Vjetrenica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Vjetrenica je pećina, smještena 300 m istočno od Zavale, na zapadnom rubu Popova polja, na 260m nadmorske visine, u opštini Ravno, Bosna i Hercegovina. Udaljena je 12 km. vazdušne linije od Jadranskog mora.

Pećina Vjetrenica je najimpozantnija pećina u Bosni i Hercegovini. Jedinstveni prirodni fenomeni (jak vjetar, raznovrsna morfologija, dužina kanala od 7.013 metara, podzemna jezera), bogatsvo podzemne (u većini slučajeva endemične) faune i njena brojnost, učinili su da Vjetrenica bude jedan od prvih spomenika prirode iz Bosne i Hercegovine na putu kandidature za UNESCO-ovu listu svjetske prirodne baštine.

Istorija istraživanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi put spominje je, polovicom 1. stoljeća nove ere, rimski istoričar Plinije Stariji. Naučna istraživanja počinju od kraja 19 stoljeća, Groller (1889), Vavrović (1893), Katzer (1903), i drugi. Češki naučnik (biolog, geograf, speleolog, paleontolog) Karel Absolon istražuje pećinu 27 puta, počevši od 1912. godine, kada otkriva gotovo sve danas poznate špiljske kanale. Topografske mjere i prvi nacrt špilje izradio je srpski geograf Mihajlo Radovanović (1929), dok je hidrološki šplju istraživao geomorfolog Sime Milojević (1938). Cjelovit nacrt uz pomoć teodolita izradila je 1958. godine sarajevska firma Energoinvest i Speleološko udruženje Bosansko-hercegovački krš.

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Pojava snažnog "vjetra" na ulazu posebno je obilježje Vjetrenice. Tim strujanjem vazduha, izjednačava se stalna unutrašnja i promjenljiva spoljna temperatura. Brzina je do 10 m/s. Smjer zavisi od toga koja je temperatura viša. Na ulaznom kanalu osjeća se najveći vjetar koji obavezno gasi svaku acetilensku rasvjetu. Temperatura vazduha u Vjetrenici je ujednačena, je oko 11 °C . Gotovo sve tekuće ili stajaće vode koje se vjerojatno prehranjuju s površine, nešto su toplije – iznad 11 °C.

U Vjetrenici živi bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema.

Na kraju od posebnosti Vjetreneice treba spomenuti i nalaz leoparda (Panthera pardus) koji je živio u ovim krajevima krajem posljednjeg ledenog doba. Nađen je cijeli kostur, što je prava rijetkost među nalazištima ove životinje u Evropi.

Odmah iza vrata na desnom zidu se nalaze dva plitka reljefa sa predstavama lova i viteškog turnira. Predstave su kompoziciono, stilski i simbolički identične likovnim predstavama na stećcima, srednjovjekovnim spomenicima.


Morfologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Današnji ulaz ima dimenzije 7 x 3 metra i zaštićen je željeznim rešetkastim vratima. Veoma brzo, pećinski kanal se sužava, a i visina se smanjuje. Dužina ovog dijela je oko 30 m. Kanal se zatim širi u prvu dvoranu Vjetrenice. Njena dužina od oko 40 m i širina 10-15 metara pokazuju odmah na početku glavne morfološke karakteristike kanala Vjetrenice: tlo pokriveno drobinskim materijalom, relativno malo sigastih ukrasa, razvoj dvorana duž slojnih ploha, impresivne dimenzije. Slična je, po morfologiji, i slijedeća dvorana u kojoj su istraživači prepoznali različite zvukove pa otuda i dali imena ovom dijelu pećine „Žrvanj“, „Mlin“ i „Bubanj“. Ova dvorana završava se suženjem koje se u nastavku širi u kanal u kome se pojavljuju prve značajnije skupine sigastih ukrasa, prije svega stubova stalagmitskih saljeva.

U nastavku iza stubova dolazi se do prva dva manja jezera koja su aktivna samo poslije velikih kiša i koja uglavnom presuše. Ovdje se turistička staza, izgrađena prije Drugog svjetskog rata račva, od čega jedan krak ide prema Donjoj Vjetrenici u koju se spušta preko desetak metara visokih kamenih stepenica. Završetak stepenica je i kraj vještačke staze u ovom dijelu i do prvog jezera u Donjoj Vjetrenici silazi se preko kamenih blokova. Uz nekoliko lijepih saljeva ovdje se može vidjeti i sva raskoš vodene erozije.

U nastavku drugog jezera cijelom dužinom kanala prostiru se sigaste kade. Ljeti su suhe, a u kišnim mjesecima voda se prelijeva iz jedne u drugu. ovaj dio se naziva „pjati“ kao jedan od prvih naziva kod nas za neki pećinski ukras nastao taloženjem. Stalaktiti se ovdje nazivaju „čejreci“ zbog sličnosti sa obješenim komadima suhog mesa. Na mjestu gdje se završavaju sigaste kade glavni kanal skreće pod uglom od 90 o u pravcu jugozapada, dok se u njihovom produžetku nalazi jedna od najljepših dvorana Vjetrenice – Zlatna dvorana. Iako duga svega oko 45 metara, veliki žuti saljev koji zauzima gotovo cijelu lijevu stranu zida i koji prema tlu prelazi u sigaste kade takvog je volumena i estetskih vrijednosti da predstavlja simbol Vjetrenice.

Glavni kanal se nakon spomenutog skretanja pruža pravolinijski u dužini od oko 180 metara. Tlo je pokriveno kamenjem, a od ukrasa vrijedno je slomenuti nizove stakaltita na stropu. Pri kraju ovog kanala nalazi se još jedno manje jezero. Na mjestu gdje kanal skreće pod pravim uglom prema jugoistoku nalazi se jedna od najljepših nakupina stalagmita, prepoznata već od prvih istraživača kao „Tursko groblje“. Najveći od njih dostiže visinu od 3,5 m. U nastavku staza vodi da tzv. „Hajdučkog stola“, skupine kamenih blokova koji su postavljeni kao sto i stolice i imaju turističku namjenu – kao završetak turističkog dijela staze. Od „Hajdučkog stola“ izgrađena je staza koja vodi glavnim kanalom sve do Velikog jezera, najveće površine pod vodom u Vjetrenici. Turistička staza vodi na dva mjesta na obali jezera na kojima su izgrađena mala pristaništa. Još uvijek se u glavnom kanalu mogu vidjeti ostaci starih čamaca koji su istraživačima služili za prelazak ovog jezera. [1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Jasminko Mulaomerović, Ivo Lučić, dr. Jasmina Osmanković –Sarajevo, 2008 -KRŠ I PEĆINE BOSNE I HERCEGOVINE

Spoljne veze[uredi - уреди | uredi izvor]