Zenata

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Zenata
Iznaten
Karta srednjovjekovnih država Magreba
Karta srednjovjekovnih država Magreba
Regije svijeta Magreb

Zenata (berberski: Iznaten ili Iznasen, arapski: زناتة) bili su berberski plemenski savez, koji je za srednjeg vijeka bio rasprostranjen po centralnom i zapadnom Magrebu.[1]

Većinom nomadski stočari deva, - Zenate su bili vrlo heterogen savez, sastavljen od brojnih plemena i malih porodičnih klanova. Među njima su glavnu ulogu imala plemena; Magrava, Banu Ifran i Banu Marin. Iz redova Zenata nastale su dvije marokanske dinastije; Marinidi i Vatasidi koje su vladale između 13 i 16. vijeka, i Abdalvadidi koji su vladali Sultanatom Tlemsen.[1]

Sa Zenetama su jezično povezani Rifi na sjeveru Maroka, i dio alžirskih Berbera iz Auresa (naročito oni koji govore Šaviju).[1] u južnom Alžiru.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme Arapske invazije na Sjevernu Afriku, prema Ibn Haldunu najmoćnije pleme Zeneta bilo je Banu Ifran koje se prostiralo od Tripolitanije, Ifrikije sve do krajnjeg zapada Magreba.[2]

Poput većine Zeneta i Banu Ifran su prihvatili islamski Haridžizam, a poneki Ibadizam. Velika haridžitsko - berberska pobuna zakrvavila je Magreb u 8. vijeku i dovela do konstituiranja brojnih emirata, koji su većinom bili mali i kratkotrajni.[2]

Dva haridžitska emirata osnovana su u centralnom Magrebu, a trećem je prijestolnica bila Sidžilmasa na jugu koja je nekoliko vijekova kontrolirala transsaharsku trgovinu.[2]

U Tiaretu je ibadijski emirat osnovao perzijski plemić Abd ar-Rahman ibn Rustam, koji nije dugo potrajao jer se bazirao na teokratskoj organizaciji.[2] Drugi haridžitski emirat u centralnom Magrebu, imao je za prijestolnicu Tlemsen.[2]

Savezništvo između plemena Banu Ifran i Magrava, koji su bili dobro povezani sa vladarima Omejadskog Kalifata iz Cordobe predstavljalo je ozbiljnu prijetnju Fatimidskom kalifatu, kog je zamalo uništio Abu Yazid (znan po nadimku Ṣāhib al-Himār Vlasnik magarca). On je nakon zauzimanja Kairuana, - 945. opsjedao fatimidskog kalifa Muhameda al-Kaima Bi-Amrilaha u njegovoj prijestolniciMehdiji. Od propasti ga je spasila intervencija Zirida, kad su se Fatimidi oporavili započeli su neumoljivu borbu protiv Haridžita iz Ifrikije.[2]

Za razliku od njih oni iz centralnog Magreba, naročito Banu Ifran iz Sultanata Tlemsen, uspjeli su sačuvati svoju vlast i proširiti svoj teritorij zahvaljujući savezu sa iberijskim Omejadima tradicionalnim rivalima Fatimida. Zenit Banu Ifrana bio je sredinom 10. vijeka za vladavine Jale ibn Muhameda koji je zauzeo Oran i izgradio prijestolnicu Ifgan, kod Maskare.[2]

Nakon tog počeo je raspad Zeneta pod udarima fatimidskih snaga, jedan dio prešao je u Al-Andalus, a veći dio na krajnji zapad Magreba, a dobar dio se raspršio i vratio nomadskom stočarstvu.[2]

Posljednji je pao Tlemsen koji se pokušao oduprijeti širenju Almoravida pod udarima njihova emira Jusufa ibn Tašfina.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Zénètes" (francuski). Larousse. https://www.larousse.fr/encyclopedie/divers/Z%C3%A9n%C3%A8tes/150559. Pristupljeno 24.2. 2020.. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 "Ifrikos" (francuski). Encyclopedie Berbere. https://journals.openedition.org/encyclopedieberbere/1544. Pristupljeno 25.2. 2020.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]