Wang Zhaojun

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Portret Wang Zhaojun
Ovo je kinesko ime; porodično ime je 王 (Wang).

Wang Qiang (王牆 također 王檣; 王嬙), poznatija po stilskom imenu Wang Zhaojun (王昭君 pinyin: Wáng Zhāojūn; 1. vijek pne.fl. 1. vijek pne.) je bila supruga Xiongnu chanyua po imenu Huhanye (呼韓邪), poznata i kao jedna od Četiri ljepotice drevne Kine.

Bila je porijeklom iz plemićke porodice te je oko 40. pne. poslana na dvor cara Yuana, gdje je formalno postala dijelom carskog harema, ali je u stvarnosti služila kao dvorska dama. Razlog je bio u tome što car nikada nije vidio njen portret, pa ju je izostavio sa svog popisa konkubina. Kada je, pak, godine 33. pne. Huhanye posjetio kinesku prijestolnicu Chang'an, zatražio je, da po tadašnjim heqin običajem, svoj vazalni odnos prema Kini potvrdi formalnim ulaskom u dinastiju Han. Car mu je, umjesto princeze, odlučio pokloniti vlastitu suprugu, i izbor je pao na pet žena iz harema, uključujući Wang Qiang. Prema navodima knjige Hou Han Shu, Wang Qiang je odlučila dobrovoljno otići. Drugi dvorjani, shvativši koliko je ona lijepa, preklinjali su cara da promijeni odluku, ali je on ostao odlučan da, usprkos svemu, održi obećanje.

Wang Zhaojun je postala chanyuova glavna supruga, te mu rodila dva sina - jedan od kojih je bio princ po imenu Yituzhiyashi, te kćer kasnije poznatu kao princeza Yimuo. Nakon što je Huhanye 33. pne. umro, Wang Zhaojun je preko izaslanika zatražila dozvolu da se vrati u domovinu. Novi car Cheng je, međutim, naložio da ostane i da se, prema tadašnjim leviratskim običajima, uda za chanyuovog nasljednika koji je bio Huhanyeov nećak ili sin iz prvog braka. U tom je braku Wang Zhaojun imala dvije kćerke.

Kasnije legende su govorile kako je izvršila samoubistvo kako bi izbjegla udaju za vlastitog pastorka. U kasnijim periodima je, pak, postala simbolom žrtve za domovinu, odnosno isticalo se kako je njen brak omogućio decenije mirne koegzistencije između carske Kine i sjevernih nomada. Današnja NR Kina je također ističe kao simbol harmonije između Han Kineza i etničkih manjina.

U Unutrašnjoj Mongoliji postoji brdo poznato kao Zhaojunin grob.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Waley, Arthur. The life and times of Po Chü-i, 772-846 A.D. (London: George Allen and Unwin, 1949)