Wi-Fi

Izvor: Wikipedia

Wi-Fi, Wireless-Fidelity (IEEE 802.11) je bežična mreža gđe se podaci imeđu dva ili više računara prenose pomoću radio frekvencija (RF) i odgovarajućih antena. Najčešće se koristi u LAN mrežama (WLAN), ali se u posljednje vrijeme sve više nudi i bežični pristup WAN mreži - internetu. Wi-Fi je brand Wi-Fi Alianse koja propisuje standarde i izdaje certifikate za sve Wi-Fi uređaje. Wi-Fi je 1991 godine izumila NCR Korporacija/AT&T u Nieuwegeinu, Holandija. Prva mreža se zvala WaveLAN i radila je na brzinama od 1 do 2 Mbit/s. Ocem WiFi-a se smatra Vic Hayes čiji je tim osmislio standarde za Wi-Fi kao što su IEEE 802.11b, 802.11a i 802.11g.

Standardi[uredi - уреди]

WiFi Pristupna tačka (Access Point) na kojeg se spajaju ostali korisnici
  • 802.11a standard ima teoretsku brzinu od 54 megabita u sekundi, no najčešće ona iznosi oko 30 megabita/s. Ovaj standard je skuplji jer WiFi kartice zasnovane na a standardu rade na višim frekvencijama (5GHz, za razliku od 2.4 GHz kod b i g standarda)
  • 802.11b standard predstavljen 1999. u isto vrijeme kada i 802.11. U ovakvim mrežama brzina protoka podataka je do 11 megabita u sekundi, ali uz velike prepreke i smetnje brzina može spasti na malih 1 do 2 megabita/s. Ovo je ujedno i najjeftinija varijanta WiFi mreže.
  • 802.11g je predstavljen 2003. godine i objedinio je prethodna dva standarda. Radi na 2.4 GHz, ali ima skoro istu brzinu kao i 802.11a standard.
  • 802.11n se očekuje sredinom 2007. godine (dostupna su draft izdanja). Prema očekivanjima standard bi trebao raditi 2.4 GHz, sa dosta povećanom najvišom brzinom koja će iznositi do 540 Mbps.

Način rada[uredi - уреди]

Wi-Fi mreže rade uz pomoć veoma jednostavne radio tehnologije, jedina razlika je to što se radio signali pretvaraju u nule i jedinice. Slanje podataka preko radia nije novina jer se i Morzeov kod binarno prenosio bez žica, no RF tehnologija je mnogo unaprijeđena od vremena Morzeovog koda, tako da je opseg informacija koje je moguće poslati pomoću radio frekvencija neuporediv. Upravo je WiFi prvi iskoristio dobru propusnost i jednostavnost radio signala. WiFi radiji šalju signale na frekvencijama 2.4 GHz (802.11b i 802.11g standardi) i 5 GHz (802.11a), gđe se koriste mnogo naprednije tehnike kodiranja kao što su OFDM (orthogonal frequency-division multiplexing) i CCK (Complementary Code Keying) pomoću kojih se ostvaruju mnogo veće brzine prijenosa podataka samo uz pomoć radio valova. Razlog što se ove frekvencije koriste jest što su ostale neiskorištene od strane raznih armija ali i ostalih korisnika koje koriste zasebne frekvencije za komuniciranje.

Sva radio tehnologija se nalazi u WIFi karticama koje ugrađujemo u računar (neki noviji laptopi kartice imaju već ugrađene), i to je praktično sve što treba za bežično umrežavanje. Zbog toga se bežično umrežavanje smatra jednim od najjednostavnijih trenutno u ponudi, a dodatni razlog je što uklanja potrebu za kablovima i ostalim mrežnim uređajima. Jedino što korisniku preostaje je da se prikopča na tzv. hotspot, odnosno čvorište gđe se spajaju ostali korisnici. Obično se radi o manjoj kutiji u kojoj se nalazi WiFi radio koji komunicira sa ostalim korisnicima, i najčešće je to čvorište prikopčano na Internet. Takva čvorišta se već mogu viđeti u razvijenim gradovima na nekim prometnim mjestima kao što su parkovi ili aerodromi, tako da je moguće imati bežični pristup internetu uz laptop. Ponekad se dogodi miješanje signala na 2.4 GHz frekvencijama, najčešće sa bežičnim telefonima i Bluetooth uređajima koji koriste istu frekvenciju.

Wi-Fi u igraćim konzolama[uredi - уреди]

Neke igraće konzole, kao i dlanovnici koriste Wi-Fi tehnologiju za komunikaciju.

  • Nintendo Wii ima ugrađen Wi-Fi
  • Nintendo DS dlanovnik je Wi-Fi kompatibilan
  • Sony PSP uključuje WLAN za spajanja na Wi-Fi pristupne tačke
  • Xbox 360 ima bežični mrežni adapter
  • PlayStation 3 u najskupljoj verziji ima ugrađen Wi-Fi

Također pogledajte[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]