Zvonko Springer

Zvonko Springer
Maturalna fotografija Zvonka Springera u junu 1943 godine.
Rođenje	Zvonimir Springer 12. 6. 1925. (1925-06-12) Osijek, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Prebivalište	Salzburg, Austrija
Ostala imena	Špringer
Etnicitet	Čeh Židov
Državljanstvo	Austrija
Alma mater	Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu Fakultetu Prirodnih Znanosti Sveučilišta u Salzburgu
Zanimanje	građevinski inženjer
Vjeroispovijest	Rimokatolik
Roditelji	Zlatko i Šari Špringer
Rodbina	Cvijeta Špringer (sestra)

Zvonko Springer (Osijek, 12. 6. 1925), jugoslavenski i austrijski građevinski inženjer, pisac, domobranski časnik i autor knjige "Moj križni put".

Biografija

Podrijetlo, uoči i tijekom Drugog svjetskog rata

Zvonko Springer je rođen u Osijeku 12. 6. 1925 godine u porodici Zlatka i Šari Špringer. Otac mu je bio rođen u Osijeku u doba Austro-Ugarske Monarhije, a majka rođeana u Noskovcima također u doba Monarhije. Zvonkov otac Zlatko je bio odvjetnik i gorljivi zastupnik ideja Ante Starčević u vrijeme svojih studentskih dana. S ponosom je pričao Zvonku kako je sudjelovao pri spaljivanju mađarskih zastava u vrijeme Austro-Ugarske. Zvonko je kršten u crkvi Sv. Petra i Pavla u Osijeku. Ferije u djetinjstvo je provodio na ribnjacima kod Našičke Breznice od grofa Pejaćeviča u zakupu od svojeg djeda sa majčine strane. Zvonko je bio vrlo boležljivo dijete, te je patio od bronhijalne astme sve do prvog razreda osnovne škole a kasnije često od anginem grla. Nakon osnovne škole, pohađao je Prvu mušku realnu gimnaziju u Osijeku.

Zvonko je tek nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, tj. uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH), saznao da mu je majka po roditeljima bila u Židovskoj bogoštovnoj Opčini. Majka i njezina obitelj su bili prisiljeni nositi žutu traku sa Davidovom zvijezdom kad god su izlazili van na ulicu. Zvonkov otac je zbog svog "arijskog podrijetla" uspio isposlovati da mu supruga više ne nosi žutu traku sa Davidovom zvijezdom. Nažalost ostali članovi Zvonkove obitelji, uključujući djeda, baku i ujaka, su 1943 godine deportirani u jednom od posljednjih transporta Židova iz Zagreba u Koncentracijski logor Auschwitz, iz kojeg se više nisu vratili.

Režim NDH je u školama tražio da učenici starijih razreda pristupe polu-vojničkoj "Ustaškoj đačkoj satniji" ili da pođu na radnu akciju škole. Zvonka je otac poslao na školsku radnu akciju kako bi izbjegao da mu sin bude suočen ili uvučen u bilo kakovu nezakonitu ili nehumanu djelatnost. Zvonko je maturirao u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji 1943 godine. Nakon mature Zvonko je upisao Kemijski fakultet u Zagrebu. Ubrzo nakon toga dobio je poziv za odsluženje vojnog roka u regularnim vojnim snagama NDH u Domobranstvo. Morao se prijaviti u vojarnu na osječkom Gajevom trgu 16. 10. 1943 godine. 2. 11. Došavši u Zagreb iste godine Zvonko i svi drugi ostali regruti su pod budnim okom Wehrmachtovih vojnika bili upućeni u austrijski grad Stockerau na izobrazbu. U gradskoj kasarni "Jäger-Kaserne" je boravio jedanaest mjeseci školujući se za za topničkog časnika. 22. 12. 1944 Zvonko je dobio dopust u ljetu 1944. te je krenuo vlakom za Osijek. Potom se je vratio u Stockerau gdje je ostao do kraja izobrazbeza časnika u listopadu 1944. Po povratku u Zagreb ćekao je na svoju ratnu udjelbu sve do pred Božić 1944. kada je upućen u Osiek. Prije toga je u Zagrebu preko izvjesne Katinke pokušao da prijeđe partizanima na putu u Osijek u Vinkovci. Međutim ga veza nije čekala pa je nastavio za Osijek kamo stiže 22.12.1944. 28. 12. dobio je poziv da se mora javiti u vojarnu na Gajevom trgu sa dvojicom suboraca. Tamo im je naređeno da se prijave i pristupe 1. Domobrabnskoj bitnici, koja je stigla iz Donjeg Miholjca, te zauzela položaj u Osijeku. Na položajima u Osijeku je bio sve do pada njemaćkih mostobrana pa je počelo povlaćenje iz Osijeka 13. aprilu 1945. Pred samo povlaćenje u aprilu 1945 tražio je pomoć od svog kuma Dr. Milana Bedenića za veze sa partizanima, no kum nažalost nije mu mogao pomoći pri tome. Zvonko je potom došao kući rda se oprosti od roditelja. Zvonko je ocu i majci rekao da ne želi ići s ustašama u povlačenje, te je upitao oca da li se može negdje skriti dok u grad ne dođu partizani. Zvonka otac nažalost nije imao gdje sakriti, bojeći se ako slučajno dođu ustaše i nađu u kući, cijela obitelj bila odvedena i ubijena. Pošto nije vidio drugog izlaza, Zvonko se nakon toga odlučio vratiti svojoj bitnici. Sa svojom bitnicom se povlačio preko Čepina, Podgorača do Našica. U Našicama je Zvonko ponovno, kriomice, pokušao naći vezu za prelazak partizanima. Posjetio je starog prijatelja svojeg oca, odvjetnika dr. Pavlu Plešea, no niti on mu nije mogao pomoći. Nastavio se povlačiti sa svojom bitnicom preko Podravske Slatine, Pitomače, Bjelovara, Križevaca, Rogaške Slatine, Križevaca,Celja, do Slovenj Gradeca gdje se 15. 5. 1945 godine predao Jugoslovenskoj armiji (JA) sa skupinom od stotinjak svojih suboraca. Kao ratni zarobljenik bio je upućen sa ostalim domobranima u marš prema Samoboru. Hodao je ukupno 555 kilometara u 16 dana od toga bosonog 15 dana tj. 492 kilometara od Slovenj Gradeca do Osijeka sa ostalim domobranskim zarobljenim časnicima iz "Vojne oblasti Osijek". Nakon toga je bio upućen u kaznionicu kod Sremske Mitrovice.

Od 1945 do danas

Po ponovnom dolasku u Osijek Zvonka je prvo saslušala OZNA. Nakon oko dva tjedna bio je upućen na "preodgajanje" prvo u vojni zatvor u Petrovaradina potom dalje u zarobljenički logor u Kovinu sve do Opće Amnestije 4. 8. 1945 godine. Iz logora u Kovinu je otpušten 14. augusta i vratio se u Osijek dan iza toga kao slobodanjak. U oktobru 1945 započeo je studirati na Građevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu, na kojemu je diplomirao u februaru 1952 za građevinskog inženjera. Od novembra 1951 do oktobra 1952 radio je kao viši stručni suradnik u Laboratoriju Građevinarstva Ministarstva NR Hrvatske u Zagrebu, te je kasnije nastavio surađivati u kasnije novo osnovanom "Institutu Građevinarstva" sve do 1960 godine. U oktobru 1952 Zvonko se zaposlio u "APB Plan-u" u Zagrebu, gdje je radio kao statičar u grupi "O" sve do svog imenovanja za sveučilišnog asistenta na Sveučilištu u Zagrebu u augustu 1955. Pored nastavnog rada na katedri "Otpornost i ispitivanje materijala" organizirao je veći broj stručnih kursova u Zagrebu. Kao konstruktor radio je za više arhitektonskih biroa u Zagrebu, te sudjelovao i na drugim projektima kao npr. Jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958 godine. U novembru 1961 napustio je Sveučilište u Zagrebu, te otišao ugovorno za stručnog nastavnika na "Khartoum Technical Institute" u Sudanu, gdje je ostao do augusta 1964. Po isteku ugovora u Sudanu postao je glavni strukturni inžinjer u tvornici cementa "Bamburi Cement Co. Ltd." u kenijskoj Mombasi. S matičnom privatnom tvrtkom "Cementia Holding AG" iz Züricha, Švicarska, je sklopio dugoročni radni ugovor. Početkom 1967 odlukom tvrtke premješten je u austrijski Salzburg sa zadatkom da osnuje projektni biro za cementnu industriju pod kraticom "CIPAG". Nakon početne prokure 1972 godine te promjene državljanstva u austrijsko 1973 postaje direktorom istoga biroa na kojem položaju ostaje sve do svoga umirovljenja 1987 godine. U tijeku 20 godina upravljanja biroom izrađen je znatan broj internacionalnih projekata, te vršen nadzor na izgradnjom tvornica cementa s odgovarajućim pratećim objektima (lučka postrojenja i dr.) u Keniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli, Arapskim Emiratima, Indoneziji, i drugdje.

Kroz cijeli radni vijek više od 35 godina Zvonko je sudjelovao na stručnim simpozijima, pokretao je razne aktivnosti objavljujući članke i referate. Kao konstruktor je surađivao i nadzirao važne građevinske projekte u Hrvatskoj, a pod kraj i u Austriji. Svoj drugi studij je započeo u školskoj godini 1988-89 kao gost-student na "Fakultetu Prirodnih Znanosti Sveučilišta u Salzburgu" na "Institutu za kompjutorske znanosti". Prestao je studirati kao "gost student" u ljeto 2000 godine.

Danas Zvonko živi u Austriji, no često se vraćao u Osijek i Zagreb, te rado sprovodi odmor na Jadranu. ako mu je to zdravlje i starost dopuštala.

Literatura

• Springer, Zvonko (1999). Moj križni put, Vinkovci: Osječka riječ. ISBN 953-6537-67-2