod pokroviteljstvom Mashadovljevog nasljednika Abdul-Halima Sadulajeva formiran Kavkaski front, organizacija koja će sljedeće dvije godine koordinirati akcije protiv ruskih i pro-ruskih ciljeva na Sjevernom Kavkazu. Jedna od najspektakularnijih akcija takve vrste je bio prepad na grad Naljčik u Kabardsko-Balkarskoj Republici 12. oktobra 2005. u kome je poginulo nekoliko desetaka policajaca, militanata i civila.[56]

U samoj Čečeniji se, međutim, u istom periodu počelo bilježiti postepeno smirivanje situacije, odnosno sve manji broj napada. U novembru 2005. su održani parlamentarni izbori na kojima su pobjedu odnijeli pristaše Ramzana Kadirova, sina ubijenog Ahmata Kadirova i vođe kadirovaca. On će sljedeće godine, uz javnu podršku Putina, postati novi predsjednik Čečenske Republike.[57] Iako oružana pobuna nije iskorijenjena, preuzimanjem antiterorističkih operacija proruske čečenske sange su ipak dovele do smanjivanja napada za 40%.[58] Tokom iste godine su ruske sigurnosne snage postigle nove simboličke uspjehe - 17. juna je ubijen Abdul-Halim Sadujev, a 11. jula i Basajev.

Ruski vojnici pozdravljaju Vladimira Putina

Novi vođa čečenskih militanata, odnosno predsjednik ČRI je postao Doku Umarov. 7. oktobra 2007. je objavio kako njegova država prestaje postojati, odnosno da se transformira u Kavkaski Emirat koji bi trebao sadržavati sve teritorije Sjevernog Kavkaza, a Umarov se 31. oktobra proglasio njenim prvim emirom.[59] Islam je isprva igrao marginalnu ulogu u pokretu čečenskih boraca za nezavisnost. Međutim, deset godina rata i kaosa doveo je do toga da je politički i radikalni islam - pokret inače stran Čečenima - postao dio ideologije i radne metode mnogim čečenskim političarima i borcima.[47] Usprkos toga, aktivnosti militanata u samoj Čečeniji su opale u toj mjeri, da se gotovo nisu osjetile čak ni u ljeto 2008. godine, kada su ruske snage na Kavkazu bile zauzete krizom koja će eskalirati u rat sa Gruzijom. Završetak "kontraterorističke operacije" je od strane ruskih vlasti proglašen u nekoliko navrata u proljeće 2009. godine. U martu je takav proglas izdao Ramzan Kadirov. Tadašnji predsjednik Dmitrij Medvjedev je, pak, od načelnika FSB Aleksandra Bortnikova 29. marta dobio izvještaj, kasnije objavljen od strane Državne dume, prema kome na Sjevernom Kavkazu nije operirialo "više od 480 militanata" pod vodstvom Umarova. 16. aprila 2009. je Bortnikov formalno objavio završetak "kontraterorističke operacije".

Ahmed Zakajev, vicepremijer Čečenske Republike Ičekerije, koji se od 2003. godine bio nalazio u egzilu u Londonu, se u novembru 2007. distancirao od Umarova i njegovog emirata, te objavio kako su njegovi pristaše proglasili presjednikom čečenske vlade u egzilu. 27. jula 2009. je u intervjuu za BBC objavio kako je "spreman priznati političku realnost" i surađivati sa režimom Ramzana Kadirova, a dva dana kasnije pozvao "čečenske borce da prestanu sa oružanom borbom".

Od 1999. do 2014., u Rusiji su registrirana sveukupno 147 teroristička napada u kojima je poginulo 2.611 a ranjeno 6.994 osoba.[60] Čečenski radikalizam pojavio se i izvan Rusije: bombaški napad na Bostonski maraton 2013. pripisao se dvojici čečenske braće. Putin je tada nazvao američkog predsjednika Baracka Obamu te mu ponudio pomoć u istraživanju slučaja, navodeći kako "Rusija ima istu prijetnju od radikalnog islama na sjeveru Kavkaza kao i Zapad drugdje".[61] Sigurnosni problemi povezani sa čečenskim pitanjem se i dalje javljaju u Ingušetiji, Dagestanu i južnoj Rusiji, pa i u Gruziji. Neriješeno čečensko pitanje tako ostaje prijetnja stabilnosti sjevernom Kavkazu, ali i susjednim državama.[62]

Ratni zločini

[uredi | uredi kod]
Poginuli Čečen u ratu

Human Rights Watch (HRW) navodi da je Rusija pet mjeseci provodila bezobzirno bombardiranje i granatiranje čečenskih naselja, što je uzrokovalo smrt hiljade civila. Početkom 2000., ruske snage započele su obrazac taktike "prljavog rata" i kršenja ljudskih prava tako što su nasumično oteli osobe za koje sumnjiče da su čečenski borci ili suradnici te ih mučili kako bi iznudili njihovo priznanje ili izjavu. U sklopu mučenja koristilo se i silovanje.[63] Leševi nekih otetih osoba kasnije su pronađeni sa naznakama mučenja ili ih se nikada više nije našlo. Sveukupno je oko 3.000-5.000 osoba tako "nestalo" u rukama državnih organa.[23] Rusija do danas nije potpisala ili ratificirala protokol o UN-ovoj konvenciji protiv mučenja, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja koji omogućava sustav posjete lokacija zatočenika od strane međunarodnih tijela i neovisnih promatrača.[64] Svjedoci su dali iskaze Amnesty International (AI) o tajnim zatočeničkim centrima u kojima su vladine snage mučili osobe osumnjičene da su pomagale čečenskim borcima.[65] Potkraj 2008., ruska vlada odbila je uspostaviti forenzičke laboratorije radi genetskih identifikacija ostataka leševa ljudi u čečenskim masovnim grobnicama.[66]

Ruska vojska je koristila minobacače tipa "Grad" i "Uragan" koje sadrže kasetne bombe, čiji su komadići prilikom eksplozija ozljedili ili ubili velik dio civilnog stanovništva. Napadala je i civilne konvoje u kojima je stanovništvo bježalo iz Čečenije prema Ingušetiji. Mnogi civili su izjavili da često nijedan borac ne bi poginuo prilikom bombardiranja njihovog naselja.[67] Bombardirali su i rodilišta i bolnice, usprkos oznakama crvenog križa na krovovima. Pri jednom takvom napadu 21.10. na Grozni, poginulo je 13 majki i 15 beba.[68] Ljudi su ubijani i kada su izlazili iz skloništa kako bi otišli po vodu.[69] Masakr u Alkan-Jurtu je također osuđen,[70] kao i masakr u Novije Aldi,[71] masakr u Komsomolskoju, masakr u Staropromislovsku i bombardovanje Elistanža kasetnim bombama.[72]

Najdalje u osudi otišlo je njemačko Društvo za ugrožene narode (GfbV) koje je u izvještaju iz 2005. naslovljenim Puzajući genocid u Čečeniji [Schleichender Völkermord in Tschetschenien] zločine u Čečeniji nazvalo "sramotom za Europu" i optužilo ruski vojni vrh za genocid.[73] Oko ove kvalifikacije razmjera ratnih zločina se vode rasprave među historičarima i akademicima.[74][75]

I čečenski borci su počinili ozbiljne zločine, uključujući brutalne napade na civile u i izvan Čečenije.[23] Dio boraca, poglavito islamska frakcija, pokazala je malo brige za civilno stanovništvo pošto su stavljali vojne pozicije u gusto naseljenim područjima. Starosjedioci koji su pokušali spriječiti ulazak čečenskih boraca u njihova sela su pretučeni i katkad ubijeni. Postoje i dokazi da su borci smaknuli zarobljene ruske vojnike. Zbog ovoga, islamski borci su bili jako nepopularni među čečenskim stanovništvom.[76] Prema izvještaju AI, čečenski borci su držali i ljude kao živi štit te ih koristili za prisilni rad kako bi kopali utvrde. Nakon bombardiranja pijace u Groznom, čečenski borci su ušli u stanove nekih ruskih žitelja te im naredili na napuste svoje domove. Bilo je i primjera kada su čečenski borci presjekli grkljane zarobljenim ruskim vojnicima.[77] Primjena taktike napada na civile putem terorističkih činova, kao što je talačka kriza u Beslanu, u drugom, gerilskom dijelu sukoba također je osuđen.[78]

Odjek i reakcije

[uredi | uredi kod]

U Rusiji, vojna kampanja je od početka bila iznimno popularna.[79] Smatrala se "povratkom Rusije na poziciju svjetske sile" i "obnavljanjem vojne snage". Prema jednom istraživanju iz 2002. je 46% ispitanika podržavalo nastavak rata, a 45% mirovne pregovore.[80] Napade 11. septembra 2001. u New Yorku Putin je iskoristio kao opravdanje za svoju dvogodišnju vojnu kampanju, te ju definirao kao borbu protiv međunarodnog terorizma.[81] Svaki Čečen koji se protivio njegovoj politici je odbačen kao "terorist" ili "bandit".[82] Vojna kampanja se gledala kao sprječavanje "zaraznog učinka Čečenije" i "slanje poruke svim susjednim republikama u sjevernom Kavkazu".[83]

Bivši čečenski predsjednik Mashadov je izjavio da su "sloboda i neovisnost najveće vrijednosti našega života. Čečeni nikada neće živjeti na svojim koljenima. Nikada nećemo žrtvovati neovisnost u zamjenu za mir, jer je neovisnost uvjet za mir."[84]

Američki predsjednik Bill Clinton je kritizirao Rusiju zbog napada na civile u ratu, te je izjavio:

Rusija će platiti tešku cijenu zbog ovakvih postupaka, jer svakog dana sve dublje tone u kaljužu koja će pojačati ekstremizam te smanjiti svoju vlastitu poziciju u svijetu.[85]

Tadašnji ruski predsjednik na odlasku, Jeljcin, je uzvratio da Zapad zaboravlja kako Rusija "ima arsenal nuklearnog oružja". Putin je pokazao više diplomatske finoće te izjavio kako "razumije američki zabrinutost, ali da se ona vjerojatno zasniva na krivom prikazu stanja na terenu".[85] 11.12. 1999., EU je upozorio Rusiju da će "preispitati trgovinske i financijske veze" ako se ne zaustavi bombardiranje čečenskih naselja.[27] Vijeće Europe je u rezoluciji 1323 osudilo zločine na obje strane te pozvalo ruske vlasti da istraže optužbe o kršenju ljudskih prava.[86] Ipak, usprkos velikom jazu Zapada i Rusije oko čečenskog sukoba, nije bilo prekida međusobnih odnosa.[87] Human Rights Watch (HRW) je zapisao da je "međunarodna zajednica pokazala manjak političke volje u pokušaju utjecaja na Rusiju da zaustavi masovna zlostavljanja u Čečeniji". Kao primjer je uzeta Svjetska banka koja nije uskratila uplatu kredita ruskom proračunu te godine.[88] HRW navodi da je takva reakcija Zapada potpuno suprotna od one na Rat na Kosovu koji se odigrao tek nekoliko mjeseci prije.[76] Elizabeth Bagot je također kritizirala američku politiku neutralnosti: "SAD je zauzeo suzdržan stav, slanjem tek pokoje retoričke kritike Moskvi. Američka podvojenost prema rusko-čečenskom sukobu nastala je od strateškog interesa podupiranja nove demokratski izabrane ruske vlade, pridobivanja važnog saveznika u ratu protiv terorizma i izbjegavanja "zahlađenja" odnosa između SAD-a i Rusije."[89]

Rezolucija 2000/58 UN-a 25.4. 2000. također je izrazila "duboku zabrinutost oko ruskog vođenja rata u Čečeniji".[90] Nakon nizanja samoubilačkih napada, ruski nezavisni novinar Jurij Ščekočikin je 2003. upozorio da bi se Čečenija mogla "pretvoriti u Palestinu".[91] Ana Politkovskaja, novinarka Nove Gazete, je izvještavala o ratu te zapisala: "Znam kako smo dovde dospeli: cela naša zemlja je stala iza jednog čoveka, našeg velikog državnika, pa čak ne ni samo Rusija, nego i Evropa i Amerika. A mi na početku dvadeset prvog veka pristajemo bez reči da se u takozvanim zonama specijalnih operacija, u getu današnje Evrope, muče deca. Deca iz tog geta nikad neće zaboraviti šta smo im uradili".[92] Tajana Lokšina, ravnateljica nevladine Moskovske Helsinške skupine je izjavila sljedeće o ratu:

Vojnu politiku koju Ruska Federacija tako tvrdoglavo slijedi u Čečeniji nije samo politika slijepe ulice, već i politika koja samo pogoršava kavkasku krizu.[93]

Saudijska Arabija, koja je podupirala čečenske pobunjenike, je 2003. obavijestila Rusiju da ne može pristupiti Organizaciju islamske konferencije zbog čečenskog sukoba. Rusija je 2005. jedino dobila status promatrača.[94] Talibanski pokret u Afganistanu je 17.1. 2000. priznao Čečeniju kao nezavisnu državu.[95] Poljski službenici su javno podržali čečensko pravo na samoopredjeljenje.[96] NR Kina je podržala "teritorijalni integritet Rusije".[97] Njemački kancelar Gerhard Schröder također je izrazio podršku Putinu.[73] Irak je bio jedina islamska država koja je bila ravnodušna prema čečenskom ratu: mediji su ga predstavljali u neutralnom, gotovo proruskom stavu.[98]

Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (UNCHR) je u rezoluciji 20.4. 2001., usvojenoj sa 22 glasa za, 12 protiv i 19 suzdržanih, napisala da "snažno osuđuje nastavak upotrebe nesrazmjerne i prekomjerne sile ruskih vojnih snaga, federalnih službenika i državnih agenata, uključujući napade protiv civila i drugih kršenja međunarodnog prava kao i ozbiljnih kršenja ljudskih prava, kao što su prisilni nestanci, izvansudska i nasumična smaknuća, mučenje i druga nehumana i ponižavajuća postupanja, te poziva vladu Ruske Federacije da se potpuno pridržava sa međunarodnim ljudskim pravima i međunarodnim pravom", kao i da "osuđuje terorističke aktivnosti i napade, kao i kršenje međunarodnog prava od čečenskih boraca".[99]

Čečenski rat je utjecao na daljni tok razvoja Rusije: vlada je preuzela kontrolu nad posljednjim nezavisnim TV stanicama dok je rat postao izgovor za zloupotrebu moći.[100] Vladimir Putin je najviše profitirao od rata te je za šest mjeseci prešao iz anonimnosti u popularnog kandidata za predsjednika Rusije zbog uspješno obavljene akcije.[101] Pobjedio je na izborima te postao predsjednik Rusije, poziciju koju drži i danas. Novinar Aleksandar Golts piše da je "Putin iznikao iz krvi i blata čečenskog rata, a oni su ostavili žig na njegovo cijelo predsjedništvo".[102] Marcel Van Herpen navodi da je Putinov uspjeh u čečenskom ratu doveo i do kasnijeg rata u Gruziji i istočnoj Ukrajini koji su "povećali njegovu popularnost, u službi odvraćanja pozornosti javnosti od neuspjeha države da se pretvori u modernu državu."[103]

Žrtve i posljedice

[uredi | uredi kod]
Čečenska žena sa ranjenim dijetetom

Broj poginulih teško je utvrditi zbog manjka preciznih podataka o gubicima na obje strane. Na ruskoj strani, prema službenim podacima, poginulo je 4.739 vojnika,[4] zajedno uz još 1.072 proruskih čečenska policajca koji su vršili racije protiv pobunjenika.[5] Druge procjene navode da je rusko ministarstvo namjerno smanjivalo broj žrtava, te da je stvarni broj poginulih na ruskoj strani 11.000, čime bi skoro dosegnuo razinu gubitaka u sovjetsko-afganskom ratu, u kojemu je umrlo 15.000 vojnika.[6] Čečenski borci su imali 14.113 poginulih vojnika do 2002.,[7] te dodatnih 2.186 ubijenih militanata do 2009.[8], što je sveukupno 16.299. Broj poginulih čečenskih civila se procjenjuje na 25.000[104] do 40.000.[10] AI navodi da je uz to bilo i 3.000-5.000 nestalih Čečena tijekom otmica federalnih snaga do 2007., nakon čega im se gubi svaki trag.[9] Ukupni gubici rata procjenjuju se na najmanje 40.000[105] pa i do 80.000 žrtava.[73] Za oba čečenska rata procjene o broju mrtvih sežu od najmanje 100.000,[106] preko 160.000[104] do možda i 220.000 osoba.[107] I po najmanjoj procjeni od 100.000 žrtava, oba rata su odnijela desetinu čečenskog stanovništva.[106]

Prema procjenama, drugi čečenski doveo je do oko 310.000 raseljenih osoba ili izbjeglica: 150.000 je raseljeno u Ingušetiji, a 160.000 u samoj Čečeniji.[108] Oko 100.000 Čečena je pobjeglo u Europu. 2011., još uvijek je bilo oko 8.000 raseljenih Čečena u Ingušetiji, 3.500 u Dagestanu a 1.500 u Azerbajdžanu.[10] Prema jednoj anketi, 94% raseljenih u Čečeniji i 98% raseljenih u Ingušetiji je pretrpjelo nasilje, a preko 22% je bilo svjedokom ubojstva ljudi. 56% u Čečeniji i 48% u Ingušetiji je doživjelo zlostavljanje. 78% raseljenih osoba u Čečeniji i 85% u Ingušetiji je bolovalo od neke vrste mentalne bolesti, kao što su somatski poremećaji, anksioznost, nesanica, depresija ili društveni poremećaji.[109] Prema istraživanju UNICEF-a iz 2006., 73% čečenske djece je doživjelo traumatične događaje, a 59% ih se prepadne kada čuje iznenadan zvuk.[110]

Mihail Kasjanov, ruski ministar financija, je 25.1. 2000. objavio da je vlada isprva namjeravala potrošiti 3,5 milijardi Rublja na rat (125 milijuna $), ali je potrošila 5 milijardi Rublja (178 milijuna $). I troškovi obnove bili su visoki: prema procjenama, sama obnova Groznog je premašila 1 milijardu $.[111] U Groznom je tijekom oba rata uništeno 80% svih stambenih jedinica, kulturnih i znanstvenih objekata. Od toga je 90% bilo uništeno u centru grada, a 70% u predgrađima. Prilikom obnove, uklonjeno je 6.234.814 m3 krhotina i ruševina.[112] Od 428 sela, 380 je bombardirano, 70% kuća je uništeno, dok je 30.000 hektara obradivog tla zagađeno eksplozivima.[113] U cijeloj Čečeniji je uništeno ili oštećeno preko 100.000 kuća i stanova, što je gotovo polovica sveukupnog stambenog kapaciteta te republike.[114] Materijalna šteta u oba rata u Čečeniji je prema konzervativnim procjenama skoro 100 milijardi $.[107] Prema samim čečenskim vlastima, mjesečna stopa izvansudskih smaknuća 2005. bila je oko 109, što je po glavi bilo više i od rate iz doba Staljinovih čistki. Iste godine, ruska federalna vlada je 1/3 Čečenije proglasila "zonom ekološke katastrofe" a dodatnih 40% površine "zonom krajnje opasnosti za okoliš".[115] Zbog vojnih operacija i detonacija, životinje koje su nastanjivale čečenske šume, poput medvjeda, vukova i jelena, je migiriralo kako bi potražilo sigurnije nastambe.[116]

Početak Drugog čečenskog rata došao je usred profitabilnih cijena nafte, te je Moskva time imala kapital za financiranje vojnih operacija. Ipak, sveukupni troškovi su se 2000. popeli na 25 milijardi Rublja (tek nešto ispod 1 milijarde $), čime je rat konzumirao petinu vojnog proračuna. Sama cijena obnove regije procijenjena je na 20 milijardi $.[117] 2005., Čečenija je još uvijek imala visoku stopu nezaposlenosti - 80% - dok je od 1995. do 2005. bilo oko 3.100 žrtava od nagaznih mina.[118] Prema izvještaju UN-a, oba rata su ostavila oko 500.000 mina u Čečeniji, čime je bila jedna od minski najzagađenijih područja svijeta.[119] 1.312 djece poginulo je u borbama, 1.915 umrlo je od ranjavanja, 1.203 je ostalo trajnim invalidima a 1.600 su postali siročad.[119] Ipak, masovne investicije i zajmovi doveli su do obnove te republike. Grozni je potpuno obnovljen te je ekonomsko stanje značajno poboljšano. 2011., stopa nezaposlenosti je još uvijek bila 34%, ali je broj nezaposlenih spao sa 436.000 na ispod 350.000, dok je rusko ministarstvo najavilo "400.000 novih poslova u sjevernom Kavkazu do 2025.", poglavito povezanih sa turizmom u planinama.[120] 2012., u Čečeniji je vladao oblik islamskog zakona: prodaja alkohola je zabranjena a žene su nosile marame na poslovima. S druge strane, Rusi koji su prije živjeli u toj republici su nestali te nemaju volje više se vratiti. 90% čečenskog proračuna je dolazilo iz Moskve, u usporedbi sa samo 30% u nekim drugim regijama. Sve je to oblik kompromisa kako bi se Čečenija zadržala u sklopu Rusije. Analitičar Andrej Piontkovski je izjavio: "Oni [Čečeni] su praktički dobili rat a Rusija im plaća odštetu."[121]

U Sjevernom Kavkazu je od augusta 1999. do jula 2011. zabilježeno 17.438 nasilnih događaja, napada ili okršaja, te je uočen trend premještenja sukoba dalje od Čečenije - gdje je sveukupno došlo do pada nasilja - u korist rasta nasilja u susjednim republikama: Dagestan, Ingušetija, Kabardsko-Balkarska.[122]

Presuda Europskog suda za ljudska prava

[uredi | uredi kod]

25.2. 2005., Europski sud za ljudska prava u predmetu Kašijev i Akajeva protiv Rusije donio je presudu prema kojoj je Rusija odgovorna za smaknuća, mučenje, prisilne nestanke, nezakonitog uništavanja imovine te zbog propusta što nije pravilno istražila ova nedjela. Potvrđen je i sustavni obrazac kršenja ljudskih prava u Čečeniji za vrijeme drugog rata.[123] HRW navodi da je, s obzirom na neuspjeh ruske vlade pod vodstvom Putina da primijeni kaznenu odgovornost na svoje snage zbog zločina u Čečeniji, ova presuda "dala obitelji žrtava jedini vid nekakve pravde koja im je uskraćena u Rusiji". Do 2007., preko 200 sudskih predmeta iz Čečenije se našlo na Europskom sudu.[123] Ruske vlasti su prijave o kriminalnim radnjama u Čečeniji često zamrznuli te potom ponovno pokrenuli istraživanje i do šest godina, bez da su došli do ikakvog zaključka ili pokrenuli kazneni postupak protiv osmunjičenih pojedinaca.[124] HRW je navela da je samo jedan službenik osuđen zbog nanošenja fizičke boli protiv zatvorenika do 2007.[125]

Na temelju presude, HRW je pozvao međunarodnu zajednicu da izvrši pritisak na Rusiju kako bi se pokrenula istraga protiv generala Jakova Nedobitka i Vladimira Šamanova zbog vojne operacije u Katir-Jurtu koja je dovela do gubitka života civila, kao i istrage protiv generala Aleksandra Baranova zbog naredbe da se ubije jedan osumnjičenik.[126] Do 2014., Sud je kasnije donio ukupno 120 sličnih presuda povezanih sa nestancima na sjeveru Kavkaza od 1999. U posljednoj presudi, Pitsajeva i drugi protiv Rusije, utvrđeno je da ruska vlada mora isplatiti 1.928.000 Evra odštete obiteljima kojima je 36 pripadnika obitelji oteto od vojske ruske federacije uglavnom usred noći u njihovim kućama, te im se od tada izgubio svaki trag.[127]

Filmovi

[uredi | uredi kod]

Ruski filmovi koji su se bavili tematikom drugog čečenskog rata uključuju Dom durakov (2002), Proriv (2006),[128] Rat (2002), i Aleksandra koji je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu.[129] U međunarodnoj produkciji, tu su finski dokumentarni film Tri sobe melankolije (2004)[130] i američki triler Proof of Life u kojem glumce Meg Ryan i Russell Crowe. Rat je bio predmetom i francuskog dramskog filma Potraga Michela Hazanaviciusa iz 2014., koji je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu.[131]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Youngs 2000, str. 15
  2. ↑ 2,0 2,1 Jeffries 2004, str. 44
  3. ↑ WPS & 1.2. 2008
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Jeffries 2004, str. 43
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 History Guy
  6. ↑ 6,0 6,1 Huérou et al. 2014, str. 59
  7. ↑ 7,0 7,1 Weiler 2004, str. 120
  8. ↑ 8,0 8,1 Ria Novosti & 7.10. 2009
  9. ↑ 9,0 9,1 Amnesty International & 23.5. 2007
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 Europska komisija 2011, str. 2
  11. ↑ Dunlop 2000, str. 328-338
  12. ↑ Kramer 2004, str. 5-63
  13. ↑ Sulejmanov 2005, str. 48-49
  14. ↑ Nezavisna Gazeta & 14.1. 2000
  15. ↑ Gill & Young 2013, str. 270
  16. ↑ Gill & Young 2013, str. 322
  17. ↑ Arbatov 2000, str. 13-17
  18. ↑ 18,0 18,1 Szászdi 2008, str. 138-139
  19. ↑ Sulejmanov 2005, str. 62
  20. ↑ Sulejmanov 2005, str. 64
  21. ↑ Kisriev & Ware 2000, str. 479-522
  22. ↑ BBC News 2014
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 Human Rights Watch 2007, str. 4
  24. ↑ Gordon & 28.9. 1999
  25. ↑ Vijeće Europe 2000, str. 7
  26. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999., str. 7
  27. ↑ 27,0 27,1 Vijeće Europe 2000, str. 8
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 Youngs 2000, str. 16
  29. ↑ Sakwa 2005, str. 265-288
  30. ↑ Szászdi 2008, str. 80
  31. ↑ 31,0 31,1 Youngs 2000, str. 18
  32. ↑ Human Rights Watch, 6.12. 1999.

    The city has been without electricity, gas, running water, and heating supply since at least the beginning of November.
  33. ↑ Human Rights Watch & X. 2000, Summary
  34. ↑ Sweeney & 15.10. 2000
  35. ↑ Human Rights Watch, 1.2. 2000. - Background
  36. ↑ Guardian 1999
  37. ↑ Service 2006, str. 164
  38. ↑ Sakwa 2005, str. 182
  39. ↑ Human Rights Watch 2004, str. 130
  40. ↑ Youngs 2000, str. 19
  41. ↑ UNHCR 2004
  42. ↑ Trenin & Malashenko 2010, str. 42
  43. ↑ GfbV 2005, str. 7
  44. ↑ Eichler 2011
  45. ↑ Popovski 2007, str. 431-447
  46. ↑ Human Rights Watch & 30.5. 2003
  47. ↑ 47,0 47,1 Wilhelmsen 2005, str. 35-39
  48. ↑ Jeffries 2004, str. 44-45
  49. ↑ Wax, Becker & Curry 2003, str. 700-705
  50. ↑ Jefferey, 28.10.2002.
  51. ↑ Holley & 6.7. 2003
  52. ↑ Donaldson & Nogee 2005, str. 380
  53. ↑ GfbV 2005, str. 6
  54. ↑ Jutarnji list 2014
  55. ↑ Klußmann 2009
  56. ↑ BBC News & 17.10. 2005
  57. ↑ Amnesty International 2009, str. 8
  58. ↑ Lyall 2010, str. 1-20
  59. ↑ Mihovilović & 6.4. 2010
  60. ↑ Johnston 2014
  61. ↑ The Economist 2013
  62. ↑ Međunarodni odbor Crvenog križa 2001
  63. ↑ Parfitt 2004, str. 1291
  64. ↑ Amnesty International 2009, str. 5
  65. ↑ Amnesty International 2009, str. 12
  66. ↑ Amnesty International 2009, str. 14-15
  67. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999., str. 5
  68. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999., str. 10
  69. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999., str. 12
  70. ↑ Human Rights Watch, 14.4. 2000.
  71. ↑ Human Rights Watch & 1.6. 2000
  72. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999.
  73. ↑ 73,0 73,1 73,2 GfbV 2005, str. 5
  74. ↑ Jones 2011, str. 199-202
  75. ↑ Haque 1999, str. 19-25
  76. ↑ 76,0 76,1 Human Rights Watch, 1.3. 2000
  77. ↑ Amnesty International, 1.12. 1999., str. 22
  78. ↑ UN 2013
  79. ↑ Gerber & Mendleson 2013, str. 39-68
  80. ↑ Russell 2007, str. 92
  81. ↑ Lapidus 2002, str. 41-48
  82. ↑ Russell 2005
  83. ↑ Hunter 2004, str. 193
  84. ↑ Miejski Ośrodek Kultury w Siedlcach, str. 10
  85. ↑ 85,0 85,1 Youngs 2000, str. 17
  86. ↑ Vijeće Europe 2003
  87. ↑ BBC News, 19.11. 1999.
  88. ↑ Human Rights Watch 2001
  89. ↑ Bagot 2007, str. 1
  90. ↑ Human Rights Watch, 25.4. 2000.
  91. ↑ Zarakhovich, 13.7. 2003.
  92. ↑ Anastasijević, 12.10. 2006.
  93. ↑ Hoffman, 2.9. 2004.
  94. ↑ Donaldson & Nogee 2005, str. 372
  95. ↑ Vijeće Europe 2000, str. 9
  96. ↑ Cornell 1999, str. 85-100
  97. ↑ Trenin & Malashenko 2010, str. 205
  98. ↑ Hunter 2004, str. 388
  99. ↑ Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija & 20.4. 2001
  100. ↑ The Economist & 31.5. 2007
  101. ↑ Youngs 2000, str. 25
  102. ↑ Golts, 11.2. 2000.
  103. ↑ Gutman, 1.4. 2014.
  104. ↑ 104,0 104,1 New York Times, 16.8. 2005.
  105. ↑ Yemelianova 2009, str. 64
  106. ↑ 106,0 106,1 Banner 2009, str. 60
  107. ↑ 107,0 107,1 Huérou et al. 2014, str. 76
  108. ↑ UNCHR, 12.7. 2002.
  109. ↑ de Jong et al. 2007, str. 2
  110. ↑ UNICEF & 7.1. 2007
  111. ↑ Gordon 2000
  112. ↑ Grozny project 2008, str. 2-3
  113. ↑ Sakwa 2005, str. 40
  114. ↑ GfbV2005, str. 8
  115. ↑ Naguib, Bowie & 5.1. 2005
  116. ↑ Prague Watchdog & 4.5. 2003
  117. ↑ Trenin & Malashenko 2010, str. 158-159
  118. ↑ UNICEF 2005
  119. ↑ 119,0 119,1 UN & 24.6. 2002
  120. ↑ Jamestown Foundation, 3.10.2011.
  121. ↑ MacKinnon, 9.3. 2012.
  122. ↑ O'Loughlina, Holland & Witmera 2011, str. 596-630
  123. ↑ 123,0 123,1 Human Rights Watch 2007, str. 3
  124. ↑ Human Rights Watch 2007, str. 6
  125. ↑ Human Rights Watch 2007, str. 8
  126. ↑ Human Rights Watch 2007, str. 16
  127. ↑ Europski sud za ljudska prava - Presuda, 1.9. 2014.
  128. ↑ Osborn & 15.5. 2006
  129. ↑ Festival de Cannes 2007
  130. ↑ Honkasalo 2005
  131. ↑ Festival de Cannes 2014

Reference

[uredi | uredi kod]
Knjige
Znanstveni / naučni radovi i žurnali
Vijesti
Nevladini izvještaji
Ostali izvori

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Second Chechen War

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Drugi_čečenski_rat&oldid=42223640