Reis-ul-ulema

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Veliki muftija)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Reis-ul-ulema
Logo reis-ul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Husein ef. Kavazović
Reis-ul-ulemaHusein ef. Kavazović
Osnovano1882.
SjedišteCareva džamija u Sarajevu
JurisdikcijaFlag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Bosniak National Flag in Sandzak.svg Sandžak
Flag of Slovenia.svg Slovenija
Flag of Serbia.svg Srbija
DijasporaEuropa
Australija
Sjeverna Amerika
Broj vjernikaoko 4 milijuna
Službena stranica:      www.islamskazajednica.ba

Reis-ul-ulema[1][2] (osmanski turski: reisül-ulema, arapski: رئيس العلماء - starješina vjerskih učenjaka), naziv je titule velikog muftije u Bošnjaka muslimana. Predstavlja najviši vjerski autoritet ne samo za muslimane u Bosni i Hercegovini već i za muslimane u Hrvatskoj, Sandžaku, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori,[3] gdje su muslimani organizirani kroz mešihate. Sjedište reis-ul-uleme je u Sarajevu.

Trenutni reis-ul-ulema je Husein ef. Kavazović.

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Careva džamija u Sarajevu, sjedište reis-ul-uleme

Naslov reis-ul-ulema pojavio se u prvi put 1881. u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima. Godinu dana kasnije, Austro-Ugarska je udovoljila ovoj molbi, koju je i sama inicirala, te je formiran Medžlis-i ulema (Savjet uleme) sastavljen od četiri alima (učenjaka) i reis-ul-uleme kao predsjednika. Tim činom uspostavljeno je vjersko vodstvo Bošnjaka odvojeno od Istanbula (Mešihat).

Alternativa službi reisu-l-uleme mogla je biti veliki muftija ili glavni muftija, naziv za vjerskog vođu kod ostalih muslimanskih zajednica na Balkanu. Kod svih ovih zajednica nakon odstupanja Osmanskog carstva uspostavljaju se vjerske organizacije na čelu s muftijom. U većini balkanskih zemalja s muslimanskim manjinama (Bugarska, Srbija, Grčka, Rumunjska) nakon Balkanskih ratova ugovorima o miru je bilo predviđeno osnivanje nacionalnih vjerskih administracija muslimana na čelu sa velikim/glavnim muftijama.

Jednoobraznost ovih rješenja posljedica je činjenice da je postignuto putem ugovora Osmanskog carstva i balkanskih država pa su slijeđeni istovjetni institucionalni obrasci. Međutim, Bošnjaci su sami, pod pritiskom austrougarske vlasti izgradili poseban sistem vjerske administracije i zbog toga su bila moguća rješenja koja nemaju paralelu među ostalim muslimanskim zajednicama na Balkanu.[4]

Legitimitet[uredi - уреди | uredi kôd]

Do 1878. najviši vjerski velikodostojnici su bili muftije koji su u osmanskoj hijerarhiji uleme imali rang pokrajinskih muftija. Postavljani su od šejh-ul-islama koji je izdavao i poseban dokument o postavljenju poznat kao menšura. Tokom cjelokupnog vremena postojanja ureda šejhu-l-islama u Istanbulu, koji je ukinut 1924, Bošnjaci su insistirali na tome da reisu-l-ulema dobije pismo o imenovanju, iz Istanbula.

Austro-Ugarska je bila zainteresirana za pitanje izbora reis-ul-uleme. Autonomni štatut 1909. godine je donio rješenje koje je odražavalo izvjesnu podjelu na izbor reisu-l-uleme između Bošnjaka, Austro-Ugarske i šejh-ul-islama. Prema Štatutu, Izborno tijelo nominiralo je tri kandidata za upražnjeno mjesto reis-ul-uleme od kojih je austrougarski monarh birao jednog i imenovao ga na tu dužnost. Nakon toga Izborna kurija se obraćala molbom šejh-ul-islamu da imenovanom reis-ul-ulemi izda menšuru. Molba je upućivana diplomatskim putem. Ista ili slična procedura predviđana je kasnije i za muslimane ostalih balkanskih zemalja nakon Balkanskih ratova.

Nova situacija nastupila je nakon ukidanja Mešihata u Turskoj 1924. godine. Godine 1930. Islamska zajednica u Kraljevini Jugoslaviji pronalazi novo rješenje za izvor legaliteta reisu-l-uleme. Ustav Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji od 9. jula 1930. propisao je da posebno tijelo sastavljeno od nacionalnih muslimanskih uglednika izda pismo o imenovanju novoizabranog reis-ul-uleme "sve dok se ne uspostavi pravovaljani halifat". Halifat do danas nije ponovno uspostavljen.

Ova praksa izdavanja menšure vjerskom poglavaru Bošnjaka nakon ukidanja Mešihata jedinstven je slučaj među muslimanima na Balkanu. Druge manjinske muslimanske zajednice, i kada su imale općeprihvaćene vjerske vođe, nisu nastojale da im osiguraju, makar i formalnu, šerijatsku legitimaciju.[5]

Izbor[uredi - уреди | uredi kôd]

Kada je u pitanju izbor reis-ul-ulemu, po Ustavu Islamske zajednice u BiH iz 1997. godine, kandidati za reis-ul-ulemu ne mogu biti mlađi od 40 godina.[6] Izborno tijelo broji od 350 do 400 članova, a čine ga članovi Sabora, Rijaseta, glavni imami, muftije, rukovodioci svih ustanova Islamske zajednice, osobe koje imaju legitimitet cijele zajednice iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Sandžaka, Srbije, te dijaspore (Australija, Amerika, Europa). Bira se tajnim glasanjem, a nakon izbora reis-ul-uleme Sabor Islamske zajednice imenuje Odbor za predaju menšure reis-ul-ulemi. Prilikom preuzimanja menšure reis-ul-ulema polaže zakletvu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu i službeno stupa na dužnost. Ako je za reis-ul-ulemu ponovo izabran dotadašnji reis-ul-ulema svečanost obznanjivanja njegovog novog mandata obavlja se prema propisanom protokolu bez predaje nove Menšure. Mandat reis-ul-uleme traje sedam godina i sedmogodišnje razdoblje može se produžiti za još jedan mandat.[7]

Izuzetak je Mustafa ef. Cerić, koji je u razdoblju od 1993. do 1998. vršio je dužnost reis-ul-uleme, a potom od 1998. do 2012. bio reis-ul-ulema. U oba slučaja, bio je prvi čovjek ove zajednice, pa se njegov mandat na dužnosti reis-ul-uleme najčešće računa od 1993. do 2012. godine.

Reis-ul-uleme[uredi - уреди | uredi kôd]

# Fotografija Ime i prezime Mandat započeo Mandat završen
1. No image.png Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović
(1816-1895)
1882. 1893.
2. Mehmed Teufik Azabagić.jpg Mehmed Teufik ef. Azabagić
(1838-1918.)
1893. 1909.
- No image.png Ahmed Munib ef. Korkut
(vršilac dužnosti)
1909. 1910.
3. Sulejman Šarac.jpg hfz. Sulejman ef. Šarac
(1850-1927)
1910. 1912.
- Mehmed Teufik ef. Okić.jpg hfz. Mehmed Teufik ef. Okić
(1870-1932)
(vršilac dužnosti)
1912. 1914.
4. Reis Čaušević.jpg Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević
(1870-1938)
1914. 1930.
5. Ibrahim maglajlić.jpg hfz. Ibrahim ef. Maglajlić
(1861-1936)
1930. 1936.
- Salih Safvet Bašić.jpg Salih Safvet ef. Bašić
(1886-1948)
(vršilac dužnosti)
1936. 1938.
6. Fehim Spaho.jpg Fehim ef. Spaho
(1877-1942)
1938. 1942.
- Salih Safvet Bašić.jpg Salih Safvet ef. Bašić
(1886-1948)
(vršilac dužnosti)
1942. 1947.
7. Ibrahim Fejic.jpg Ibrahim ef. Fejić
(1879-1962)
1947. 1957.
8. Sulejman Kemura.jpg Sulejman ef. Kemura
(1908-1975)
1957. 1975.
9. Naim Hadžiabdić.jpg Naim ef. Hadžiabdić
(1918-1987)
1975. 1987.
10. Husein Mujić.jpg hfz. Husein ef. Mujić
(1918-?)
1987. 1989.
11. Jakub ef. Selimoski.jpg Jakub ef. Selimoski
(1946-2013)
1989. 1993.
12. Mustafa Cerić.jpg Mustafa ef. Cerić
(r. 1952)
1993. 2012.
13. Husein ef. Kavazović.jpg Husein ef. Kavazović
(r. 1964)
2012. Trenutačno

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi kôd]