Ultra vires
Ultra vires (srpskohrvatski: "preko ovlasti") je latinska fraza koja se koristi u pravu kako bi se opisao akt za čije su donošenje potrebne određene ovlasti, a koji je donese bez njih. Suprotno od toga, akt koji je donesen u skladu s ovlaštenjima smatra se da je donesen intra vires (srpskohrvatski: "unutar ovlasti"). Potonji akti pravno se mogu smatrati valjanima i/ili zakonitima, dok su akti ultra vires pravno nevaljani i potencijalno ništetni. Termini ultra vires i intra vires nisu česti u kontinentalnopravnim sustavima, ali se redovito koriste u anglosaksonskim pravnim sustavima; međutim, kontinentalno pravo poznaje ovaj institut, samo nacionalni pravni sustavi imaju vlastite nazive za to.
Neki od čestih pravnih problema koji se tiču načela ultra vires su:
- Trgovačka društva i druge pravne osobe ponekad mogu imati ograničenu poslovnu sposobnost, što znači da djelatnosti kojima se one bave izvan zakonski ili statutarno definiranih okvira predstavljaju djelovanje ultra vires. Velik broj zemalja, ipak, ograničio je primjenu ovog pravila u odnosu na trgovačka društva i poduzeća.[1]
- Na isti način, pravilo ultra vires može se primijeniti i na djelovanje državnih i administrativnih tijela.[2]
- Podzakonski akti koji su doneseni bez potrebnih ovlaštenja mogu biti nevažeći u onom dijelu u kojem izlaze iz okvira ovlasti osobe ili tijela koji su ih donijeli.[3][4]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Ashbury Railway Carriage and Iron Co Ltd v Riche (1875) LR 7 HL 653
- ↑ Hazell v Hammersmith and Fulham LBC [1992] 2 AC 1
- ↑ Woolwich Equitable Building Society v IRC [1993] AC 70
- ↑ Boddington v British Transport Police [1998] UKHL 13
Literatura[uredi | uredi kod]
- Robert W. Hamilton. The Law of Corporation 4th Edition, 1996 West Group