Istražna izolacija Černokozovo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Istražna izolacija Černokozovo
Opći podaci
Top koncentracioni logor
službeno "prihvatni centar" i logor ("točka") za filtraciju
Nastanak
Datum stvaranja 2000
Uprava  Rusija
Datum zatvaranja 2005
Žrtve
Broj zatvorenika 10.000
Mrtvih nepoznato
od nekoliko desetaka do nekoliko stotina (po procjenama samih Čečena i organizacija za zaštitu ljudskih prava)
Geografija

Istražna izolacija Černokozovo (rus. Следственный изолятор Чернокозово) je bio koncentracioni logor kraj mjesta Černokozovo u Naurskom kraju Čečenije, a koji su ruske vlasti za vrijeme Drugog čečenskog rata koristile kao dio sistema tzv. "filtracijskih točaka" kojim se nastojalo identificirati pripadnike separatističkih formacija i njihovih simpatizera među domicilnim čečenskim stanovništvom na područjima pod ruskom kontrolom. Černokozovo je bila najpoznatija i najzloglasnija od takvih institucija, s obzirom da su tamo zatvoreni civili ostavili brojna svjedočanstva o masovnom zlostavljanju i kršenju ljudskih prava.

Logor je originalno podignut u sovjetsko doba kao zatvor za obične kriminalce, te je kao takav služio i prvim godinama nezavisne Čečenije 1990-ih. Kada je u decembru 1994. izbio Prvi čečenski rat, zatvoren je, odnosno kontrolu nad njime su preuzele ruske snage, ali ga nisu koristile, kao ni čečenske vlasti. Krajem 1999. su nad tim područjem ponovno nadzor preuzele ruske snage i na mjestu zatvora organizirale tzv. "prihvatni centar za ličnosti pritvorene u činu skitnje i prošnje". U stvarnosti su optužbe za takve prekršaje služile kao izgovor ruskim snagama za masovno zatvaranje čečenskih civila koje bi sreli prilikom racija, tzv. akcija "čiščenja" u naseljima ili na vlastitim kontrolnim točkama; oni su se zatvarali bez ikakve pravne osnove i bili izlagani premlaćivanjima, silovanjima i drugim vrstama zlostavljanja. Među zatvorenicima se našao i ruski ratni reporter Andrej Babicki, koga su ruske snage tokom januara 2000. uhapsile za vrijeme druge bitke za Grozni pod optužbom za pomaganje separatistima; Babicki je u Černokozovu proveo nekoliko tjedana prije nego što je u razmjeni zarobljenika predan čečenskim militantima, a Černokozovo je kasnije opisao kao mjesto "gdje se događalo sve o čemu se nekada čitalo o Staljinovim, odnosno što se zna o nacističkim logorima".[1] Nedugo po puštanju Babickog su iz logora počeli izlaziti i prvi čečenski zatvorenici, od kojih je dio kontaktirao ruske i svjetske medije, odnosno organizacije za ljudska prava. Na temelju njihovih svjedočenja se stvorila percepcija o Černokozovu kao mjestu teških povreda ljudskih prava: zabilježena su mučenja i okrutno postupanje, silovanje, dok je nekoliko zatvorenika ubijeno.[2] Jedan 13-godišnji dječak tvrdi da je svjedočio kako su stražari zatvorenicima čupali nokte i stavljali zapaljene šibice u genitalije. Ostavili su ga da visi sa letećeg helikoptera kako bi ga prisilili da prizna da je surađivao sa pobunjenicima. Lupali su ga po bubrezima, nogama i prsima, ali ne po licu, kako ne bi bilo odmah vidljivo za slučaj da dođu strani promatrači.[3] Jedna djevojka, žrtva silovanja stražara, imala je tek 14 godina. Za Amnesty International je dala izjavu:

Wikiquote „Vojnici bi nam često govorili, 'čak i ako ovdje izađete živi, sigurno ćete ostati invalidi'.[4]
()

Osim zlostavljanja zatvorenika, ruske vlasti, odnosno pripadnici ruskih vojnih i paravojnih formacija su praktirali i masovne iznude, odnosno od porodica zatvorenika tražili novac u zamjenu za njihovo puštanje, a u nekim slučajevima i novac u zamjenu za leševe umrlih zatvorenika.

Najpoznatija zatvorenica Černokozova je, pak, bila Zura Bitijeva, čečenska aktivistica koju su ruske snage tamo zatvorile početkom 2003. godine te je pustile nakon mučenja i štrajka glađu. Bitijeva je zbog postupanja ruskih vlasti godine 2000. podnijela tužbu Evropskom sudu za ljudsa prava (ECHR); tri godine kasnije je zajedno sa još tri člana porodice ubijena od grupe nepoznatih napadača. Godine 2007. je ECHR presudio da je njeno zatvarenje bilo u skladu s "potpunim zanemarivanjem zakonitosti", te da se ubojstvo njene obitelji može pripisati državi, kao i da nije bilo ispravne istrage o ubojstvima.[5]

Vijesti o zlostavljanju su do svjetske javnosti počele dolaziti u februaru 2000. godine. Ruske vlasti su na kritike u medijima reagirale s operacijom koju je Amnesty International u svom izvještaju proglasio masovnim "zataškavanjem". Najteže pogođene žrtve su premještene u druge logore ili zatvore u samoj Rusiji, a sam zatvor na brzinu preuređen te dovedeni novi čuvari koji su umjesto ruskim vojnim i paravojnim formacijama pripadali Ministarstvu pravde. [6] Sve je to učinjeno kako bi se pred u zatvor dovedenim međunarodnim promatračima i medijima pokazalo kako navodi o zlostavljanjima i kršenjima ljudskih prava nisu istiniti.

Prema službenim navodima ruskih vlasti, a koje je kasnije potvrdila i organizacija Memorijal, u tri godine je kroz Černokozovo prošlo 10.000 zatvorenika.

Godine 2005. je Istražna izolacija Černokozovo predana na korištenje vlastima Čečenske Republike i njenog pro-ruskog predsjednika Ramzana Kadirova, a koje je otada koriste kao redovni zatvor.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]