Ujedinjene Kneževine Moldavija i Vlaška

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ujedinjene Kneževine
Principatele Unite
  
 
  
1859. – 1881.   
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Kneževine Moldavije
Lokacija Kneževine Moldavije
Karta ujedinjenih kneževina
Glavni grad Iaşi i Bukurešt
(1859–1862)
Bukurešt
(1862–1881)
Jezik/ci rumunjski
Vlada kneževina
knez (domnitor)
 - 1859. - 1866. Alexandru Ioan Cuza (prvi)
 - 1866. - 1881. Carol I (posljednji)
Historija
 - Ujedinjenje sa Kneževinom Vlaškom 5. februar (24. januar po starom kalendaru)
 - Osnivanje Kraljevine Rumunjske 14. mart
Površina
 - 1860 124.506 km² (48.072 mi² )
 - 1880 130.434 km² (50.361 mi² )
Stanovništvo
 - 1860 (procjena) 4.424.961 
     Gustoća 35,5 /km²  (92 /mi² )
 - 1880 (procjena) 5.278.531 
     Gustoća 40,5 /km²  (104,8 /mi² )

Ujedinjene kneževine Moldavija i Vlaška (rumunjski: Principatele Unite ale Moldovei și Țării Românești) bile su jedna od međufaza u stvaranju Rumunjske koja je egzistirala je od 1859. do 1881. kad je proglašena Kraljevina Rumunjska.

Historija[uredi | uredi kod]

Za ujedinjenje tih dviju kneževina veliku zaslugu ima Alexandru Ioan Cuza, pariški đak, koji se nakon studija vratio u rodnu Kneževinu Moldaviju, koja je tad bila formalno osmanski vazal, ali de facto ruska marioneta. Cuza je žestoko agitirao protiv takvog stanja za nemirne 1848. i stekao ugled borca za nacionalnu stvar. Ubrzo je postao pukovnik, i kao takav dobio mjesto zastupnika u moldavskoj skupštini.[1]

Na ruku mu je išao i poraz Carske Rusije u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, jer su se nakon njega kneževine oslobodile ruskog utjecaja.[2]

Na opće iznenađenje tadašnjih velikih sila, koje su smatrale da Kneževina Moldavija i Kneževina Vlaška, trebaju dobiti veću autonomiju, ali da trebaju ostati odvojene - Cuza je pobjedio na izborima za kneza u obadvije kneževine. I to prvo u Moldaviji u januaru, a nakon tog u februaru i u Vlaškoj, pa je tako osujetio njihove namjere.

Cuza je 1861. najavio i formalno ujedinjenje tih dviju kneževina. Cuza se za svoje vladavine oslanjao na seljaštvo, koje je u to vrijeme bilo većinsko. Zbog tog je - 1863. oduzeo manastirima velike zemljišne posjede, a sljedeće godine ih podjelio seljacima (august 1864), usput ih je oslobodio radne obaveze i plaćanja crkvene desetine.[1] Time je smanjio ulogu pravoslavnog klera u životu zemlje i doprinio sekularizaciji društva. Ipak su mu njegove autoritarne metode stvorile neprijatelje, koji su ga udruženi prisilili - 1866. da abdicira.[2]

Pored tog imao je namjeru osigurati besplatno obavezno osnovno školovanje, podići veći broj škola svih razina i osigurati stipendije za siromašnu nadarenu djecu. Proveo je reformu izbornog zakona i pravosuđa, izradio novi ustav 1864. koji mu je trebao osigurati veći autoritet.[1] Sve promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, ali i bez konzultacija sa ostalim političkim moćnicima, pa mu takva autoritativna politika donijela i dosta neprijatelja osbito iz tabora konzervativaca i liberala koji su ga 1866. natjerali na abdikaciju, nakon koje je otišao u emigraciju.[1]

Nakon njega Habsburgovci su uspjeli inastalirati za njegovog nasljednika svog favorita - princa Karla iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen (kasnijeg kralja Carol I).[2] Njegovu vladavinu obilježila je daljnja izgradnja države i donošenje novog ustava 1866. prema zapadnom modelu. Za njegove vladavine iskristalizirale su se dvije glavne političke partije, liberali i konzervativci, koje su dominirale političkim životom zemlje do Prvog svjetskog rata.[2]

On je postigao i formalno priznanje nezavisnosti svoje kneževine nakon sudjelovanja u Rusko-turskom ratu 1877-1878.[2] Kako bi se poboljšao status svoje zemlje i svoj vlastiti status - zemlju je - 1881. proglasio kraljevinom što su mu priznale i tadašnje velesile.[2]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Alexandru Ioan Cuza (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 12. 02. 2015. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Independence (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 12. 02. 2015. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]