Zimski uspon na Lupoglav

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Lupoglav (2102 m.) na Prenju

Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav uživa pomalo kultni status bosanskohercegovačkog alpinizma. Prenj i Lupoglav (2.102 m/nv) se ne ističu samo po svojoj ljepoti i atraktivnosti već i po sudaranju mediteranske i planinske klime koje uzrokuju vrlo česte i nagle promjene vremena. Prvi uspon bez snijega i leda ostvario je Drago Šefer 1936. god. Vremenske neprilike su jedan od bitnijih razloga što je Lupoglav u zimskim uslovima ostao neosvojiv do 1970. godine.

Drago Šefer i Jakica Gaon prvi su, bez uspjeha, pokušali zimski uspon u februaru 1936. Imali su i dosta sreće jer je bilo i padova i leta niz led.[1]

Tek 14. februara 1970. god. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu[2] Tog dana na planini je počela oluja, koja je donijela skoro dva metra novog snijega. Pošto se planinari nisu vratili na vrijme, počela je potraga koja je trajala skoro pet mjeseci. U julu su pronađeni ostaci opreme i njihova tijela. Zijah Jajatović, prvi pronađeni, ukopan je u Sarajevu, a Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u Barnom dolu, ispod Lupoglava. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, na skijama prešli gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do.

Memorijalni pohod na Lupoglav[uredi | uredi kod]

U znak poštovanja prema nastradalim alpinistima, i sjećanja na prvi zimski uspon na Lupoglav, vikendom oko 14. februara, u organizaciji PS BIH i tehničku pomoć GSS-a FBiH i Vodičke Službe FBiH, svake godine organizuje se Memorijalni pohod na Lupoglav. Najbliži pristup je iz danas napuštenog naselja Bijela sjeverno od Mostara, sa 120 metara nadmorske visine. Put je markiran i vodi od ušća rijeke Bijele prema selu Grabovčići i dalje do Barnog dola na visini 1600 m. Uspon traje oko 5 sati. Barni do je zaravan na kojoj se postavlja kamp, da bi se sutradan obavio završni uspon.

Posljednjih 400 m. staza je strma, djelimično sa nagibima u snijegu do 45°, i zahtijeva dobro znanje penjanja u snijegu. Uspon može trajati i tri sata. Temperature znaju biti vrlo niske i padati na – 18° C. Olujno nevrijeme, veoma često ne dozvoljava na vrh. U zimu 2009. god. niko od 67 planinara i alpinista nije se uspio popeti na vrh. Grupa od 5 najupornijih vratila se 100 m ispod vrha zbog oluje.

U vrijeme lijepih februarskih dana na desetine planinara i alpinista istovremeno se nađe na vrhu. Na 49. memorijalnom usponu na Lupoglav 166 učesnika iz cijele regije odalo je počast na grobovima stradalih alpinista i njima u čast izveli su zimski uspon na vrh.[3] Ostali pristupi traže odličnu kondiciju, i vrsno znanje alpinizma.[4]

Na usponu 2020. god. jedan alpinista se pokliznuo na vrlo strmoj ledenoj površini, izgubio ravnotežu te skliznuo niz ledenu padinu preko 200 m kroz nekoliko kuloara koji su ga naposlijetku izbacili u podnožje stijene. Incident se završio bez posljedica. Za sve prisutne planinare, njih oko 160, bila je to prava školu, sa gotovo svim elementima male planinarsko-alpinističke ekspedicije. Ovaj uspon i iskustvo koje su doživjeli, znači i vrijedi puno više nego i nekoliko uspješnih uspona na sam vrh.[5]

Reference[uredi | uredi kod]