Zabel Jesajan
| Zabel Jesajan | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Zabel Hovhanisjan 4. februara 1878. Üsküdar, Konstantinopolj, Osmansko Carstvo |
| Smrt | 1943. (dob: 64–65) Sovjetski Savez |
| Obrazovanje | Sorbonne Université |
| Zanimanje |
|
| Suprug/a | Dikran Jesajan |
| Djeca | Sofi (Sophie) Jesajan Hrant Jesajan |
Potpis | |
Zabel Jesajan (rođ. Hovhanisjan;[a] 4. februara 1878. – 1943.) bila je armenska književnica, prevoditeljica, publicistkinja, profesorica književnosti i književna kritičarka. Jedna je od najistaknutijih ličnosti moderne armenske književnosti. Njezine knjige, članci i govori bavili su se adanskim pokoljima, armenskim genocidom, sudbinom armenskih izbjeglica i siročadi, kao i položajem i društvenom ulogom armenskih žena. Bila je članica Saveza pisaca SSSR-a od 1934. godine.
Rođena je u armenskoj porodici u Üsküdaru u Carigradu, usred Rusko-turskog rata, a školovala se u Carigradu i Parizu, gdje je od 1895. pohađala predavanja iz književnosti i filozofije na Sorbonne Université i Collège de France. Bila je među prvim ženama iz Carigrada koje su otišle na studij u inostranstvo. Već se od mladosti uključila u armenske književne krugove u Carigradu i Parizu; prvi tekst objavila je 1895, a potom je pisala prozu, eseje, članke i prijevode te objavljivala u armenskim i francuskim časopisima i novinama. U središtu njezina stvaralaštva nalaze se lična i kolektivna iskustva, svjedočenje o nasilju, progonu i raseljenju te društveni položaj Armena i žena.[1][2][3] Među njezina najpoznatija djela ubrajaju se U ruševinama (Աւերակներուն մէջ), jedno od ključnih svjedočanstava o adanskim pokoljima, i autobiografsko djelo Vrtovi Silihdara (Սիլիհտարի պարտէզները).
Nakon Mladoturske revolucije vratila se u Carigrad, a poslije adanskih pokolja 1909. boravila je u Kilikiji kao članica istražne komisije, što je snažno obilježilo njezin kasniji rad. Bila je jedina žena na popisu armenskih intelektualaca predviđenih za hapšenje i deportaciju 24. aprila 1915. Živjeći neko vrijeme u ilegali, a potom u Bugarskoj i kasnije na Kavkazu, uspjela je izbjeći progon i smrt. Radila je među armenskim izbjeglicama, prikupljala svjedočanstva o genocidu i pomagala siročadi. U poratnim godinama djelovala je u Francuskoj i na Bliskom istoku, gdje je nastavila svoj književni, javni i humanitarni rad. Godine 1933. trajno se preselila u Armensku SSR, gdje je predavala na Jerevanskom državnom univerzitetu. Uhapšena je 1937. tokom staljinističkih čistki, a umrla je 1943. u Sovjetskom Savezu u okolnostima koje nisu do kraja razjašnjene.
Zabel Hovhanisjan, kći Mkrtiča Hovhanisjana, rođena je u noći 4. februara 1878. u četvrti Silahdar u Üsküdaru, Konstantinopolj/Carigrad (današnji Istanbul), na vrhuncu Rusko-turskog rata.[4][5] Pohađala je osnovnu školu „Sveti krst” (Ս. Խաչ), koju je završila 1892. godine.[6] Tokom osnovnog i srednjeg školovanja bila je učenica Aršaka Čobanijana.[7] Godine 1895. preselila se u Pariz i počela pohađati Sorbonne Université, gdje je studirala književnost i filozofiju. Bila je među prvim ženama iz Carigrada koje su otišle na studij u inostranstvo.[8] U Parizu je također posjećivala krug Renéa Ghila i skupinu Abbaye de Créteil.[9] Pohađala je predavanja iz književnosti i filozofije i na Collège de France.[10]
Nadahnuta francuskim romantizmom i preporodom armenske književnosti na zapadnoarmenskom jeziku, Jesajan je započela književnu karijeru koja će se pokazati veoma plodnom. U Carigradu krajem 19. vijeka žene poput Srpuhi Djusap i Gajane Matakjan priređivale su armenske intelektualne salone – okupljale su u svojim domovima armenske pisce, mislioce i druge obrazovane ljude radi razgovora o književnosti, politici i društvenim pitanjima. Takvi saloni omogućavali su ženama da stupaju u dodir s muškarcima, a da ih se pritom ne smatra „neprikladnima”. Zabel je često posjećivala intelektualni salon Gajane Matakjan, gdje je upoznala druge pisce i aktiviste, među njima Sibil i Aršaka Čobanijana, svog prvog izdavača. Svoju prvu proznu pjesmu, „Oda noći”, objavila je 1895. u Čobanijanovom časopisu Cvijet (Ծաղիկ).[3] Njezin je rad doprinio armenskom intelektualnom pokretu zvanom Zartonk (Զարթօնք; „buđenje”), zajedno s autoricama poput Srpuhi Djusap i Zabel Sibil Asatur.[8] Dok je boravila u Parizu, upoznala je slikara Dikrana Jesajana (1874–1921) za kojega se udala 1900. godine.[7][11] Imali su dvoje djece, Sofi i Hranta.[12]
Njezin prvi roman U čekaonici (Սպասման սրահին մէջ, 1903) bio je serijaliziran u časopisu Cvijet (Ծաղիկ). Knjiga se bavila ženskom emigracijom i siromaštvom u Francuskoj. Riječ feminizam prvi put se pojavila na armenskom jeziku u Jesajaninoj objavi u ženskoj rubrici tog časopisa.[3] Nastavila je objavljivati pripovijetke, književne eseje, članke i prevode na francuskom i armenskom u periodičnim publikacijama kao što su Mercure de France, L'Humanité, Massis, Anahit, Istočna štampa (Արեւելեան մամուլ), Écrit pour l'Art, La Grande France, Tzolk, Naš put (Մեր ուղին) i Trka (Արշաւ).[13]
Nakon Mladoturske revolucije 1908. Jesajan se vratila u Carigrad. Godine 1909, nakon pokolja u Adani (i široj regiji Kilikije), postala je članica istražne komisije koju su osnovali Armenska patrijaršija u Carigradu i Crveni križ te je otišla u Adanu, gdje se zadržala tri mjeseca.[14][15][16] Jesajan je objavila niz članaka u vezi s adanskim pokoljima.[17] Tragična sudbina Armena u Kilikiji također je tema njezinih djela iz 1911. – knjige U ruševinama (Աւերակներու մէջ), novele Prokletstvo (Անեծքը) te pripovjedaka „Safije” (Սաֆիե) i „Nova nevjesta” (Նոր հարսը).
Progon Armena u Osmanskom Carstvu tokom Prvog svjetskog rata doveo je i Jesajanin život u opasnost. Bila je jedina žena na popisu armenskih intelektualaca predviđenih za hapšenje i deportaciju 24. aprila 1915.[18] Tri je mjeseca živjela u ilegali u Carigradu te izbjegla deportaciju i smrt. Potom je pobjegla u Bugarsku, gdje je napisala Sjećanja jedne spisateljice (Գրագէտի մը յիշատակներ, 1915) u kojem je prikazala pogubljenja istaknutih Armena na 24. april 1915. Zbog opasnosti povezane s objavljivanjem tog djela, upotrijebila je muški književni pseudonim Viken kako bi prikrila svoj identitet.[19] Krajem 1915. godine sklonila se na Kavkaz.[14]
Godine 1917. postala je članica Vijeća zapadnih Armena.[20] Tamo je radila s armenskim izbjeglicama, bilježeći njihova svjedočanstva o zločinima počinjenim tokom armenskog genocida.[16] Njezin sin ostao je s njezinom majkom u Carigradu, dok su joj muž i kći bili u Francuskoj.[8] U djelima Kad više ne vole i Posljednja čaša (Վերջին բաժակը, 1917) koristi fikciju kako bi govorila o potlačenosti žena.[21] Poput drugih aktivistkinja, zagovarala je da armenske žene budu dio javne sfere.[22] Jesajan se zalagala i za prava armenskih žena, osporavajući tradicionalne rodne uloge i društvena očekivanja u pogledu obrazovanja i rada. Poslije rata, 1919, Jesajan se ponovo sastala sa svojom porodicom u Francuskoj.[8] Sarađivala je s Delegacijom Republike Armenije u Parizu te se bavila pomoći izbjeglicama i siročadi u raznim centrima Bliskog istoka.[14][8]
Tokom Pariške mirovne konferencije (1919–1920) sastala se s Međusavezničkom ženskom konferencijom kako bi govorila o zločinima kojima su armenske žene bile izložene kao posljedici genocida. Međusaveznička ženska konferencija potom je njezino svjedočenje iznijela kao dodatni dokaz potrebe za međunarodnim pravima žena.[23] Prema Valentini Calzolari, Jesajan je u Parizu 17. januara 1920. u Sali građevinskih inženjera (Salle des ingénieurs civils) održala predavanje „Uloga armenske žene tokom rata” (Հայ Կնոջ Դերը Պատերազմի Միջոցին), u kojem je govorila o ulozi armenskih žena u ratnim okolnostima.[24][25] Kao novinarka je od 1925. do 1930. vodila list Erevan (Երեւան) i učestvovala u književnom životu svojega vremena.[14]
Jesajan je 1926. posjetila Armensku SSR i nedugo zatim objavila svoje utiske u djelu Oslobođeni Prometej (Պրոմէթէոս ազատագրուած), objavljen u Marseilleu 1928. godine, nakon što se Jesajan vratila u Francusku.[14] Godine 1933. sa svojom djecom napustila je Evropu i na poziv vlade odlučila trajno nastaniti u Armenskoj SSR. Godine 1934. učestvovala je na prvom kongresu Saveza pisaca SSSR-a u Moskvi i postala njegovom članicom.[26] Postala je nositeljicom katedre za zapadnu književnost na Jerevanskom državnom univerzitetu.[14] Na Filološkom odsjeku Jerevanskog državnog univerziteta držala je kurs evropske, naročito francuske književnosti.[26][27] Njezina posljednja knjiga, Vrtovi Silihdara, objavljena je 1935. u Jerevanu. Djelo prikazuje život Armena prije hamidijskih pokolja i ujedno je hronika jednoga slikovitog i kozmopolitskog dijela Konstantinopolja s kraja 19. vijeka. Dva daljnja toma memoara bila su planirana.[14]
Tokom Staljinove Velike čistke, Jesajan je optužena za „kontrarevolucionarnu agitaciju” i naglo uhapšena 27. juna 1937.[28] Bila je premještana po zatvorima od Jerevana do Bakua.[29] Umrla je u nerazjašnjenim okolnostima, vjerovatno 1943. godine, tokom deportacije, u okolini Zakavkazja. Nestala je bez provjerljivog traga.[14][30] Karina Sirazova u članku za Armenski muzej u Moskvi pretpostavlja da se utopila i umrla u izgnanstvu u Sibiru.[28] Njezin je slučaj obustavljen zbog nedostatka dokaza 27. septembra 1956, a posmrtno je rehabilitirana 9. januara 1957, tokom Hruščovljevog otopljavanja.[28]
- Pjesma noći (Երգ առ գիշեր, 1895), prozna pjesma i njezino prvo objavljeno djelo
- U čekaonici (Սպասման սրահին մէջ, 1903), roman o ženskoj emigraciji i siromaštvu u Francuskoj
- Skjutarski sutoni i druge priče (Les crépuscules de Scutari et autres histoires, 1905), zbirka objavljena u Smirni
- Uljudni ljudi (Շնորհքով մարդիկ, 1910)
- Lažni geniji (Կեղծ հանճարներ, 1910)
- Za otadžbinu (Հայրենիքին համար, 1911)
- U ruševinama (Աւերակներուն մէջ, napisano 1909, objavljeno 1911), ključno svjedočanstvo o adanskim pokoljima
- Agonija jednog naroda (Ժողովուրդի մը հոգեվարքը, 1917), o armenskim prognanicima u Mezopotamiji
- Posljednja čaša (Վերջին բաժակը, 1917), djelo u kojem fikcijom obrađuje potlačenost žena
- Moja duša u izgnanstvu (Հոգիս աքսորեալ, 1919 / 1922), autobiografski i svjedočanski tekst
- Murat ili Muratovo putovanje od Sivasa do Batuma (Murad's Journey from Sivas to Batum, 1920)
- Povlačeće snage (Նահանջող ուժեր, 1923).
- Oslobođeni Prometej (Պրոմէթէոս ազատագրուած, 1928), knjiga nastala nakon njezina posjeta Armenskoj SSR
- Meliha Nuri hanim (Մելիհա Նուրի հանըմ, 1928)
- Vatrena košulja (Կրակէ շապիկ, 1934)
- Vrtovi Silihdara (Սիլիհտարի պարտէզները, 1935), njezina posljednja knjiga i jedno od najpoznatijih autobiografskih djela
- Ujak Hačik (Քեռի Խաչիկ, 1936)
- Prokletstvo (Անեծքը, 1911)
- Nova nevjesta (Նոր հարսը, 1911)
- Kad više ne vole (Երբ այլևս չեն սիրեր)
- Veo (Քողը)
- Dovoljno je (Բավական է)
- „Uloga armenske žene tokom rata” (Հայ Կնոջ Դերը Պատերազմի Միջոցին, 1920. na predavanju, 1922. u časopisu Revue des études arméniennes)
- Niz članaka o adanskim pokoljima, napisanih nakon njezina boravka u Kilikiji 1909. godine[31]
Prijevodi djela Mauricea Maeterlincka:
- Smrt (Մահը, 1917)
- Mudrost i sudbina (Իմաստություն ու ճակատագիր, 1917)
Sjećanje na Zabel Jesajan obilježeno je u više zemalja. Dokumentarni film Finding Zabel Yesayan, u režiji Lare Aharonian i Talin Suciyan, premijerno je prikazan 2009. godine.[32] U Parizu je 8. marta 2018, povodom Međunarodnog dana žena, jedna aleja nazvana po njoj.[33] U selu Prošjan u Armeniji 2022. godine Zabeli Jesajan podignut je spomenik.[34] U Istanbulu je 2024. osnovano kulturno-književno udruženje koje nosi njezino ime.[35]
Jesajanina djela nastavila su izlaziti i nakon njezine smrti, naročito u prijevodima. Prema Armenskom međunarodnom udruženju žena (AIWA), više njezinih tekstova objavljeno je u književnom časopisu Pangaryus u okviru serije Treasury of Armenian Women's Literature („Riznica armenske ženske književnosti”). Među njima su bili ulomak „Moj dom” iz memoarskog djela Vrtovi Silihdara (Սիլիհտարի պարտէզները), svjedočanstvo U ruševinama (Աւերակներու մէջ) o adanskom pokolju 1909. godine i pripovijetka Čovjek, koja je ranije bila objavljena u zbirci My Soul in Exile and Other Writings (Հոգիս աքսորեալ; „Moja duša u izgnanstvu i drugi spisi”).[36] Godine 2023. Gomidas Institute objavio je izbor njezinih tekstova pod naslovom On the Threshold: Key Texts on Armenians and Turks as Ottoman Subjects („Na pragu: ključni tekstovi o Armenima i Turcima kao osmanskim podanicima”).[37]
Jesajan se u armenskoj i dijaspornoj recepciji smatra jednom od ključnih autorica moderne armenske književnosti i jednim od važnih glasova armenskog ženskog i javnog angažmana. Prema Valentini Calzolari, njezin govor o ulozi armenske žene tokom rata povezuje armensku historijsku tradiciju s modernim ženskim djelovanjem i pokazuje kako je Jesajan nastojala armensko iskustvo uklopiti u širi evropski i savremeni okvir.[24]
U savremenoj književnoj recepciji njezina djela i dalje privlače pažnju. Turska književnica Elif Şafak opisala je U ruševinama kao „potresan vapaj” i važnu hroniku, ističući ga kao knjigu koju bi više ljudi trebalo čitati.[38]
- ↑ Puno ime s patronimikom i djevojačkim prezimenom: Զապել Մկրտչի Եսայան (Հովհաննիսյան) – Zabel Mkrtči Jesajan (Hovhanisjan); „Zabel, Mkrtičeva kći, Jesajan (djevojačko Hovhanisjan)”.
- ↑ Polet 2003: str. 231–232
- ↑ Rowe 2000: str. 12, 27
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Rowe 2008: str. 52–53
- ↑ Baliozian 1982: str. 53
- ↑ „Զապել Եսայան [Zabel Jesajan”] (hy). Հայկական սովետական հանրագիտարան [Armenska sovjetska enciklopedija]. 3. 2000. p. 522. Pristupljeno 2026-03-27.
- ↑ Rowe 2008: str. 51
- ↑ 7,0 7,1 Polet 2003: str. 231
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Rowe 2000: str. 12
- ↑ La Quinzaine littéraire 2010: str. 31
- ↑ Ani — Cahiers arméniens, br. 5.
- ↑ „Zabel Yessayan Project”. Armenian International Women's Association. Arhivirano iz originala na datum 24 June 2017.
- ↑ Rowe 2008: str. 53
- ↑ „Zabel Yesayan”. İstanbul Kadın Müzesi. Arhivirano iz originala na datum 3 May 2018. Pristupljeno 2 May 2018.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 14,5 14,6 14,7 Polet 2003: str. 232
- ↑ Eng & Kazanjian 2002: str. 100
- ↑ 16,0 16,1 Rowe 2000: str. 11
- ↑ Bedevian, Ruth. „Zabel Yessayan - Biography”. ArmenianHouse.org.
- ↑ Atamian, Christopher (October 28, 2011), „Finding Zabel Yesayan, Finding Ourselves”, Ararat Magazine, arhivirano iz originala na datum 4 November 2011, pristupljeno 30 March 2014
- ↑ leonaslanov (2016-08-30). „Armenian Writers: Facing the Writings of the Medz Yeghern (1917-1922)” (en). Programme of Armenian Studies. Arhivirano iz originala na datum 19 May 2022. Pristupljeno 2022-05-02.
- ↑ Ter-Minassian 1989: str. 23
- ↑ Rowe 2000: str. 27
- ↑ Rowe 2008: str. 59
- ↑ Siegel 2020: str. 49
- ↑ 24,0 24,1 Calzolari 2009
- ↑ Revue des études arméniennes 1922: str. 121–138
- ↑ 26,0 26,1 „Our Greats-Zabel Yesayan: The queen of twilights of Skyutar” (en-GB). Hayern Aysor. 2018-02-06. Pristupljeno 2022-05-02.
- ↑ „Կինը աշխարհ չի եկած մինակ հաճելի ըլլալու համար․ Զապել Եսայան” (hy). Live News. 2020-02-04. Pristupljeno 2026-03-27.
- ↑ 28,0 28,1 28,2 Sirazova, Karina (25 July 2021). „Трагическая судьба Забел Есаян: среди развалин Западной Армении” (Russian). Армянский музей Москвы и культуры наций. Pristupljeno 11 March 2026.
- ↑ Rowe 2008: str. 52
- ↑ Eng & Kazanjian 2002: str. 121
- ↑ Bedevian, Ruth. „Zabel Yessayan - Biography”. ArmenianHouse.org.
- ↑ „Finding Zabel Yesayan, a film”. Armenian Reporter. Arhivirano iz originala na datum 11 February 2013.
- ↑ „Paris Street Renamed in Honor of Zabel Yesayan”. Hetq. 2018-03-09. Pristupljeno 2026-03-26.
- ↑ „Հայաստանում տեղադրւել է Զապէլ Եսայեանի արձանը” (hy). ԱԼԻՔ Օրաթերթ. Arhivirano iz originala na datum 2023-04-05. Pristupljeno 2026-03-26.
- ↑ „Yesayan Kültür ve Edebiyat Derneği Açılıyor” (tr). Edebiyat Haber. 2024-03-13. Pristupljeno 2026-03-26.
- ↑ „ZABEL YESSAYAN WRITINGS APPEAR IN NEW CAMBRIDGE LITERARY JOURNAL”. Arhivirano iz originala na datum 23 November 2018.
- ↑ „Զապել Եսայանի գրությունների նոր հատորը անգլերեն թարգմանությամբ” (hy). AZG. Pristupljeno 2026-03-26.
- ↑ Tamaki, Jillian (2019-12-26). „The Turkish Novelist Elif Shafak Wants You to Read More Women”. The New York Times.
- Baliozian, Ara, ur. (1982). The Gardens of Silihdar & Other Writings. Ashod Press. ISBN 978-0-935102-07-9.
- Polet, Jean-Claude (2003). Auteurs européens du premier XXe siècle — vol. 2 : Cérémonial pour la mort du sphynx, 1940-1958. De Boeck. ISBN 978-2804139322.
- Eng, David L.; Kazanjian, David, ur. (2002). Loss: The Politics of Mourning. University of California Press. ISBN 978-0520232358.
- Ter-Minassian, Anahide (1989). 1918-1920 — La République d'Arménie. Bruxelles: éditions Complexe. ISBN 2-8048-0092-X.
- „Les Arméniens massacrés, témoignages”. La Quinzaine littéraire (1007): 31. 2010-01-16.
- Calzolari, Valentina (2009-03-26). „La littérature arménienne entre orient et occident”. Nouvelles d'Arménie Magazine. Pristupljeno 2026-03-26.[mrtav link]
- „Chronique - Le rôle de la femme arménienne pendant la guerre”. Revue des études arméniennes 2 (1): 121–138. 1922.
- Rowe, Victoria (2000). The 'new Armenian woman': Armenian women's writing in the Ottoman Empire, 1880–1915 (disertacija). OCLC 1335714456. ProQuest 304657881.
- Rowe, Victoria (2008). „Armenian Writers and Women's-Rights Discourse in Turn-of-the-Twentieth-Century Constantinople”. Aspasia 2 (1). DOI:10.3167/asp.2008.020104.
- Siegel, Mona L. (2020). Peace on Our Terms: The Global Battle for Women's Rights After the First World War. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-55118-2. OCLC 1124788151.
