Vens-Ovenov plan

Izvor: Wikipedia
  Oblasti koje bi kontrolisale Bošnjaci
  Oblasti koje bi kontrolisali Srbi
  Oblasti koje bi kontrolisali Hrvati
  Zajednička uprava Sarajeva

Žuta linija: današnje granice entiteta BiH.]] Vens-Ovenov plan je bio mirovni predlog za kraj rata u Bosni i Hercegovini koji su krajem 1992. i početkom 1993. izradili specijalni izaslanici Sajrus Vens i lord Dejvid Oven. Plan su prihvatili Bošnjaci i Hrvati, ali su ga odbili Srbi.

Prema tom planu, Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena na niz "autonomnih pokrajina" ili kantona koji bi imali gotovo sve funkcije državne vlasti, uključujući i vođenje politike. Saveznoj vladi Bosne i Hercegovine preostali bi samo resori narodne obrane i vanjskih poslova. Bosanski Srbi su se i dalje tomu planu protivili pa kad je plan objavIjen u svojoj konačnoj verziji u Ženevi u siječnju 1993. godine, saveznoj je vladi u njemu oduzet čak i resor narodne obrane.[1][2]

Bitne značaljke ovog plana su zahtjev da se izbjeglicama dopusti povratak kućama u čitavoj Bosni i Hercegovini, i da srpski kantoni ne budu povezani na taj način da se mogu danas-sutra svi skupa pripojiti Srbiji. No, u zbilji su područja pod srpskom vlašću bila već međusobno povezana, i srpski zapovjednici se nisu htjeli odreći tih linija koje su bile ključni element u njihovim planovima.[3]

Vens-Ovenov plan je bio poslednji plan za zajedničku Bosnu i Hercegovinu, a potonji mirovni planovi su predviđali entitetsku podelu.

Sadržaj/Садржај

Pregovori[uredi - уреди]

Pregovarači Europske Zajednice i UN lord Owen i Cyrus Vance su još potkraj listopada 1992. podastrijeli prvi detaljni prijedlog političkog rješenja za BiH.[3] Do tog su "rješenja" došli uzimajući u obzir zahtjeve Srba, Hrvata i Muslimana i nastojeći pronaći neku točku na sredokraći između njih.[3] Plan je predviđao decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu podeljenu u 10 pokrajina koje bi imale nadležnosti nad unutrašnjim poslovima i obrazovanjem. Vojska Republike Srpske bi morala da se povuče sa nekih teritorija. Pokrajine su bile uređene tako da ne bi mogle da se organizuju zasebne nacionalne celine.

Slobodan Milošević je na sastanku sa Ovenom u Beogradu 24. aprila 1993. prihvatio plan. Plan su prihvatili i Bošnjaci, predsednik Hrvatske Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. Tadašnji predsednik SRJ Dobrica Ćosić je zvanično tražio od bosanskih Srba da prihvate Vens-Ovenov plan, međutim u dnevničkim beleškama on je o planu pisao sledeće:

Wikicitati „Vens-Ovenov plan razbija etničko-teritorijalnu celinu Republike Srpske i ostavlja više od jedne trećine srpskog naroda u muslimanskim i hrvatskim provincijama, što će uzrokovati masovna iseljavanja, panično bežanje od džihadskog i ustaškog noža. Vens-Ovenov plan ekonomski degradira srpski narod u Bosni i Hercegovini, sabija ga u pasivna i privredno nerazvijena područja. Vens-Ovenov plan je etnički, politički, ekonomski neodrživa konstrukcija nekakve privremene Alijine države. Tih deset provincija, tobože koncipovanih da ne budu etnički čiste, uveren sam, najdalje za tri meseca biće mononacionalne... U ovim danima prihvatanje Vens-Ovenov plana je težak moralni i politički udarac nacionalnom dostojanstvu Srba i Crnogoraca, otvaranje žive rane na organizmu srpskog naroda.[4]
(Dobrica Ćosić u knjizi Bosanski rat, zapis od 19. aprila 1993.godine)

U Srbiji se za Vens-Ovenov plan iskreno zalagao najveći opozicioni lider Vuk Drašković. Drašković je objašnjavao zašto prihvaća Vens-Ovenov plan:

Wikicitati „Taj plan je, koliko-toliko, sprečavao legalizaciju etničkog čišćenja i bio solidna osnova za neke nove, ljudske, prilaze i mostove. U svakom slučaju, Vensove nov projekat je polazio od prestanka rata i polaganja oružja. Sve ostalo smešteno je bilo u pozadini za kasnije ... Rat koji tamo traje najmanje je rat vojnika sa vojnicima i vojski sa vojskama. To je, pre svega, ubijanje i proganjanje civila, rušenje i paljenje čitavih naselja, bogomolja, grobalja... To je kao pakao nečoveštva, moralnog posrnuća, pljačke i bestijalnosti koji će osramotiti i one koji još nisu rođeni. Tome Zlu stati na put, za mene je vrhunski i nacionalni i ljudski interes. Ali, kako? Tako što će vojska Ujedinjenih nacija da oduzme oružje od svih istovremeno i bezuslovno.[5]

Srpska pravoslavna crkva se protivila prihvatanju mirovnog plana, a episkop Atanasije Jevtić je prebacio Draškoviću što je podržao Vens-Ovenov plan.[5] Sajrus Vens je 1. aprila podneo ostavku na mesto specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija (na njegovo mesto je 1. maja 1993. postavljen norveški ministar inostranih poslova Torvald Stoltenberg). Dejvid Oven je sazavao mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. na kojoj su učestvovale sve zaraćene strane. Predstavnik Srba Radovan Karadžić nije želeo da potpiše sporazum jer se plašio da će Republika Srpska biti odsečena. Lord Oven se uzdao da će Milošević, Momir Bulatović i Dobrica Ćosić uticati na Karadžića da potpiše sporazum. Srpski vođi su prihvatanje Vance-Owenov plana videli kao tek privremeni predah na putu do potpunog odcjepljenja teritorija koje su osvojili.[3] Na toj je bazi Slobodan Milošević nagovorio Radovana Karadžića da potpiše Vance-Owenov plan na posebnom sastanku u Ateni 2. svibnja 1993.[3] Karadžić je nakon višečasovnog ubeđivanja, pristao da potpiše sporazum, ali pod uslovom da ga ratifikuje Narodna Skupština Republike Srpske. Osnovu srpskog pristupa objasnio je Dragoslav Rančić, pouzdanik i glasnogovornik Dobrice Ćosića: "To je tek prva faza. To neće biti duga veka. Čak ni lord Owen ne veruje u to." Dodao je da će Muslimanima na kraju ostati "balkanski Lesoto", a da će Srbi dobiti sve što žele.[6]

Skupština bosanskih Srba je sazvana 5. maja 1993. na Palama, a prisustvovali su i Milošević, Bulatović, Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis koji su ubeđivali poslanike da prihvate plan. Osobito je snažan otpor prema tom planu bio medu onim srpskim političarima koji su postali gospodari rata, pa nisu željeli da im se vlast potkreše bilo kakvim administrativnim mjerama.[3] Mnogi su srpski političari i vojni zapovjednici u Bosni vjerovali da mogu dobiti sve što žele a da i ne moraju prihvatiti Vance-Owenov plan.[3] Ratko Mladić je poslanicima pokazao teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske i teritorije koje je Srbima nudio Vens-Ovenom plan. Na zatvorenoj sednici, poslanici Narodne Skupštine Republike Srpske su odbacili Vens-Ovenov plan koji je Karadžić potpisao u Ateni, a delegacija Srbije i Crne Gore je napustila zasedanje. Vođe bosanskih Srba su organizirali referendum 15. svibnja, pošto su prethodno agitovali na srpske vojnike i seljake da odbace plan. Nakon što je rukovodstvo RS odbacilo Vens-Ovenov plan, mitropolit Amfilohije je rekao da su oni "krenuli svetolazarskim putem":

Wikicitati „U ovom trenutku naše duše čuva, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak, sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar... za carstvo nebesko.[5]
(mitropolit Amfilohije Radović)

Milošević je nekoliko dana javno tvrdio da će zatvoriti granicu između Srbije i Bosne, ali je odbio dopustiti međunarodnim promatračima da nadziru granicu, a nakon dva tjedna opet je potekla pomoć iz Srbije u Bosnu.[7]

Lord Oven je 18. juna saopštio da je plan zvanično mrtav.

Posljedice[uredi - уреди]

Jedna od posljedica neprihvatanja mirovnog plana je sukob bošnjačkih i hrvatskih snaga u Središnjoj Bosni, zbog nemogućnosti usklađivanja granica pokrajina. Pokazalo se da je jedna značajka Vance-Owenova plana bila neobično štetna. U siječanjskoj verziji, za razliku od prvobitne verzije predočene u listopadu, kantoni su na zemljovidu dobili "etničke" označnice, a istodobno je stvoren dojam da te granice nisu još konačne. To je izazvalo učinak koji se mogao predvidjeti, da iznova potakne jagmu za teritorije. Ovo je potaknulo nadmetanje između hrvatskih i muslimanskih snaga za neke dijelove srednje Bosne, gdje je živjelo izmiješano muslimansko i hrvatsko pučanstvo.[3]

Situacija se malo-pomalo pogoršavala pod utjecajem Vance-Owenova plana na početku 1993. godine. U veljači su pripadnici HVO-a opkolili muslimanske snage u Gornjem Vakufu, a na području između Viteza i Kiseljaka (u osporavanoj zoni na zemljovidu Vance-Owenova plana) i muslimanske i hrvatske lokalne jedinice provodile su nešto što je u jednom izvještaju nazvano "etničkim čišćenjem na svoju ruku."[8] Na početku travnja izbile su teške borbe između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni, na području između Travnika, Viteza i Zenice.[9] Specijalni izvjestitelj UN za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je sljedećeg mjeseca izvještaj u kojem je jasno upozorio da Vance-Owenov plan potiče etničko čišćenje, ali tada je već bilo kasno.[10]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Sharp, Bankrupt in the Balkans, str. 16-17.
  2. Hayden, "Partition of Bosnia", str. 9-10.
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 3.7 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  4. Citati iz Ćosićeve knjige Bosanski rat
  5. 5.0 5.1 5.2 MILORAD TOMANIĆ, SRPSKA CRKVA U RATU I RATOVI U NJOJ
  6. Prema izvještaju Tima Judaha, Times, 3. svibnja 1993.
  7. Prema izvještaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 8. svibnja 1993
  8. Prema izvještaju Roberta Foxa, Daily Telegraph, 2. ožujka 1993.
  9. Moore, "Endgame in Bosnia", str. 20.
  10. Prema izvještaju Michaela Binyona, Times, 20. svibnja 1993.

Vidi još[uredi - уреди]