Prijeđi na sadržaj

Wikipedija:Jezičke smjernice

Izvor: Wikipedija

Za razliku od drugih projekata s područja bivše Jugoslavije, Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku jedina je koja za "službeni" jezik ima krovni, policentrični jezik čije se varijante pojavljuju kao "službene" na drugim jezičnim projektima. Zato je postojala potreba da se donošenjem jezičkih/jezičnih smjernica regulira upotreba srpskohrvatskog jezika na ovom projektu i status dopuštenih varijanti policentričnog jezika kako međusobno tako i na razini projekta općenito.

Temeljno načelo jezičnih smjernica jest načelo ravnopravnosti. Sve četiri varijante srpskohrvatskog jezika (bosanskа, crnogorskа, hrvatskа i srpskа)[a] međusobno su razumljive svim govornicima s ovog područja i imaju ravnopravan status na ovoj Wikipediji u samim tekstovima. Članak možete pisati bilo kojom od četiri varijante i nitko neće imati pravo mijenjati varijantu bez čvrste osnove. Kada je riječ o pismu, konsenzusom je dogovoreno da je primarno pismo na projektu latinica, ali se članci mogu pregledavati i na ćirilici pomoću konvertera.

Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku nastoji okupljati govornike svih varijanti srpskohrvatskog jezika i uvažavati svakoga bez obzira na to kojom varijantom izvorno govorio.

U određenim situacijama može doći do spora oko toga kako neki članak treba izgledati i koju varijantu treba upotrijebiti u njemu. Jezične smjernice propisuju osnovna sistemska pravila i smjernice za rješavanje potencijalnih sporova i savjetuju korisnike o tome kako trebaju postupati pri uređivanju.

Svrha jezičkih smjernica

[uredi | uredi kod]

Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku jedina je koja za "službeni" jezik ima policentrični krovni jezik koji se, pod tim nazivom, više ne pojavljuje kao službeni; zemlje bivše Jugoslavije imaju svoje nacionalne varijante policentričnog jezika kao službene. Ne ulazeći u političke, ideološke i jezikoslovne rasprave, može se ustvrditi da između četiriju varijanata srpskohrvatskog jezika – bosanske, crnogorske, hrvatske i srpske – postoji dovoljna razina sličnosti u leksičkom i gramatičkom smislu da se te četiri varijante mogu smatrati međusobno potpuno razumljivima. To omogućuje uredno funkcioniranje Wikipedije na srpskohrvatskom jeziku i privlačenje suradnika iz nekoliko suvremenih država.

Iako se na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku primjenjuje načelo ravnopravnosti svih varijanti, pri čemu se urednicima u pravilu ostavlja mogućnost da pišu kako žele, postoje određene situacije (pismo na projektu, sistemske stvari, sporovi oko sadržaja) kada je potrebno normirati upotrebu jezika i donijeti smjernice za rješavanje potencijalnih sporova. Upravo to je temeljna svrha ovih jezičnih smjernica. Cilj ovih smjernica nije ograničavanje korisnika u njihovom radu, nametanje jedne nacionalne varijante ili pretvaranje ove Wikipedije u filijalu jedne od postojećih. Ove smjernice nemaju za cilj normirati upotrebu jezika na cijelom projektu, već regulirati one situacije koje su se u praksi pokazale spornima ili se potencijalno mogu pokazati spornima.

Jezične smjernice slijede pravopisna i gramatička rješenja temeljnog policentričnog jezika. Sve norme iznesene na ovoj stranici posljedica su konsenzusa, eksplicitnog ili prešutnog.[b] Izmjene jezičnih smjernica također moraju biti rezultat konsenzusa.

Smjernice o tekstu članaka

[uredi | uredi kod]

Načelo ravnopravnosti

[uredi | uredi kod]

Temeljno načelo pisanja na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku je načelo ravnopravnosti nacionalnih varijanti policentričnog jezika:

Načelo ravnopravnosti na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku nalaže da su sve četiri nacionalne varijante srpskohrvatskog jezika (bosanska, crnogorska, hrvatska i srpska) potpuno ravnopravne na ovoj Wikipediji. Članak može biti napisan na bilo kojoj od navedenih varijanti policentričnog jezika. Promjena varijante u članku bez opravdanog razloga nije dopuštena.

Iako sam odabir varijante nije uvjetovan ničim osim vašom vlastitom odlukom, pri pisanju članaka morate se držati pravopisnih i gramatičkih pravila one varijante koju odaberete. Pri odabiru varijante niste dužni voditi se ni učestalošću varijante u člancima slične tematike ni samom temom. Na primjer, članak Hrvatska bez problema može biti pisan na srpskoj varijanti policentričnog jezika kao što i članak Srbija može biti pisan na hrvatskoj varijanti. Važno je samo pridržavati se specifičnih termina kada je riječ o službenim nazivima. Time se urednicima daje značajna sloboda pri pisanju članaka i postiže se to da upotreba jezika sama po sebi nije normirana. Međutim, pojedini sistemski elementi navedeni na ovoj stranici (poput naziva članaka) standardizirani su u cilju lakšeg funkcioniranja projekta.

Jedna varijanta (koja god to bila) mora se dosljedno upotrebljavati u cijelom članku; članak ne smije biti mješavina različitih varijanti. Ako ste odlučili pisati članak na bosanskoj varijanti, cjelokupan tekst članka mora biti pisan tom varijantom. Ako se u tekstu članka jedna varijanta ne provodi dosljedno, urednici imaju pravo uskladiti članak i urediti ga tako da je prisutna samo jedna varijanta.

Promjena varijante

[uredi | uredi kod]

Sukladno načelu ravnopravnosti, ako je članak napisan na jednoj varijanti policentričnog jezika, načelno nije dopušteno mijenjati tu varijantu. Sve naknadne izmjene članka moraju dosljedno upotrebljavati postojeću varijantu na kojoj je pisan članak. Na primjer, ako je članak pisan na srpskoj varijanti i ekavici, nije dopušteno mijenjati riječi na ijekavicu i intervenirati u tekst s izrazima iz neke druge varijante. Takve izmjene bit će ili vraćene ili promijenjene tako da tekst bude dosljedan. Međutim, postoji izniman slučaj kada je dopušteno promijeniti varijantu članka:

  • Znatno proširenje članka. Ako želite znatno proširiti i restrukturirati članak, možete promijeniti varijantu. Međutim, izmjene članka moraju biti značajne po svojoj prirodi, a ne čisto kozmetičke. Proširenje članka mora biti takvo da temeljito mijenja strukturu samog članka i dodaje znatnu količinu teksta. Konkretni kvantitativni kriteriji ne postoje, ali načelno vrijedi da veličina članka mora biti povećana za barem 100%. Pisanje istog članka samo na drugoj varijanti ne predstavlja dopuštenu praksu i ne potpada pod ovu iznimku.[c]

Parcijalne izmjene teksta dopuštene su radi usklađivanja terminologije s drugim člancima ili s jezičnom varijantom. Međutim, takve izmjene moraju biti načinjene samo na spornim pojmovima, a ne u cjelokupnom tekstu. Na primjer, ako je članak o Srpskom narodnom pozorištu pisan na hrvatskoj varijanti, dopušteno je u tekstu dosljedno promijeniti riječ "kazalište" u "pozorište", ali to se odnosi samo na specifični termin.

Administratori su dužni paziti na provođenje ovog načela i uređivati članke na način da se načelo ravnopravnosti dosljedno primjenjuje, tj. da su dopuštene promjene varijante u skladu s ovom smjernicom.

Pravopis i gramatika

[uredi | uredi kod]
Pravopis srpskohrvatskog jezika na ćirilici u zajedničkom izdanju Matice srpske i Matice hrvatske

Srpskohrvatski jezik ima svoj pravopis i svoju gramatiku. Pri pisanju članaka neophodno je pridržavati se osnovnih gramatičkih i pravopisnih pravila srpskohrvatskog jezika. Međutim, iako su pravopis i gramatika srpskohrvatskog jezika temelj za oblikovanje članaka, činjenica je da pravopis i gramatika policentričnog jezika nisu ažurirani desetljećima jer je jezik izgubio status službenog u državama bivše Jugoslavije. Zato je nužno pri pisanju članaka, a posebice u slučaju nedoumica, konzultirati i aktualne pravopise i gramatička pravila dopuštenih varijanti srpskohrvatskog jezika. To je također važno pri odabiru varijante koja će se upotrebljavati u samom tekstu članka. Ovisno o tome koju varijantu odaberete, nužno je pridržavati se pravopisa i gramatike te nacionalne varijante.

Korisnici trebaju biti svjesni i činjenice da ni nacionalne varijante često nemaju jedinstvena pravopisna i gramatička pravila, što može stvoriti konfuziju kod urednika oko izvora koji se mogu ili trebaju upotrebljavati. U takvim slučajevima, korisnicima se daje osnovna uputa da su prihvatljiva sva publicirana rješenja koja zadovoljavaju kriterij pouzdanosti. U slučaju spora potrebno je pokrenuti raspravu, poželjno na stranici za razgovor samog članka.

U slučaju da korisnici ne posjeduju nikakvo tiskano izdanje, na ovom mjestu navedene su referentne poveznice na mrežna izdanja pravopisa za pojedine nacionalne varijante koja se mogu konzultirati u slučaju nedoumica:

  1. Bosanski jezik: Pravopis bosanskoga jezika (stranica za preuzimanje aplikacije)
  2. Crnogorski jezik: Pravopis na Portalu za crnogorski jezik
  3. Hrvatski jezik: Pravopis Instituta za hrvatski jezik
  4. Srpski jezik: Kako se piše?

Niste dužni upotrebljavati gornje poveznice jer su sva druga službena tiskana izdanja također prihvatljiva.

Pismo

[uredi | uredi kod]

Srpskohrvatski jezik ravnopravno se služi dvama pismima – ćirilicom i latinicom. Za vrijeme bivše Jugoslavije, oba pisma bila su u svakodnevnoj upotrebi i paralelno su se učila. Međutim, nakon raspada Jugoslavije ta praksa je ukinuta. Iako stariji urednici i čitatelji Wikipedije na srpskohrvatskom jeziku vjerojatno mogu podjednako dobro pisati i čitati članke na oba pisma, mlađi korisnici možda neće biti u mogućnosti podjednako dobro upotrebljavati oba pisma. Zato je konsenzusom zajednice dogovoreno da će primarno pismo na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku biti latinica kao pismo koje je poznato svima i koje je zastupljenije u svijetu. Članci koji su pisani na ćirilici bit će prebačeni na latinicu, sukladno ovoj smjernici.

Upotreba ćirilice u imenskim prostorima za razgovor i na razgovornim stranicama imenskog prostora Wikipedija, uključujući imenski prostori Korisnik, nije zabranjena i takav tekst neće biti mijenjan. Korisnici mogu u raspravama, na Pijaci i na vlastitim korisničkim stranicama bez problema upotrebljavati ćirilicu i nitko nema pravo intervenirati u taj tekst.

Korisnicima koji preferiraju ćirilicu na raspolaganju stoji konverter koji automatski prebacuje članke s latinice na ćirilicu. Konverter se nalazi na vrhu svake stranice, pored kartice "Razgovor". Konverter automatski preslovljava tekst tako da su određene greške i nekonzistentnosti moguće, pogotovo kod naziva na stranim jezicima. Uprkos tome, velika većina sadržaja može se presloviti bez ikakvih poteškoća.

Upotreba navodnika u tekstu

[uredi | uredi kod]

Na temelju konsenzusa urednika ravni navodnici ("...") standardna su varijanta navodnika koju treba upotrebljavati u tekstu članka. Glavni argument za to jest njihova pristupačnost i jednostavnost. Ostale varijante navodnika, poput srpskohrvatskih izvijenih navodnika („...” i „...“), srpskohrvatskih ugaonih navodnika (»...«) i engleskih izvijenih navodnika (“...”), treba izbjegavati. Međutim, upotreba ostalih varijanti navodnika dopuštena je kada su takvi navodnici sastavni dio citiranog teksta.

Kurziv i navodnici u tekstu

[uredi | uredi kod]

Pri pisanju naziva umjetničkih djela primjenjuju se sljedeće smjernice:

  1. Upotreba kurziva. Nazivi "većih" umjetničkih djela u pravilu se pišu u kurzivu. To se odnosi na veća književna (romani, enciklopedije, zbirke, rječnici i sl.), glazbena i plesna (opere, baleti, albumi, kompilacije i sl.), likovna (slike, kipovi, kompozicije i sl.) i scenska (filmovi, serije, drame i sl.) djela.
  2. Upotreba navodnika ("..."). Nazivi "manjih" umjetničkih djela, najčešće kraćih individualnih djela ili djela koja se objavljuju u sklopu zbirki, u pravilu se pišu običnim slovima i stavljaju pod navodnike ("..."). Tu spadaju individualne pjesme (lirske ili muzičke kompozicije), pripovijetke i novele, epizode serije i slična umjetnička djela.

Kurziv i navodnici ne upotrebljavaju se za pisanje stranih vlastitih imena (npr. Taylor Swift) i imena stranih kompanija (npr. Microsoft).

Pojmovi koji su sami po sebi neserbokroatizirani strani izrazi (npr. Weltschmerz), a kao takvi se upotrebljavaju u srpskohrvatskom jeziku pišu se u kurzivu, kao poslovice ili fraze na stranim jezicima (npr. Nullum crimen, nulla poena sine lege). U pravilu, ako je riječ o izrazu na stranom jeziku, neovisno o tome koji to jezik bio, on bi trebao biti pisan u kurzivu.

Upotreba crte u tekstu

[uredi | uredi kod]

Na temelju konsenzusa urednika en-crta (–) jest standardna varijanta crte koju treba upotrebljavati u tekstu članka. Dužu, em-crtu (—) treba izbjegavati. En-crta je vizuelno suptilnija od em-crte i manje ometa tok teksta, što je glavni argument za njenu standardizaciju. Međutim, upotreba em-crte dopuštena je kada je ta crta sastavni dio citiranog teksta.

Smjernice o naslovima i podnaslovima članaka

[uredi | uredi kod]

Naslovi i podnaslovi članaka podliježu posebnim smjernicama koje omogućuju praktično funkcioniranje projekta u cjelini. Pomoću tih smjernica postiže se određena razina uniformiranosti koja je poželjna na razini projekta. Smjernice navedene u nastavku ne odnose se na sam tekst članaka.

Načelo "2:1"

[uredi | uredi kod]

Iako je znatan dio leksika srpskohrvatskog jezika u cjelini identičan u svim nacionalnim varijantama, postoje i razlike, koje mogu biti veće ili manje. Među manje razlike spadaju različite refleksije glasa jat, koje se mogu manifestirati u obliku različitih izgovora (ijekavica, ekavica i dr.). U tome slučaju, preporučeno je u naslovu upotrijebiti ijekavsku varijantu nekog izraza, osim ako nije riječ o izrazu ili temi koja je usko vezana za drugo govorno područje. Na primjer, članak Crvena zvezda treba imati taj naslov neovisno o tome što postoji članak zvijezda, kao što članak "Lijepa naša domovino" mora zadržati taj naslov neovisno o tome što se ne provodi ista jezična praksa kao u slučaju članka Lepa sela lepo gore. Osim ovih manjih razlika mogu postojati i veće razlike – kada različite varijante upotrebljavaju potpuno različite izraze za iste pojmove. U tu svrhu, ranijim konsenzusom među urednicima dogovorena je primjena načela "2:1":

Načelo "2:1" nalaže da u slučaju dileme oko toga koji izraz treba upotrijebiti u naslovu na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku konzultirate Wikipediju na bosanskom, Wikipediju na hrvatskom i Wikipediju na srpskom jeziku. Izraz koji je predominantan među trima projektima (u omjeru 2:1) bit će odabran kao preporučeni naslov članka na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku.

Izostanak crnogorske varijante postoji iz triju razloga:

  1. Wikipedija na crnogorskom jeziku i dalje službeno ne postoji;
  2. Uključivanje crnogorske varijante dovelo bi do niza potencijalnih situacija 2:2 koje su se ovim načelom htjele izbjeći;
  3. Crnogorske varijante leksički su u pravilu identične srpskima, pa su te dvije varijante ovdje tretirane kao jedna.

U praksi, dužni ste pogledati istovjetne članke na sve tri Wikipedije i upotrijebiti izraz koji je najzastupljeniji. Varijante koje ostanu neiskorištene trebaju postojati kao preusmjeravanja.

Ako neka od Wikipedija nema konkretan članak, možete potražiti slične naslove da potvrdite praksu ili pak konzultirati rječnike uz navođenje izvora.

Primjeri načela "2:1" u praksi:

Primjeri primjene načela "2:1"
Dvojba bs.WP hr.WP sr.WP Preporučeni naslov
Hemija/Kemija Hemija Kemija Hemija Hemija
Mermer/Mramor Mramor Mramor Mermer Mramor
Nauka/Znanost Nauka Znanost Nauka Nauka
Promet/Saobraćaj Saobraćaj Promet Saobraćaj Saobraćaj
Vazduh/Zrak Zrak Zrak Vazduh Zrak

Načelo "2:1" nije zapisano u kamenu. Konsenzusom korisnika može se dogovoriti i drugačije za pojedine slučajeve. Ovo načelo odnosi se samo na naslove i podnaslove.

Neutralni izrazi

[uredi | uredi kod]

U praksi se mogu pojaviti situacije kada načelo "2:1" neće dovesti do rezultata jer sve tri varijante mogu imati različite izraze, pa je nemoguće utvrditi većinu. Idealan primjer za to je pojam historija – u bosanskoj varijanti pojam se naziva "historija", u hrvatskoj "povijest", a u srpskoj "istorija". Budući da načelo "2:1" ne donosi rješenje, treba se pribjeći drugim metodama, kao što je načelo neutralnog izraza. Ono nalaže da u slučajevima kada ne postoji jasna predominacija jednog pojma u jezičnoj praksi, u naslovu treba upotrijebiti onaj naziv koji je jezično najneutralniji i koji je jednako prepoznatljiv u svim trima varijantama. U prethodnom slučaju, izraz "historija" je najneutralniji jer je manje specifičan u odnosu na srpski izraz "istorija", a prepoznatljiv je i govornicima hrvatske varijante jer i u hrvatskom jeziku postoje izrazi derivirani iz izraza "historija", poput izraza "historiografija". Zato je "historija" najneutralniji izraz koji je podjednako prepoznatljiv na svim varijantama. Načelo neutralnog izraza treba primjenjivati i onda kada postoji jezično neutralni izraz, najčešće iz nekog stranog jezika, koji je razumljiv u svim varijantama. Primjer toga je članak aerozagađenje, termin koji pokriva pojmove zagađenje vazduha i zagađenje zraka, stvarajući krovni, neutralni pojam koji je podjednako razumljiv svima. U svakom slučaju, prvo treba tražiti domaći termin koji bi bio neutralan. Ako njega nije moguće pronaći, korisnici se mogu poslužiti i izrazima iz drugih jezika. Ovo načelo odnosi se samo na naslove i podnaslove.

Načelo izvornika

[uredi | uredi kod]

Načelo izvornika jedno je od najvažnijih jezičnih smjernica Wikipedije na srpskohrvatskom jeziku. Ta smjernica donesena je kao posljedica niza rasprava oko toga kako bi se strani vlastiti nazivi trebali pisati na ovom projektu, s obzirom na to da postoje znatne razlike u preuzimanju stranih naziva među varijantama policentričnog jezika. Kako bi se doskočilo eventualnim nesuglasicama i uređivačkim ratovima, oblikovano je načelo izvornika:

Načelo izvornika nalaže da se strani vlastiti nazivi u naslovu pišu onako kako se pišu na izvornom jeziku (uz posebne znakove i grafeme) poštujući osnovna pravopisna pravila srpskohrvatskog jezika ako je riječ o jeziku koji se služi latiničnim pismom. Za jezike koji se služe nelatiničnim pismima vrijede posebne smjernice.

Pisanjem stranih vlastitih izraza prema ovom načelu zadržava se prepoznatljivost pojma, pri čemu se ne favorizira nijedna varijanta policentričnog jezika, što je u skladu s načelom neutralnih izraza, a istovremeno se omogućava inkluzivnost i neovisnost u odabiru varijanti u samim tekstovima. Ovo načelo odnosi se samo na naslove i podnaslove. U samom tekstu možete pisati kako želite ako je vaš odabir usklađen s ostalim pravilima i smjernicama. Međutim, i od načela izvornika postoje određene iznimke, koje će biti individualno adresirane.

Formiranje ovog načela direktna je posljedica činjenice da se strani vlastiti nazivi iz jezika koji se služe latinicom mogu pisati prilagođeno (što je bliže hrvatskoj varijanti)[d] ili fonetski (što je bliže srpskoj varijanti).[e] Budući da Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku teži biti jezično neutralna (cilj jezičnih smjernica nije da se favorizira ijedna varijanta policentričnog jezika), kao neutralno rješenje odabran je model prema kojem se pisanje stranih vlastitih imenica provodi tako da se one pišu onako kako se pišu u izvornom jeziku, sa svim posebnim slovima i znakovima. To se odnosi na sve jezike koji se služe latiničnim pismom kao službenim ili dominantnim pismom u praksi. Primjeri ispravnog pisanja su:

Iznimka od ovog načela jesu udomaćeni vlastiti nazivi u srpskohrvatskoj literaturi. U takvim slučajevima primjenjuju se opća pravila za provjeru i ocjenu udomaćenosti i prepoznatljivosti, ali se o tome uvijek odlučuje na individualnoj bazi.

Kod jezika koji se ne služe latiničnim pismom uopće ili ga ne upotrebljavaju kao primarno pismo, ovo načelo provodi se nešto drugačije. Tu postoje dvije varijante: morfološko pisanje (najsličnije načelu izvornika) ili fonetsko pisanje. Budući da je primarno pismo na Wikipediji na srpskohrvatskom jeziku latinica, svi naslovi moraju biti pisani na latiničnom pismu. Kod jezika koji ne upotrebljavaju latinicu mora se izvršiti transkripcija ili transliteracija. Pošto se taj postupak provede, vrši se odabir između morfološke ili fonetske varijante. Hoćemo li neke vlastite strane nazive u naslovu pisati morfološki ili fonetski, ovisi o samom jeziku, tj. o jeziku posredniku preko kojega je taj jezik "došao" u srpskohrvatsko govorno područje.

Kod jezika koji se služe ćiriličnim pismom treba vršiti jednostavnu transkripciju (slovo za slovo) i tako naslovljavati članke poštujući pravopisna pravila koja se primjenjuju kada postoje posebni znakovi u stranim jezicima. U slučaju drugih pisama prvo se provjerava postoji li službeni državni transkripcijski sustav za taj jezik; ako postoji (kao npr. kod kineskog, japanskog i korejskog jezika), treba se primjenjivati taj sustav. Ako takav sustav ne postoji, gleda se uhodana jezična praksa (primjerice, grčki, hinduski, hebrejski i arapski jezici prenose se fonetski jer je to uhodana jezična praksa u srpskohrvatskom jeziku) ili jezik posrednik (npr. kmerski jezik prenosi se morfološki jer je jezik posrednik u tom slučaju francuski, koji primjenjuje morfološko pisanje, dok se armenski prenosi fonetski jer je jezik posrednik u tom slučaju ruski, koji primjenjuje fonetsko pisanje). U nastavku se nalazi okvirna lista jezika prema tome trebaju li se prilikom transkripcije/transliteracije pisati morfološki ili fonetski:

Način pisanja Jezici
Morfološki kmerski, malajski, burmanski, tajlandski, laoški, afrički jezici, oceanijski jezici
Fonetski armenski, gruzijski, grčki i starogrčki, hinduski, bengalski, hebrejski, arapski, perzijski, mongolski, nepalski, paštu, urdu, sanskrt, tamilski
Posebna pravila[f] jezici koji se služe ćirilicom (jednostavno preslovljavanje slovo po slovo), japanski, kineski, korejski

Tablica ne sadrži sve jezike, te je u tom pogledu nepotpuna, ali sadrži one najčešće, tako da se može upotrebljavati kao vodilja u slučaju da naiđete na jezik koji nije prisutan u njoj. U tom slučaju potražite jezik koji je najsrodniji vašem jeziku te primijenite isto načelo.

Posebno pitanje koje se pojavilo u praksi ticalo se posvojnih i odnosnih pridjeva te priloga koji potječu od stranih naziva. Kada je riječ o osobama, pridjevi se u pravilu pišu morfološki (npr. Shakespeareov, Čehovljev, Baudelaireov), a prilozi fonetski (npr. šekspirovski, čehovljevski, bodlerovski). Kada je riječ o geografskim nazivima, neovisno o tome radi li se o pridjevu ili prilogu, ti pojmovi pišu se fonetski (npr. njujorški, pariški, londonski, nirnberški) u naslovu.

Geografski naziv kao naslov

[uredi | uredi kod]

Geografski nazivi (toponimi) često znaju biti problematični zbog različitih jezičnih praksi i historijskih utjecaja, pogotovo kada je riječ o varijantama policentričnog jezika. Ovo su osnovne smjernice koje vrijede za pisanje geografskih imena:

  1. Nazivi država gotovo uvijek se u naslovu pišu fonetski, sukladno lingvističkoj praksi. Ako niste sigurni koji naziv trebate upotrijebiti, provjerite šablon {{Country data}} za tu državu. Naziv šablona trebao bi odgovarati naslovu članka o državi.
  2. Nazivi gradova i drugih naselja u pravilu se pišu prema pravilima izvornog jezika, bez fonetizacije, uz primjenu dopunskih smjernica za nelatinična pisma. Iznimke od ovoga jedino su ustaljeni nazivi koji su se kroz historiju udomaćili u srpskohrvatskom jeziku (npr. Beč umjesto Wien).
  3. Nazivi administrativnih jedinica u pravilu se ne prevode, osim ako ne sadrže neke opće imenice, veznike ili prijedloge.
  4. Nazivi ostalih geografskih pojmova i lokaliteta u pravilu se ne prevode, osim ako ne sadrže opće imenice ili ako je riječ o nekom udomaćenom nazivu.

Pisanje brojeva u naslovu

[uredi | uredi kod]

Smjernice o pisanju brojeva u naslovima ovise o tome radi li se o arapskim ili rimskim brojevima, odnosno glavnim ili rednim. Kod rimskih brojeva situacija je jednostavna. Rimski brojevi pišu se prema standardnim pravilima pisanja rimskih brojeva, bez točke, neovisno o tome radi li se o glavnom ili rednom broju. Na primjer, kod imena vladara, kao što je Karl XIV Johan, kralj Švedske, rimski broj piše se bez točke. Iznimke mogu biti stilski obilježeni naslovi umjetničkih djela, gdje je točka sastavni dio naslova a ne pitanje pravopisa. Kod arapskih brojeva smjernice su nešto složenije:

  1. Glavni brojevi pišu se prema standardnim gramatičkim pravilima. Sporno pitanje je upotreba decimalnog zareza ili decimalne točke. Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku sistemski je postavljena tako da upotrebljava decimalni zarez, dok se tisućice u većim brojevima razdvajaju točkom. Iako se poštovanje navedene prakse potiče, naročito u naslovima, korisnici mogu upotrebljavati varijantu koju žele u samom tekstu članka.
  2. Redni brojevi pišu se s točkom na kraju u naslovu kako bi se razlikovali od glavnih brojeva. Točka se u pravilu piše nakon rednog broja godine (npr. FIFA Svjetsko prvenstvo 2022. ili EHF Euro 2010. i sl.). Od ove smjernice postoje određene iznimke. Kada je naslov stilski obilježen (npr. naslovi umjetničkih djela) i kada broj prethodi nekom drugom pravopisnom znaku, kao što su zagrade ((...), [...], {...} ) ili spojnica (...–..., ...—...), izostavlja se točka nakon rednog broja godine. Kod kose crte (.../...) točka se piše samo nakon druge brojke kada je riječ o rednom broju, npr. HNK Hajduk Split – sezona 1993/1994. Međutim, točka se piše ako je godina sastavni dio naziva takmičenja navedenog u naslovu, npr. Roland-Garros 2016. – muški singl i Brazil – Njemačka (FIFA Svjetsko prvenstvo 2014.).

Nazivi mjeseci u naslovu

[uredi | uredi kod]

Imena mjeseci u hrvatskoj varijanti policentričnog jezika razlikuju se u odnosu na ostale. To može izazvati konfuziju kod urednika i čitatelja jer, prema postojećoj jezičnoj praksi, postoje tri načina pisanja mjeseci:

  1. Prema međunarodnom formatu (januar, februar, mart, april, maj, juni, juli, august, septembar, oktobar, novembar, decembar);
  2. Prema hrvatskoj varijanti (siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac);
  3. Brojevima.

U samom tekstu članka možete upotrebljavati varijantu koju želite; na vama je hoće li u članku pisati 1. januara, 1. siječnja ili 1. 1. Međutim, u naslovima i podnaslovima u pravilu treba upotrebljavati međunarodnu varijantu, osim u slučaju nacionalno povezanih tema i stilski obilježenih naziva. Tako će naslovi članaka biti Šestojanuarska diktatura i Decembarska ubojstva prema općem pravilu. Primjeri iznimki su Prosinačke žrtve, tema koja je u bliskoj vezi s nacionalnom historijom, i Što je Iva snimila 21. listopada 2003. kao stilski obilježen naslov. Ova smjernica ne odnosi se na same članke o datumima, koji se prema ustaljenoj praksi pišu arapskim brojevima.

Latinizmi i grecizmi u naslovu

[uredi | uredi kod]

Izrazi koji potječu iz latinskog jezika (latinizmi) po pravilu se pišu prema hrvatskoj varijanti srpskohrvatskog jezika, dok se izrazi iz starogrčkog jezika (grecizmi) po pravilu pišu prema srpskoj varijanti srpskohrvatskog jezika. Na primjer, članak Financije naslovljen je prema hrvatskoj varijanti, dok je članak Hemija naslovljen prema srpskoj varijanti. Na taj način postiže se unificiranost u izrazu i ravnopravna zastupljenost varijanti.

Upotreba kurziva u naslovu

[uredi | uredi kod]

Nazivi umjetničkih djela u naslovu pišu se u izvornom obliku. Međutim, ostaje pitanje formata naziva ovisno o tipu djela. Dilema je oko toga treba li se naziv u naslovu pisati u kurzivu (italiku) ili obličnim slovima. Radi standardizacije primjenjuju se sljedeće smjernice:

  1. Upotreba kurziva. Nazivi "većih" umjetničkih djela u pravilu se pišu u kurzivu. To se odnosi na veća književna (romani, enciklopedije, zbirke, rječnici i sl.), glazbena i plesna (opere, baleti, albumi, kompilacije i sl.), likovna (slike, kipovi, kompozicije i sl.) i scenska (filmovi, serije, drame i sl.) djela. Naravno, kurziv se odnosi samo na naziv djela. Bilo kakvi dodaci ne pišu se u kurzivu. Kurziv se ne upotrebljava za strana vlastita imena (npr Taylor Swift) i imena stranih kompanija (npr. Microsoft).
  2. Upotreba običnih slova. Nazivi "manjih" umjetničkih djela, najčešće kraćih individualnih djela ili djela koja se objavljuju u sklopu zbirki, u pravilu se pišu običnim slovima u naslovu i stavljaju pod navodnike ("...") u samom tekstu. Tu spadaju individualne pjesme (lirske ili muzičke kompozicije), pripovijetke i novele, epizode serije i slična umjetnička djela.
  3. Kombinacija običnih slova i kurziva. Postoje situacije kada dijelovi naslova moraju biti u kurzivu, a drugi dijelovi ne. U takvim situacijama moguće je kombinirati oba načina pisanja. To se može dogoditi u stilski obilježenim naslovima ili pak u nekim posebnim naslovima koji kombiniraju naziv s općim izrazima. Na primjer, pjesma "melt" ima stilski obilježen naslov s kurzivnim e, pa je u redu pisati je kao "melt".

Gornje smjernice odnosile su se na usko definirane slučajeve. Kurziv je moguće upotrebljavati i u drugim situacijama. Primjerice, pojmovi koji su sami po sebi neserbokroatizirani strani izrazi (npr. Weltschmerz), a kao takvi se upotrebljavaju u srpskohrvatskom jeziku pišu se u kurzivu, kao poslovice ili fraze na stranim jezicima (npr. Nullum crimen, nulla poena sine lege). U pravilu, ako je riječ o izrazu na stranom jeziku, neovisno o tome koji to jezik bio, on bi trebao biti pisan u kurzivu.

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. Iako su makedonski i slovenski bili službeni jezici u bivšoj Jugoslaviji, oni su zbog svojih specifičnosti većinski nerazumljivi ostalim govornicima. Zato nemaju jednak status. To vrijedi i za albanski, koji se također upotrebljavao u Jugoslaviji.
  2. Prešutni konsenzus oko jezičnih pitanja oblikovan je praksom, koja se dosljedno provodila dugo vremena uz suglasnost urednika.
  3. Nije dopušteno uzeti izvorni tekst članka na jednoj varijanti, "izbrisati ga" te napisati isti tekst samo na drugoj varijanti. Promjene u članku moraju biti značajne i stvarne.
  4. Primjer prilagođenog pisanja je Lech Walesa u odnosu na Lech Wałęsa, kako se piše na poljskom jeziku. Srpskohrvatski jezik ne poznaje slova ł i ę, pa se prema ovom modelu izvorno pisanje samo prilagođava srpskohrvatskoj abecedi.
  5. Ime Lech Wałęsa pisalo bi se, prema fonetskom načelu, Leh Valensa jer se tako izgovara.
  6. Neki jezici imaju službeni sustav za transkripciju s posebnim pravilima. Tada se treba pridržavati tih pravila, koja nekada mogu kombinirati morfološki i fonetski pristup.

Povezano

[uredi | uredi kod]