Zelda Fitzgerald

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Zelda Ficdžerald)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zelda Fitzgerald
Zelda Sejr sa 17 godina
Biografske informacije
Rođenje(1900-07-24)24. 7. 1900.
Montgomeri, Alabama, SAD
Smrt10. 3. 1948. (dob: 47)
Ashville, Sjeverna Karolina, SAD
SupružnikFrensis Skot Ficdžerald
DjecaFrans Skoti Ficdžerald
Obrazovanje
Zanimanjenovelista, pisac kratkih priča, pesnik, plesač, slikar
Opus
1920—1948.
Jezikengleski

Zelda Ficdžerald (rođena Sejr; 24. jul, 190010. mart 1948) bila je američka književnica i supruga američkog pisca F. Skota Ficdžeralda, na čije je stvaralaštvo snažno uticala.

Rođena u Montgomeriju, Alabama, bila je primećena zbog svoje lepote i vedrog duha, i bila je proglašena od strane svog supruga prvom američkom flaperkom. Ona i Skot postali su simbol džez doba, što su i do danas ostali. Trenutni uspeh Skotovog prvog romana Ova strana raja (1920) uveo ih je u visoko društvo, ali je njihov brak mučilo neumereno opijanje, izdaja i žestoke optužbe. Ernest Hemingvej, koga Zelda nije volela, krivio je nju zbog smanjenja brojnosti Skotovih književnih dela, iako je ona bila žrtva suprugove dominacije. Nakon što joj je dijagnostifikovana šizofrenija, ona je većinu vremena provodila u specijalističkim klinikama i supružnici živeli odvojeno kada je Skot iznenada umro 1940. godine. Zelda je umrla kasnije tokom požara u bolnici u Ešvilu, Severna Karolina.

Nedavni pisci i naučnici prikazivali su Zeldu kao kreativni talenat koji je ignorisan u patrijarhalnom društvu. Biografija iz 1970. čiji je autor Nensi Milford, ušao je u uži izbor za Pulicerovu nagradu. Godine 1992, Zelda je posthumno primljena u Alabaminu kuću slavnih žena.

Rani život i porodica[uredi | uredi kod]

A black and white photograph of a young woman outdoors in a ballet pose, one arm extended. She looks at the camera.
Zelda Sejr sa oko 16 godina u plesnom kostimu

Rođena je u Montgomeriju, Alabama, kao najmlađe od šest dece. Njena majka, Minerva Bakner "Mini" Mečen (23. novembra, 1860 – 13. januar 1958), dala joj je ime po likovima iz dve malo poznate priče: "Zelda: A Tale of the Massachusetts Colony" (Džejn Hauard, 1866) i "Zeldina sreća" (Robert Edvard Fransilon, 1874). Razmaženo dete, Zeldi je majka ispunjavala sve želje, ali je njen otac, Entoni Dikinson Sejr (1858-1931)[1]—sudija Vrhovnog Suda u Alabami i jedan od vodećih advokata u Alabami—bio strog i zatvoren čovek.

Porodica potiče od prvih doseljenika sa Long Ajlanda, koji su se preselili u Alabamu pre Građanskog rata. U vreme Zeldinog rođenja, Sejresovi su bili poznata porodica. Njen rođak, Džon Tajler Morgan, bio je član Senata Sjedinjenih Američkih Država; njen deda po ocu bio je urednik novina u Montgomeriju, dok joj je deda po majci bio Vilis Benson Mahen, koji je kratko vreme bio senator Kentakija.[2][3]

Kao dete, Zelda je bila izuzetno aktivna. Plesala je, uzimala časove baleta i uživala družeći se s prijateljima.[4] Godine 1914 upisala je Sidni Lanijer srednju školu. Bila je izuzetno inteligentna, ali nezainteresovana za predavanja. Zainteresovanost za balet nastavila se tokom srednje škole, ali je tokom tog perioda pila, pušila i provodila dosta vremena sa momcima, pa je postala lider na lokalnoj mladoj društvenoj sceni.[4] Novinski članak o jednom njenom plesnom nastupu citirao ju je da ona samo mari za momke i plivanje.[5] Ona je sve više i više tražila pažnju dok je kršila razne konvencije — od plesanja Čarlstona do nošenja kupaćeg kostima boje kože kako bi mislili da pliva gola.[6] Ugled njenog oca bio je nešto poput sigurnosne mreže što ju je sprečavalo da doživi društvenu propast,[7] iako se od žene tog vremena očekivalo da bude nežna, poslušna i predusretljiva. Shodno tome, Zeldine provokacije šokirale su mnoge ljude oko nje i ona je postala — zajedno sa svojom drugaricom iz detinjstva i budućom holivudskom zvezdom Talulom Bankhed — glavna tema tračeva u Montgomeriju.[8] Njen etos bio je sumiran ispod njene fotografije na diplomi srednje škole:

Zašto bi ceo život bio posao, kad možemo da pozajmimo sve.
Hajde da mislimo samo za danas, i da za sutra ne brinemo se.[9]

F. Skot Ficdžerald[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Frensis Skot Ficdžerald
A profile drawing of a man's head and shoulders
F. Skot Ficdžeral 1921. godine, autor Gordon Brajant za magazin Shadowland

Zelda je prvi put srela budućeg novelistu Frensisa Skota Ficdžeralda jula 1818. godine, kada je on volontirao za vojsku i bio stacioniran u kampu Šeridan, van Montgomerija. Skot je počeo da je zove svakog dana i dolazio je u Montgomeri kad god je imao slobodne dane.[4] Govorio joj je o svojim planovima da bude poznat i poslao joj poglavlje knjige koju je pisao. Bio je toliko opčinjen Zeldom da je preformulisao lik Rozalind Konaž u romanu Ova strana raja kako bi podsećao na nju.[4] Napisao je da se „sve kritike Rozalinde završavaju na njenoj lepoti”.[10] Zelda je bila mnogo više od puke muze, međutim — nakon što je pokazala Skotu svoj lični dnevnik, on je počeo da koristi doslovno njene izvode u svom romanu. Na primer, na kraju romana Ova strana raja, solilokvij protagoniste Amorija Blejna na groblju uzet je iz njenog dnevnika.[11]

Prema Nensi Milford, prvi susret Skota i Zelde bio je kantri plesnom klubu u Montgomeriju,[4] koji je Skot kasnije fiktivno prikazao u svom romanu Veliki Getsbi, kad je opisao susret Džeja Getsbija i Dejzi Bjukenen, iako je u romanu lokaciju susreta preneo na železničku stanicu.[12] Skot nije bio jedini momak koji se udvarao Zeldi, a konkurencija je dovela do toga da ga je Zelda još više privlačila. U dnevniku koji je pedantno održavao tokom svog života, Skot je 7. septembra 1918. godine zabeležio da se je zaljubio. Na kraju krajeva, i Zelda je to učinila. Njen biograf Nensi Milford napisala je: „Skota je kod Zelde privuklo nešto što niko drugi na njoj dotad nije primetio — romantični osećaj samovažnosti kog je prepoznao kao svog.”[13]

Njihovo udvaranje je na kratko bilo prekinuto u oktobru kada je on premešten na sever. Očekivao je da će biti poslat u Francusku, ali je umesto toga poslat u kamp Mils, Long Ajland. Dok je on bio tamo, bilo je potpisano primirje sa Nemačkom. On se potom vratio u bazu blizu Montgomerija i do decembra su oni bili nerazdvojni. Skot je kasnije opisao njihovo ponašanje kao „seksualnu bezobzirnost”.[14] Dana 14. februara 1919. godine, on je bio otpušten iz vojske i otišao u Njujork kako bi se etablirao.[15]

Pisali su često jedno drugom, pa je marta 1920. godine Skot poslao Zeldi prsten svoje majke, tako da su se oni verili.[16] Mnogi Zeldini prijatelji i članovi njene porodice bili su oprezni kada je njihova veza bila u pitanju[17] i nisu odobravali Skotovo prekomerno opijanje, kao ni činjenicu da je on bio katolik.[17]

Brak[uredi | uredi kod]

Do septembra, Skot je završio svoj prvi roman, Ova strana raja, i rukopis je brzo prihvaćen za objavljivanje. Kada je čuo kako je roman bio prihvaćen, Skot je pisao svom uredniku Makvelu Perkinsu, urgirajući ubrzano izdavanje: "mnogo stvari zavise od njenog uspeha—uključujući, naravno, devojku".[18] U novembru, on se vratio u Montgomeri sa dobrim vestima o svom romanu. Zelda je pristala da se uda za njega nakon što je knjiga objavljena;[19] on je, zauzvrat, obećao da će je odvesti u Njujork.[20] Ova strana raja je objavljen 26. marta, a Zelda je stigla u Njujork 30. marta, dok su se 3. aprila 1920. godine venčali.[21] prema Kanteberiju i Birču (i samom Ficdžeraldu), ovo je prvi roman Ficdžeraldov "kec u rukavu". Skot je video objavljivanje romana kao put do Zeldinog srca.[22]

Skot i Zelda su brzo postali poznate ličnosti u Njujorku, kako zbog njihovog bahatog ponašanja, kako zbog uspeha njegovog romana. Naređeno im je da napuste hotele Baltimor i Komodor zbog njihovog pijanstva.[23] Zelda je jednom skočila u fontanu na Ujinion trgu. Još jedan primer njihovog ponašanja jeste kad ih je Doroti Parker prvi put srela, dok su Zelda i Skot sedeli na taksi. Parker je rekla, "oni oboje izgledaju kao da su upravo izašli na sunce; njihova mladost bila je porazna. Svako je želeo da ih upozna."[24] Njihov socijalni život bio je ispunjen alkoholom. Javno, to je značilo nešto više od dremanja kada su na žurkama, ali u privatnom to je dovelo do žestokih borbi.[25] Na njihovu sreću, na stranicama njujorškim novinama Zelda i Skot su postali ikone mladosti i uspeha — enfants terribles iz doba džeza.[26]

Na Dan Zaljubljenih 1921. godine, dok je Skot završavao svoj drugi roman Lepi i prokleti, Zelda je saznala da je trudna. Oni su odlučili da se presele u Skotovu kuću u Sent Polu, Minesota, gde će Zelda roditi dete.[27] Dana 26. oktobra 1921. godine rodio se Frans "Skoti" Ficdžerald. Kada je ona izašla iz anestezije, Skot ju je snimio kako kaže: "O, Bože, ja sam pijana. Mark Tven. Zar nije pametna — ona ima štucavicu. Nadam se da je lepa i glupa — lepa glupača." Mnoge njene reči su našli svoj put do Skotovih romana: u romanu "Veliki Getsbi", lik Dejzi Bjukenen izražava takve nade za njenu ćerku.[28]

A profile drawing a woman with short wavy hair
Zelda 1922. godine

Zelda nikada nije bila domaćica niti se je mnogo interesovala za domaćinstvo.[29] Od 1922. godine Skot je zaposlio bejbisiterku koja je čuvala njihovu ćerku, par koji je čistio njihovu kuću i pralju.[30] Kada ju je časopis Harper & Brothers zamolio da da doprinos njihovoj ediciji Omiljeni recepti poznatih ličnosti ona im je napisala: „Vidi da li ima slanine, a ako je ima, onda pitajte kuvara u kom tiganju da je ispržite. Onda pitajte da li ima jaja, a ako ih ima probajte da ubedite kuvara da ih skuva. Bolje je da ne pokušavate da napravite tost jer lako izgori. Takođe, u slučaju slanine, ne pojačavajte mnogo vatru jer ćete morati da se iselite iz kuće na nedelju dana. Poželjno je servirati na kineskim tanjirima, mada će zlatni i drveni poslužiti ako ih imate pri ruci”.[31]

Početkom 1922. godine Zelda je ponovo ostala trudna. Iako neki pisci kažu da se u Skotovom dnevniku navodi rečenica „Zelda i njen pobačaj”, zapravo ne postoji takav zapis. Zeldin stav o drugoj trudnoći nije poznat, ali je u prvom nacrtu romana „Lepi i prokleti”, kog je Skot tada završavao, Skot napisao scenu u kojoj glavni ženski karakter Glorija veruje da je trudna, a Entoni joj poručuje da „razgovara sa nekom ženom i vidi kako da se to najbolje reši”. Entonijev predlog je uklonjen u konačnoj verziji romana, a ta promena pomerila je fokus sa abortusa na Glorijinu zabrinutost da će joj beba uništiti figuru.[32]

Korice originalnog izdanja romana Lepi i prokleti sa glavnim likovima Entonijem i Glorijom, nacrtanim tako da podsećaju na Skota i Zeldu

Kako se objavljivanje romana „Lepi i prokleti” približavalo, Barton Rasko, sveže zaposleni književni urednik časopisa New York Tribune, pokušao je da od Zelde izmami njenu recenziju Skotovog najnovijeg romana. U svojoj recenziji, Zelda se je našalila na račun upotrebe njenih dnevnika u Skotovom radu, ali je njen komentar postao pravi izvor ozlojeđenosti:[33]

Za početak, svako mora da kupi knjigu iz sledećih estetskih razloga: prvo, zbog toga što ja znam gde je zlatna haljina za svega 300 dolara u Četrdeset drugoj ulici i, takođe, ako dovoljan broj ljudi kupi knjigu znam gde ima i platinast prsten sa potpunim krugom, a i ako je gomila ljudi kupi mom mužu je potreban nov zimski kaput, iako mu je onaj koji već ima fino služio prethodne tri godine... Čini mi se da sam na jednoj strani knjige prepoznala odlomak mog starog dnevnika koji mi je nestao ubrzo nakon venčanja, a i delove pisma koji mi, mada znatno izmenjeni, veoma deluju poznato. Zapravo, izgleda da gospodin Ficdžerald smatra da plagijarizam počinje upravo kod kuće.[34]

Ovaj njen komentar doveo je do brojnih ponuda drugih časopisa. U junu iste godine, Zeldin esej „Pohvala flaperki” osvanuo je u magazinu Metropoliten. Iako navodno članak o propadanju načina života flaperki, Zeldin biograf Nensi Milford smatra da je esej bio „odbrana njenog životnog koda”.[35] Zelda je flaperku opisala na sledeći način:

Flaperka se probudila iz mrtvila subdebizma, ošišala svoju kosu, stavila odabrani par minđuša i ruž i otišla u bitku. Flertovala je jer je bilo zabavno flertovati i obukla jednodelni kupaći jer ima dobru figuru...bila je svesna da su stvari koje je uradila bile stvari koje je oduvek želela da uradi. Majke su osuđivale svoje sinove zato što plešu sa flaperkom, idu na čaj sa njom, na kupanje i najviše od svega što je vole.[36]

Zelda je nastavila da piše i objavila je nekoliko kratkih priča i članaka. Pomogla je Skotu oko njegove predstave „Povrće”, ali kada je ona doživela neuspeh, par se našao u dugovima. Skot je počeo da piše veliki broj kratkih priča kako bi platio dugove, ali je postao bezvoljan i depresivan.[37] Aprila 1924. godine oni su se preselili u Pariz.[38][39]

Proterivanje[uredi | uredi kod]

Nakon dolaska u Pariz, oni su se ubrzo preselili u Antib na Azurnoj obali.[40] Dok je Skot bio obuzet pisanjem Velikog Getsbija, Zelda je postala opsednuta mladim francuskim pilotom, Eduardom Žozanom.[41] Ona je svako popodne provodila kupajući se na plaži, dok je tokom večeri igrala u kazinu sa Žozanom. Nakon šest nedelja, Zelda je zatražila razvod. Skot je u početku tražio da se suoči sa Žozanom, ali se je nosio sa Zeldinim zahtevom tako što ju je zaključao u njihovoj kući sve dok nije odustala od razvoda. Žozan nije ni znao da je ona tražila razvod. On je iduće godine napustio Azurnu obalu, a Ficdžeraldovi ga više nikad nisu videli. Žozan je kasnije Zeldinom biografu rekao da je svako neverstvo bilo imaginarno: „Oboje su imali potrebu za dramom, oni su to činili i možda bili žrtve svoje nesređene i malo nezdrave mašte”.[42] U Ficdžeraldovom „Životu u pismima”, on je govorio o aferi sa Žozanom u avgustovskom pismu Ludlovu Fovleru, a govorio je i o izgubljenim iluzijama u Velikom Getsbiju i izgubljenoj sigurnosti u Zeldinu vernost i naveo da se knjiga ogleda u dramatizaciji ključnih aspekata Zeldine i njegove ljubavi, udvaranja, pauze, obnove finansijskim uspehom i izdajom sa Žozanom: „Osećam se previše staro ovog leta ... ceo teret ovog romana — gubitak onih iluzija koje svetu daju takvu boju da ne moraš da brineš da li je sve to istina ili laž sve dok učestvuju u magičnu slavu”. Veliki Getsbi bio je u formi nacrta tokom afere sa Žozanom u julu 1924. godine, a kucana kopija bila je poslata izdavaču do kraja oktobra.[43] Skot je u svojim sveskama napisao: „Tog septembra 1924. godine, znao sam da će se desiti nešto što nikada neće moći da se popravi”.[44]

Nakon svađe, par je nastavio da izlazi sa prijateljima praveći se da su srećni. Septembra se je Zelda predozirala pilulama za spavanje. Ficdžeraldovi nikada nisu govorili o ovom incidentu i odbijali da razmišljaju da li je to bio pokušaj samoubistva ili ne. Skot se vratio pisanju i dovršio Velikog Getsbija u oktobru. Pokušali su da to proslave putujući u Rim i Kapri, ali su oboje bili nezadovoljni i bolesni. Kada je saznao da će roman biti objavljen, počeo je da razmiša o naslovu: Trimalkio u Vest Egu, samo Trimalkio ili Getsbi, Gold-hatted Gatsby, ili The High-bouncing Lover. Zelda je bila ta kojoj se svideo naziv Veliki Getsbi.[45] Na tom putovanju je Zelda počela da slika, a Skot je oboleo od kolitisa.[46]

Aprila 1925. godine, nazad u Parizu, Skot je upoznao Ernesta Hemingveja, i mnogo toga učinio na promociji njegove karijere. Hemingvej i Skot postali su veoma dobri prijatelji, ali Ernest i Zelda nisu voleli jedno drugog još od prvog susreta, a ona ga je otvoreno opisala kao „veštačkog”,[47] kao „homoseksualca sa kosom na grudima”, „lažan kao nevažeći ček”.[48] Ona je Hemingvejevu nadmenu mačo personu smatrala samo držanjem, a Hemingvej je za uzvrat rekao Skotu da je Zelda luda.[47][49] Njena odbojnost verovatno nije bila potpomognuta Skotovim insistiranjem da ispriča priču o svojoj aferi sa Žozanom Hemingveju i njegovoj ženi, Hedli. Da bi malo ulepšali priču, Ficdžeraldovi su rekli da se afera završila kada je Žozan počinio samoubistvo.[50] Ficdžeraldovi su se preko Hemigveja upoznali sa brojnim članovima Izgubljene generacije: Gertrudom Stajn, Alis B. Toklas, Robertom MekAlmonom i drugima.[41]

Jedna od najozbiljnijih svađa dogodila se kada je Zelda rekla Skotu da je njihov seksualni život stagnirao jer je on bio „homić” i bilo je vrlo verovatno da ima homoseksualnu aferu sa Hemingvejem. Nema dokaza da je bio homoseksualac, ali je Skot ipak odlučio da ima seks sa prostitutkom kako bi dokazao svoju heteroseksualnost. Zelda je pronašla kondome koje je on kupio pre nego da dođe do susreta sa prostitutkom, pa je tada došlo do žučne svađe, koja je kasnije dovela do dugotrajne ljubomore.[51] Ona se kasnije bacila sa mermernih stepenica tokom žurke jer ju je Skot ignorisao dok je bio udubljen u razgovor sa Isidorom Dankan.[52]

Književni kritičar Edmund Vilson, podsećajući se kućne zabave u domu Ficdžeraldovih u Edžmuru, Delaver, februara 1928. godine, opisao je Zeldu na sledeći način:

Sedeo sam pored Zelde, koja je bila u najboljem raspoloženju. Neki Skotovi prijatelji bili su iritirani, dok su drugi bili očarani njome. Ja sam bio od onih koji su bili šarmirani. Imala je svojevolju južnjačke lepotice i nedostatak dečje inhibicije. Razgovarala je tako spontano i sa smislom za humor — gotovo na isti način na koji je pisala — tako da sam ja uskoro prestao da se pribojavam činjenice da je konverzacija bila u svetlu slobodnih asocijacija ideja i da je ništa ne može prekinuti.
Skoro da nisam poznavao ni jednu ženu koja se izražavala tako divno i sveže: nije imala nikakve spremljene fraze, s jedne strane, niti se je ustezala dok je govorila, s druge strane. Sećanje lako isparava, ali sam ipak upamtio jednu stvar koju je rekla te noći: da je pisanje Golsvordija bila nijansa plave za koju nije marila.[53]

Opsesija i bolest[uredi | uredi kod]

Iako je Skot bogato opisao jaku ličnost svoje žene u svojim radovima, većina konflikta među njima proisticala je iz dosade i izolacije koju je Zelda osećala dok je Skot pisao. Često ga je prekidala dok je radio, pa su njih dvoje živeli nesrećno tokom 1920ih. Skot je postao težak alkoholičar, a Zeldino ponašanje postajalo je sve nestabilnije i nijedno od njih dvoje nije napravilo nikakav pomak u njihovim stvaralačkim poduhvatima.[54]

Zelda je imala jaku želju da razvije svoj talenat, možda kao reakciju na Skotovu slavu i njegov uspeh kao pisca. Sa 27 godina, ona je postala opsednuta baletom kojim se bavila još kao devojčica. Njene plesačke veštine bile su hvaljene dok je bila dete, i, mada mišljenja njenih prijatelja oko njene veštine variraju, činilo se da ona ima određen talenat. Međutim, Skot je potpuno odbacio njenu želju da postane profesionalni plesač, smatrajući to gubljenjem vremena.[55]

Ona je ponovo rasplamsala svoju želju da postane zaista izuzetan plesač, mada kasno u životu, ali je ipak insistirala na svakodnevnim napornim vežbama (i do osam sati dnevno[56]) što je doprinelo njenoj naknadnoj fizičkoj i mentalnoj iscrpljenosti.[57] Septembra 1929. godine bila je pozvana da se pridruži baletskoj školi San Carlo Opera Ballet Company u Napulju, ali, koliko god ovo bilo blizu uspehu o kome je sanjala, ona je odbila.[58] Dok je javnost i dalje smatrala da Ficdžeraldovi žive glamuroznim životom, prijatelji su napominjali da su žurke Ficdžeraldovih nekako od modernih postale samodestruktivne i da su oboje postali neprijatno društvo.[59]

Aprila 1930. godine Zelda je primljena u sanatorijum u Francuskoj gde joj je, nakon nekoliko meseci posmatranja, lečenja i konsultacija sa jednim od vodećih evropskih psihijatara — doktorom Eženom Blerom,[60] konstatovana šizofrenija.[61] Prvobitno primljena u bolnicu van Pariza, ona je kasnije premeštena na kliniku u Montreu u Švajcarskoj. Klinika je prvenstveno bila namenjena lečenju gastrointestinalnih bolesti, a kao rezultat njenih dubokih psiholoških problema, ona je potom premeštena u psihijatrijsku ustanovu u Pranginsu, gradu smeštenom na obalama Ženevskog jezera. Iz bolnice je puštena septembra 1931. godine, pa su se Ficdžeraldovi vratili u Montgomeri, gde je njen otac bio na samrti. Izrazivši sažaljenje njenoj porodici, Skot je najavio da putuje za Holivud.[62] Otac joj je umro nakon što je Skot otišao, a njeno zdravlje se ubrzo ponovo pogoršalo. Do februara 1932. godine ona je bila vraćena na psihijatrijsku kliniku.[63]

Sačuvaj mi valcer[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Sačuvaj mi valcer

Godine 1932, dok je bila na Fips klinici i u bolnici Džons Hopkins u Baltimoru, Zelda je bila izuzetno kreativna. Tokom prvih šest nedelja provedenih na klinici ona je napisala čitav roman i poslala ga Skotovom izdavaču, Maksvelu Perkinsu.[64][65]

Kada je Skot pročitao Zeldinu knjigu, nedelju dana nakon što je ona poslata u bolnicu Džons Hopkins, bio je besan. Knjiga je bila poluautobiografski iskaz braka Ficdžeraldovih. U pismima ju je Skot napao i ljutio se jer je roman napisala na autobiografskom materijalu koji je on planirao da iskoristi u svojoj knjizi Nežna je noć, na kojoj je radio već godinama, a koja je svetlost dana trebalo da ugleda 1934. godine.[66]

Skot je primorao Zeldu da revidira roman kako bi uklonila delove koji se oslanjaju na zajednički materijal koji su koristili. Iako je Velika kriza pogodila Ameriku, Skribner je ipak pristao da izda njenu knjigu, a štampanje u 3.010 kopija započeto je 7. oktobra 1932. godine.[67]

Paralele između Ficdžeraldovih i likova u romanu bile su očigledne. Protagonista romana bila je Alabama Begs, poput Zelde, ćerka sudije, koja se udala za Dejvida Najta, ambicioznog slikara koji je naglo postao poznat zahvaljujući svom radu. Oni žive brzim životom u Konektikatu, pre preseljenja u Francusku. Nezadovoljna brakom, Alabama se posvetila baletu. Iako joj je rečeno da nema nikakve šanse, ona je istrajala i nakon tri godine postala vodeći igrač u operskoj trupi. Alabama se uskoro razbolela od iscrpljenosti, ali se roman ipak završava tako što se oni vraćaju njenoj familiji kako bi posetili njenog oca na samrti.[68]

Tematski, roman prikazuje Alabaminu borbu (a samim tim i Zeldinu) da se izdigne iznad posmatrača života i da nauči da poštuje sopstvena dostignuća — da se etabilira nezavisno od svog muža.[69] Zeldin stil pisanja bio je sasvim drugačiji od Skotovog. Jezik korišćen u njenom romanu prepun je verbalnom obojenošću i složenih metafora. Roman je takođe duboko emotivan; kako je književnik Žaklin Tavernije-Kurbin napisala 1979. godine: „senzualnost proističe iz Alabamine svesti o uzburkanom životu u njoj samoj, iz svesti tela, prirodne slike kroz koju su ne samo emocije, već i jednostavne činjenice izražene, iz ogromnog prisustva čula, posebno dodira i mirisa, u svakom opisu”.[70]

U to vreme knjiga nije bila dobro primljena od strane kritičara. Porazno je bilo to što je Zelda uspela da proda svega 1.392 kopije i tako zaradi samo 120,73 dolara.[71] Neuspeh romana i Skotova oštra kritika istog — on ju je nazvao „plagijatorkom”[72] i „trećerazrednim piscem”[72] — slomili su Zeldin duh. To je bio jedini roman kog je ikada izdala.

Preostale godine[uredi | uredi kod]

Od sredine 1930ih godina, Zelda je provela ostatak svog života u različitim fazama mentalnog rastrojstva. Neke od slika koje je naslikala u tom periodu, u ili van sanatorijuma, bile su izložene 1934. godine. Kao i kod slabog odgovora javnosti kada je u pitanju bio njen roman, Zelda je bila razočarana i odgovorom na njenu umetnost. Njujorker ih je opisao samo kao „slike skoro mitske Zelde Ficdžerald; sa bilo emocionalnim tonovima bilo asocijacijama koje potiču iz takozvanog doba džeza”. Nije bio obezbeđen nikakav stvarni opis slika.[73] Ona je nakon toga postala nasilna i usamljena. Godine 1936, Skot ju je smestio u Hajlend bolnicu u Ešvilu, Severna Karolina, napisavši prijateljima:[74]

Zelda sada tvrdi da je u direktnom kontaktu sa Hristom, Vilijamom Osvajačem, Meri Stjuart, Apolonom i svim ostalima koji čine deo šale u ludničkim utočištima ... Na čudan način, možda vama neverovatno, ona je uvek bila moje dete (ali ne i uzajamno kao što je slučaj u brakovima) ... Ja sam bio njena velika stvarnost, često jedini ljubavni posrednik koji joj je omogućio da joj se svet čini opipljivim.[74]

Zelda je ostala u bolnici dok se je Skot vratio u Holivud za posao od 1.000 dolara nedeljno u kompaniji MGM juna 1937. godine.[75] Bez Zeldinog znanja, on je imao aferu sa filmskom kolumnistkinjom Šejlom Grejem.[76] Uprkos uzbudljivoj aferi, Skot je bio ogorčen i neraspoložen. Kada je njihova ćerka Skoti izbačena iz internata 1938. godine, on je za to krivio Zeldu. Iako je Skoti potom primljena na koledž Vasar, njegov prezir prema Zeldi bio je jači nego ikada. Kako Milford piše o Skotovom načinu razmišljanja, „silina njegove mržnje prema Zeldi bila je jasna. Ona je bila ta koja ga je uništila, ona koja je iscrpela sve njegove talente ... On je bio obmanut svojim snovima zbog Zelde”.[77]

Nakon pijane i nasilne svađe sa Grejemovom 1938. godine, Skot se vratio u Ešvil. Grupa iz Zeldine bolnice odlučila je da ide na Kubu, ali je Zelda propustila put. Ficdžeraldovi su odlučili da putuju sami. Putovanje je bilo katastrofalno, čak i za njihove standarde: Skot je bio pretučen kada je pokušao da zaustavi borbu petlova i vratio se u SAD toliko pijan i iscrpljen da je hospitalizovan.[78] Ficdžeraldovi nikada više nisu videli jedno drugo.[79]

Skot se vratio u Holivud i Grejemovoj, dok se Zelda vratila u bolnicu. Nije postigla nikakav napredak u Ešvilu i u martu 1940. godine, četiri godine nakon prijema, ona je bila puštena iz bolnice.[80] Ona je bila blizu četrdesete, njeni prijatelji su odavno nestali, a Ficdžeraldovi više nisu imali mnogo novca. Skot je bio sve ogorčeniji zbog svojih neuspeha i neprekinutog uspeha njegovog prijatelja Hemingveja. Oni su pisali jedan drugom stalno sve do njegove smrti decembra 1940. godine. Zelda nije čak ni bila u stanju da ode na njegovu sahranu u Rokvilu, Merilend.[81]

Zelda je nakon Skotove smrti pročitala rukopis njegovog nedovršenog romana — Poslednji tajkun. Pisala je književnom kritičaru Edmundu Vilsonu, koji se složio da izmeni knjigu, usredsredivši se na njegovo nasleđe. Zelda je verovala da Skotov rad sadrži „američki temperament zasnovan na verovanju u sebe i želji za preživljavanjem čega su se Skotovi savremenici odrekli, ali Skot nije. Njegov rad poseduje vitalnost i izdržljivost zbog neumorne vere u sebe”.[82]

Grob Zelde i Skota u Rokvilu, Merilend

Nakon čitanja Poslednjeg tajkuna, Zelda je počela da radi na svom novom romanu pod nazivom Cezarove stvari. Kao što je propustila Skotovu sahranu, tako je propustila i Skotino venčanje. Do avgusta 1943. godine ona se vratila u bolnicu Hajlend. Ona je radila na svom romanu dok je bila u i van bolnice. Međutim, niti joj je bilo bolje, niti je završila roman. Tokom noći 10. marta 1948. godine izbio je požar u bolničkoj kuhinji. Zelda je u tom trenutku bila zaključana u sobi, čekajući terapiju elektrošokom. Vatra se je kretala kroz mali lift za konobare i proširila se na svaki sprat zgrade. S obzirom da su putevi evakuacije bili drveni, i oni su bili zahvaćeni vatrom. Nastradalo je devet žena, uključujući i Zeldu.[83]

Ćerka, Skoti, napisala je posle njihove smrti:

Mislim da (za razliku od dokumentovanih dokaza koji govore suprotno) ako ljudi nisu ludi, oni se drže dalje od ludih situacija, tako da nikad nisam mogla da progutam priču da je opijanje mog oca odvelu mamu u sanatorijum, niti da ga je ona dovela do opijanja.[84]

Skot i Zelda sahranjeni su u Rokvilu, Merilend — prvobitno na Rokvil Junion groblju, daleko od njegove porodične parcele. Skoti je ipak 1975. godine uspela da izdejstvuje da oni budu sahranjeni zajedno sa ostalim Ficdžeraldovima na groblju Sent Meri. Na njihovom spomeniku ispisana je poslednja rečenica iz romana Veliki Getsbi:

Tako plovimo dalje, kao čamci protiv matice, bez prestanka nošeni u prošlost.[85]

Legat[uredi | uredi kod]

Skot je verovao da je gubitnik kada je iznenada umro 1940. godine, a ni Zeldina smrt 1948. godine nije bila ništa više primećenija. Međutim, posthumno je interesovanje za Ficdžeraldove ponovo poraslo. Godine 1950, scenarista Bad Šilberg, koji je Skota poznavao iz njegovih holivudskih godina, napisao je roman Razočaran čiji je lik, inspirisan Skotom, bio alkoholičar i gubitnik. Ovaj roman bio je praćen biografijom F. Skota Ficdžeralda iz 1951. godine, koju je Artur Mizener, profesor na Kornel Univerzitetu, naslovio Dalja strana raja, a biografija je ponovo rasplamsala interesovanje za par među naučnicima. Mizenerova biografija izlazila je periodično u časopisu The Atlantic Monthly, a priča o biografiji napisana je u magazinu Lajf, jednom od najčitanijih časopisa. Skot je bio viđen kao fascinantan neuspeh, a Zeldino mentalno zdravlje u velikoj meri krivljeno za njegov izgubljeni potencijal.[86]

Predstava po romanu Razočaran premijerno je odigrana na Brodveju 1958. godine. Iste godine je Skotova ljubavnica iz Holivuda, Šejla Grejem, objavila memoare pod nazivom Voljeni nevernik koji govori o njegovim poslednjim godinama. Roman je postao bestseler, pa je uskoro po njemu snimljen i film, u kom je Skota tumačio Gregori Pek, a Šejlu Debora Ker. Knjiga i film oslikali su Skota sa više razumevanja negoli prethodni radovi. Godine 1970. je, međutim, Zeldin i Skotov brak viđen i opisan na najtemeljniji način, objavljen od strane Nensi Milford, studenta završne godine na Univerzitetu Kolumbija, pod nazivom Zelda: Biografija, što je prva knjiga koja se u potpunosti bavi Zeldinim životom. Knjiga je bila nominovana za Pulicerovu, kao i za Nacionalnu književnu nagradu, i prilikom obe nominacije stigla do finala. Zeldina biografija zadržala se čak nekoliko nedelja na Tajmsovoj listi najprodavanijih. Knjiga je Zeldu preinačila u samostalnu umetnicu čiji je talenat omalovažavan od strane strogog muža, pa je tako Zelda postala ikona feminističkog pokreta 1970ih godina — žena čiji je necenjeni potencijal ugušen u patrijarhalnom društvu.[87] Kada je Tenesi Vilijams dramatizovao njihove živote u komadu iz 1980ih pod nazivom Odeća za letnji hotel, on se u velikoj meri oslanjao na knjigu Milfordove. Pojavila se i karikatura Zelde i Skota: kao savršeni primer slavljenja mladosti u doba džeza, kao predstavnici Izgubljene generacije i kao parabole o zamci prevelike popularnosti.[87]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Anthony Dickinson Sayre (April 29, 1858 – November 17, 1931), Cline 2003: str. 27
  2. Milford 1970: str. 1–7
  3. Bruccoli 2002: str. 89
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Milford, Nancy - Zelda: A Biography, Harper & Row, New York, 1970.
  5. Milford 1970: str. 16
  6. Cline 2003: str. 37–38
  7. Milford 1970: str. 9–13
  8. Cline 2003: str. 23–24
  9. Cline 2003: str. 38
  10. Cline 2003: str. 45
  11. Cline 2003: str. 65
  12. Bruccoli, Matthew Joseph (2002), Some Sort of Epic Grandeur: The Life of F. Scott Fitzgerald (2nd rev. izd.), Columbia, SC: University of South Carolina Press, ISBN 978-1-57003-455-8 
  13. Milford 1970: str. 33
  14. Milford 1970: str. 35; Bruccoli 2002: str. 89
  15. Milford 1970: str. 35–36
  16. Milford 1970: str. 42
  17. 17,0 17,1 Milford 1970: str. 43
  18. Milford 1970: str. 54
  19. Bruccoli 2002: str. 109
  20. Milford 1970: str. 57
  21. Milford 1970: str. 62; Cline 2003: str. 75; Bruccoli 2002: str. 128
  22. Canterbery & Birch 2006: str. 76
  23. Cline 2003: str. 87
  24. Milford 1970: str. 67
  25. Bruccoli 2002: str. 131–32
  26. Milford 1970: str. 69; Cline 2003: str. 81; Bruccoli 2002: str. 131; Bryer, Jackson R. "A Brief Biography." In Curnutt 2004: str. 31
  27. Cline 2003: str. 109; Bryer in Curnutt 2004: str. 32
  28. Milford 1970: str. 84; Cline 2003: str. 116
  29. Bruccoli 2002: str. 139
  30. Milford 1970: str. 95
  31. Lanahan, Dorothy. "Introduction." In Bryer & Barks 2002: str. xxvii
  32. Milford 1970: str. 88; Cline 2003: str. 125–26
  33. Milford 1970: str. 89
  34. Lanahan. In Bryer & Barks 2002: str. xxvii–viii
  35. Milford 1970: str. 92
  36. Milford 1970: str. 91
  37. Bruccoli 2002: str. 185
  38. Milford 1970: str. 103
  39. Cline 2003: str. 130
  40. The Crack-Up. str. 272
  41. 41,0 41,1 Bruccoli 2002: str. 195
  42. Milford 1970: str. 108–112
  43. „F. Scott Fitzgerald”. scribd.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-02. Pristupljeno 5. jun 2013. 
  44. Mizener, Arthur (15. januar 1951). „F. Scott Fitzgerald's Tormented Paradise”. Life. str. 93. 
  45. Milford 1970: str. 112–13; Bruccoli 2002: str. 206–07
  46. Milford 1970: str. 113
  47. 47,0 47,1 Milford 1970: str. 116
  48. Milford 1970: str. 122
  49. Bruccoli 2002: str. 226
  50. Milford 1970: str. 114
  51. Bruccoli 2002: str. 275
  52. Milford 1970: str. 117
  53. Wilson 1952: str. 311
  54. Milford 1970: str. 135
  55. Milford 1970: str. 147–50
  56. Milford 1970: str. 141
  57. Milford 1970: str. 157
  58. Milford 1970: str. 156
  59. Milford 1970: str. 152
  60. Ludwig 1995: str. 181
  61. Milford 1970: str. 161
  62. Milford 1970: str. 193
  63. Milford 1970: str. 209
  64. Cline 2003: str. 304
  65. Milford 1970: str. 209–12
  66. Milford 1970: str. 220–25; Bryer in Curnutt 2004: str. 39
  67. Cline 2003: str. 320
  68. Tavernier-Courbin 1979: str. 31–33
  69. Tavernier-Courbin 1979: str. 36
  70. Tavernier-Courbin 1979: str. 40
  71. Milford 1970: str. 264
  72. 72,0 72,1 Cline 2003: str. 325
  73. Milford 1970: str. 290
  74. 74,0 74,1 Milford 1970: str. 308
  75. Milford 1970: str. 313
  76. Milford 1970: str. 311–313
  77. Milford 1970: str. 323
  78. Milford 1970: str. 327
  79. Milford 1970: str. 329; Bryer in Curnutt 2004: str. 43
  80. Milford 1970: str. 337
  81. Milford 1970: str. 350
  82. Milford 1970: str. 353
  83. Milford 1970: str. 382–383
  84. Lanahan. In Bryer & Barks 2002: str. xxix
  85. Ficdžerald 2013: str. 147
  86. Prigozy, Ruth. "Introduction: Scott, Zelda, and the culture of Celebrity." In Prigozy 2002: str. 15–18
  87. 87,0 87,1 Prigozy in Prigozy 2002: str. 18–21

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]