Osnovni državni zakoni Ruske Imperije
Osnovni državni zakoni Ruske Imperije (ruski: Основные государственные законы Российской Империи) bili su svojevrsni akti ustavnog karaktera u Ruskoj Imperiji od 1833. do 1917.
Osnovni državni zakoni su kodifikovani 1832. pod rukovodstvom grofa Mihaila Speranskog, glavnog upravnika Drugog odjeljenja Sopstvene kancelarije Njegovog imperatorskog veličanstva. Bili su dio prvog toma Zbornika zakona Ruske Imperije (ruski: Свод законов Российской империи). Njihov prvi član je određivao imperatora sveruskog kao „samodržavnog i neograničenog monarha”. Vladar je bio ustavotvorac i zakonodavac.
Osnovni državni zakoni su bili podijeljeni u dva razdjela. Prvi je uređivao sveta prava i povlastice vrhovne samodržavne vlasti, a drugi imperatorsku porodicu. Po izdanju iz 1857. bilo je ukupno 203 zakonska člana i 15 poglavlja, kao i pet zakonskih priloga.[1]
Osnovni državni zakoni su temeljno promijenjeni 23. aprila 1906. kada je ih imperator Nikolaj II Aleksandrovič prilagodio svojim dotad izdatim proglasima: o osnivanju Državne dume, o poboljšanju državnog poretka i o preuređenju Državnog savjeta. Bilo je to njihovo posljednje izdanje.
Osnovni državni zakoni su faktički postali prvi ruski ustav. Sastojali su se od ukupno 223 zakonska člana i 17 poglavlja unutar dva razdjela.[2] Njihov prvi član je određivao rusku državu kao jedinstvenu i nedjeljivu. U četvrtom članu je definisano da „imperatoru sveruskom pripada vrhovna samodržavna vlast“. Zakonodavna vlast je podijeljena između tri činioca: imperatora, Državnog savjeta i Državne dume. Vladar je bio „vrhovni rukovodilac svih spoljnih odnosa ruske države sa inostranim državama“ i „državni vožd ruske armije i mornarice“.[3]