Vladimir Gerić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vladimir Gerić
Vladimir Gerić
Rođenje 4. ožujka 1928.
Zagreb, Hrvatska  HRV
Zagreb, Hrvatska  HRV
Zanimanje redatelj, dramaturg, prevoditelj
Godine rada 1950. do danas
Važniji filmovi Baština
Ta dobra duša
Lenjin u Africi
Pelikani
Ujak Vanja
Supruga/e {{{supruga}}}
Suprug/zi {{{suprug}}}

Vladimir Gerić (Zagreb, 4. ožujka 1928.), hrvatski redatelj, dramaturg i prevoditelj.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Vladimir Gerić studirao je jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao redatelj i Gavellin učenik, protivnik je konceptualnoga teatra, uvjeren da „režija i kazalište proizlaze iz govora glumca”. 1

Još kao student bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na Trešnjevci. Godine 1957. dolazi u Varaždin, gdje u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (današnje Hrvatsko narodno kazalište) isprva radi kao slikar kulisa, zatim scenograf te kasnije i kao redatelj. U varaždinskom kazalištu režirao je Pirandellovu dramu Čovjek, životinja i krijepost, Čehovljeva Ujaka Vanju, Camusov Nesporazum te Molièreove drame George Dandin, Škola za žene i Tartuffe. Od 1962. do 1964. djelovao je kao redatelj na Radio Zagrebu te kasnije, od 1965. do 1968. godine, i kao dramaturg. Od 1970. do 1974. i 1980. predavao je glumu i scenski govor studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Od 1973. do 1978. bio je angažiran u zagrebačkom HNK, gdje su zapažene bile njegove režije farse Slamnati talijanski šešir Eugènea Labichea te drama U agoniji i Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže i Interregnum 1608 Kreše Novosela.

Iznimna redateljska postignuća ostvario je u zagrebačkom Teatru &TD režirajući često vrlo nekonvencionalno, gotovo na granici eksperimenta: 1967. režirao je drame Brdo i Galilejevo uzašašće te dvije godine kasnije i povijesnu farsu Dioklecijanova palača Antuna Šoljana. 1970. režirao je dramu Kaspar Petera Handkea u kojoj je naslovnu ulogu briljantno interpretirao Ivica Vidović. Iste su godine na Festivalu malih i eksperimentalnih scena (MESS) u Sarajevu obojica nagrađeni Zlatnim vijencem: Gerić za najbolju režiju, a Vidović za najbolju mušku ulogu. Tu predstavu mnogi kazališni znalci i danas smatraju jednom od najavangardnijih u povijesti hrvatskoga kazališta. Redateljske uspjehe u Teatru &TD Vladimir Gerić je nastavio 1971. s Pričom o vojniku Igora Stravinskog, 1972. s dramom Woyzeck Georga Büchnera i 1974. s jednočinkama Tarampesta i Mototor Antuna Šoljana. Osim u Teatru &TD, Gerić je režirao i u drugim zagrebačkim kazalištima: Satiričkom kazalištu »Jazavac« (danas »Kerempuh«), Gradskom dramskom kazalištu »Gavella« te u Teatru u gostima. Djelovao je u kazalištima u Osijeku, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Subotici, Zenici, Mostaru i Mariboru.

Vladimir Gerić kao televizijski redatelj[uredi - уреди | uredi izvor]

Vladimir Gerić kao redatelj potpisuje nekoliko filmskih produkcija Radiotelevizije Zagreb:

Vladimir Gerić kao prevoditelj[uredi - уреди | uredi izvor]

Temeljem recenzije jedne od najpoznatijih francuskih srednjovjekovnih farsa Meštar Pathelin Vladimir Gerić je 1956. godine postao članom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prevodi s devet jezika: engleskog, francuskog, češkog, makedonskog, njemačkog, poljskog, ruskog, slovenskog i talijanskog. Do danas je, primjerice, preveo ili prepjevao brojna djela Shakespearea, Molièrea, Baudelairea, Mallarméa, Rimbauda, Valérya, Feydeaua, Gribojedova, Turgenjeva, Čehova, Kafke te mnogih drugih svjetskih pisaca i pjesnika. Kao prevoditelj i dramaturg surađuje s Glumačkom družinom Histrion, za koju je kajkavizirao nekoliko klasičnih djela svjetske komedijske baštine, primjerice Shakespearove Vesele ženske z Griča (The Merry Wives of Windsor) i Na Tri krala ili Kak očete (Twelfth Night, or What You Will) te Feydeauovu farsu Lovački rog (Monsieur chasse!, kod nas igranu i pod naslovom Gospon lovac). Prijevodima Shakespearea na kajkavski jezik napravio je kulturološki pothvat, pomaknuo granice i provjerio mogu li se na kajkavskom igrati tzv. ozbiljni komadi te dokazao da i najumnije stvari jednako dobro zvuče na kajkavskom kao i na štokavskom jeziku. 2

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1 A. Tunjić: »Kazalište je više od koncepcije« (u: VIJENAC, 2010, br. 430-431).
  2. 2 Z. Vidačković: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac« (u: HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55).

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Tunjić, Andrija: »Kazalište je više od koncepcije«, u: Šeput, L. & Zozoli, L. (ur.), VIJENAC, Zagreb: Matica hrvatska, 2010, br. 430-431.
  2. Vidačković, Zlatko: »Intervju: Vladimir Gerić – Ne pristajem na kompromise«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 10-12.
  3. Vidačković, Zlatko: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]