Uskršnja ofanziva

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uskršnja ofanziva
Segment Vijetnamskog rata
Datum 30. mart – 22. oktobar 1972
Lokacija Južni Vijetnam
Ishod taktička pobjeda Južnog Vijetnama
neodlučeno ili strateška pobjeda Sjevernog Vijetnama
Sukobljene strane
 Južni Vijetnam
 Sjedinjene Države
Vijetnam Sjeverni Vijetnamn
Viet Cong
Komandanti i vođe
I korpus: Južni Vijetnam Hoàng Xuân Lãm (zamijenio ga Južni Vijetnam Ngô Quang Trưởng)
II korpus: Južni Vijetnam Ngô Du (zamijenio ga Južni Vijetnam Nguyễn Văn Toàn)
III korpus: Južni Vijetnam Nguyễn Văn Minh
Regija Tri-Thien-Hue: Vijetnam Văn Tiến Dũng
Front B-2: Vijetnam Trần Văn Trà
Front B-3: Vijetnam Hoang Minh Thao
Snage
ukupno pripadnika ARVN: 742.000[1]

američke snage:
Ratno zrakoplovstvo
7. flota

200.000[2]
Žrtve i gubici
američke tvrdnje: ~10.000 poginulih, 33.000 ranjenih,[3] 3.500 nestalih
[4]

tvrdnje PAVN: 213.307 poginulih i ranjenih, 13.000 zarobljenih.[5]
više od 1.000 tenkova i oklopnih transportera uništetno
stotine aviona i helikoptera oboreno

američke procjene: 40.000 poginulih ili nestalih, ~60.000 ranjenih[6]
250 tenkova i oklopnih transportera uništeno[7]

Uskršnja ofanziva (vijetnamski: Chiến dịch Xuân hè 1972) je bila vojna kampanja koju je za vrijeme Vijetnamskog rata u proljeće 1972. poduzele trupe Sjevernog Vijetnama i paravojne formacije Viet Conga sa ciljem da vojnički poraze, odnosno sruše vladu Republike (Južni) Vijetnam. Predstavljala je najveću ofanzivnu operaciju, odnosno drugi pokušaj takve vrste od Ofanzive Tet četiri godine ranije; za razliku od nje, glavninu snaga su činile regularne snage Narodne armije Vijetnama umjesto Viet Comgovih gerilaca, a strategija se temeljila na konvencionalnim napadima oklopnih jedinica umjesto gerilskih prepada. Sjevernovijetnamcima je jedan od motiva bilo nastojanje da se iskoristi prijelazni period, odnosno "vijetnamizacija" rata na kojoj je inzistirao američki predsjednik Richard Nixon, koji iz političkih razloga više nije mogao neposredno koristiti američke kopnene snage u vojnim operacijama; vrijeme početka ofanzive je također odabrano i s obzirom na američke predsjedničke izbore, pri čemu se računalo da se Nixon neće usuditi reagirati na način na koji bi se dodatno eskalirao tada već potpuno nepopularni rat. S druge je strane nova sjevernovijetnamska ofenziva, za razliku od Teta, bila očekivana, te su prije nje Amerikanci uložili ogromna financijska, logistička i druga sredstva da bi snage svojih južnovijetnamskih saveznika opremili najsuvremenijim oružjem i podvrgli intenzivnoj obuci, računajući da će se one moći samostalno oduprijeti neprijatelju. Nedostatak američkih kopnenih snaga je trebalo nadoknaditi intenzivnim korištenjem američkih zračnih snaga, odnosno eskalacijom strateškog bombardiranja ciljeva u Sjevernom Vijetnamu.

Sjevernovijetnamska ofanziva je u prvih mjesec dana zabilježila najveće uspjehe, među kojima se posebno ističe zauzimanje strateški važnog grada Quang Tri na sjeveru; kasnije se, međutim, sjevernovijetnamsko napredovanje usporilo, prije svega zbog ogromnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, najviše zadobivenih od američkih zračnih snaga. U junu i julu su južnovijetnamske snage počele sa kontraofanzivom, koja će završiti najesen kada je ponovno zauzet Quang Tri. Istovremeno je Sjeverni Vijetnam bio izložen dotada nezapamćenoj kampanji bombardiranja poznatoj kao Operacija Linebaker.

Kada je nastupilo zatišje, američka i južnovijetnamska strana su ishod Uskršnje ofanzive proglasile svojom velikom pobjedom, a što je stav djelomično prihvaćen i među dijelom današnjih historičara, s obzirom da Sjeverni Vijetnam nije uspio u naumu da njome okonča rat. U američkoj javnosti se također smatralo da je uspješni južnovijetnamski otpor potvrda Nixonove strategije "vijetnamizacije". S druge strane, u trenutku zatišja su sjevernovijetnamske i Viet Congove snage pod svojom kontrolom držale oko 50 % teritorije Južnog Vijetnama, odnosno daleko više nego prije početka same ofanzive. Time je Sjeverni Vijetnam stekao povoljnu pregovaračku poziciju pred Pariške mirovne sporazume kojim je početkom sljedeće godine privremeno okončan sukob, odnosno operacijsku osnovicu koja je tri godine kasnije uspješno iskorištena u završnoj ofanzivi kojom je oboren južnovijetnamski režim i tako konačno završen rat.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. kopnena vojska: 410,000 Air zrakoplovstvo: 50,000 marinaca: 14.000 RF: 284.000 ukupno: 742,000. Brigadier General James Lawton Collins, Jr., The Development and Training of the South Viet Namese Army (Washington, D.C.: Department of the Army, 1975), p. 151.
  2. Karnow, p. 640.
  3. Leepson and Hannaford, p. 115.
  4. Sorley, p. 339.
  5. Bách khoa tri thức quốc phòng toàn dân. NXB Chính trị quốc gia. Hà Nội.2003. các trang 280–284 và 1734–1745.
  6. Za usporedbe brojki o gubicima, v. Sorley, Chapter. 20, fn. 49. Although North Vietnamese casualties were very high, the figure of 100,000 dead, often quoted in historical sources, is only an approximation. Andrade, p. 531.
  7. web site (1997). „North Vietnamese Army’s 1972 Eastertide Offensive”. web site. Pristupljeno 1. II 2010.