Trgovačka ruta Volga

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nicholas Roerich: Kroz put za prenos broda (1915)

U srednjem vijeku, trgovačka ruta Volga povezivala je Sjevernu Evropu i sjeverozapadnu Rusiju sa Kaspijskim morem, putem rijeke Volge. Rusi su koristili tu rutu za trgovinu sa muslimanskim zemljama na južnim obalama Kaspijskog mora, ponekada prodirući sve do Bagdada. Ruta je funkcionirala u isto vrijeme kao i dnjeparska trgovačka ruta, koja je poznatija kao trgovačka ruta od Varjaga do Grka, a izgubila je na značaju u 11. vijeku.

Osnivanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Rusi trguju robovima sa Hazarima: Trgovina u istočnoslavenskom kampu, Sergej Ivanov (1913)

Trgovačku rutu Volga osnovali su Varjazi (vikinzi) koji su naselili sjeverozapadnu Rusiju u ranom 9. vijeku. Oko 10 km (6 mi) južno od sliva rijeke Volhov u jezero Ladoga osnovali su naselje po imenu Ladoga (staronordijski: Aldeigjuborg).[1] Arheološki dokazi ukazuju na rusku trgovačku aktivnost duž trgovačke rute Volga već krajem 8. vijeka. Najstariji i najbogatiji pronalasci arapskog novca u Evropi otkriveni su na teritoriju današnje Rusije, naročito duž Volge, kod Timereva u distriktu Jaroslavlj. Hrpa novca pronađena u Peterhofa, blizu Sankt Peterburga, sadrži dvadeset kovanica sa grafitima na arapskom, turskim (vjerojatno hazarskim) runama, grčkim i staronordijskim runama, od kojih su posljednje činile više od pola ukupnih. U te kovanice spadaju sasanidski, arapski i arapsko-sasanidski dirhami, od kojih su najnoviji iz 804-805. godine.[2] Nakon što je istražio najveća nalazišta arapskih kovanica u Istočnoj Evropi, Valentin Janin je neoborivo dokazao da se najraniji monetarni sistem rane Rusije zasnivao na dirhamima iskovanim u Africi.[3]

Funkcioniranje[uredi - уреди | uredi kôd]

Od Aldeigjuborga, Rusi su mogli putovati uzvodno rijekom Volhov do Novgoroda, potom do iljmenskog jezera i dalje duž rijeke Lovat. Prenoseći svoje brodove oko 3 kilometra putem za prenos brodova, dospijevali su do izvora Volge. Trgovci su prenosili krzna, med i robove kroz teritorij finskih i permskih plemena do zemlje povolških Bugara. Odatle su nastavljali putem Volge do Hazarskog Kaganata, čiji je glavni grad Itil bio prometan trgovački i lučki grad na obali Kaspijskog mora. Od Itila, ruski trgovci putovali su preko mora kako bi se pridružili karavanskim rutama koje su vodile do Bagdada.[1]

Karta koja prikazuje glavne varjaške trgovačke rute: trgovačka ruta Volga (crveno) i trgovačka ruta od Varjaga do Grka (ljubičasto). Druge rute iz perioda između 8. i 11. vijeka prikazane su narandžastom bojom.

Oko 885-886. godine, Ibn Hordadbeh je pisao o ruskim trgovcima koji su donosili dobra iz sjeverne Evrope i sjeverozapadne Rusije u Bagdad:

[Oni] prenose dabrova krzna, kože crne lisice i mačeve iz najdaljih krajeva Sakaliba do mora Rum [tj. Crnog mora]. Vladar Ruma [tj. Bizantskog Carstva] uzima im desetinu. Ukoliko žele, idu do rijeke Tnys [tj. "Tanais", grčki naziv za rijeku Don], Yitil [tj. Itil, antički naziv za Volgu] ili Tin [koju neki identificiraju kao rijeku Don, a neki kao Severski Donjec], rijeku Sakaliba. Oni putuju do Hamlidža, grada Hazara čiji vladar im uzima desetinu. Zatim se upućuju prema moru Gorgan [Kaspijskom moru] i iskrcavaju se na bilo kojoj od njegovih obala na kojoj žele. ... Ponekada nose svoja dobra iz Gorgana na kamilama do Bagdada. Saklabski robovi prevode za njih. Oni tvrde da su kršćani i plaćaju džiziju.[4]

U iskazu Ibn Hordadbeha, Rusi se opisuju kao "neka vrsta Sakaliba", što je izraz koji se obično koristio za Slavene, a antinormanistički učenjaci interpretirali su taj odlomak kao indikativan za to da su Rusi bili Slaveni, a ne skandinavci. U interpretaciji normanističkih učenjaka, riječ Sakalibi često se također koristila za sve populacije Centralne, Istočne i sjeveroistočne Evrope sa svijetlom kosom i rumenim tenom, pa je jezik Ibn Hordadbeha tu dvomislen (vidjeti Rus (narod) za detalje o raspravi između normanista i antinormanista).[4]

Moderni učenjaci također se sukobljavaju o interpretaciji Ibn Hordadbehovog iskaza o tome da su Rusi koristili saklabske tumače. Antinormanisti su protumačili taj pasus kao dokaz da su Rusi i njihovi tumači dijelili zajednički slavenski maternji jezik. Međutim, slavenski je u to vrijeme bio lingua franca Istočne Evrope.[4]

Perzijski geograf Ibn Rusta opisao je ruske zajednice koje su živjele duž Volge:

Plove svojim brodovima kako bi pljačkali Sakalibe [okolne Slavene] i vratili zarobljenike koje prodaju u Hazaranu i Bolgaru... Nemaju imanja, sela ili polja; njihovo jedino poslovanje je trgovina samurovim, vjeveričijim i drugim krznom, a novac koji uzmu u tim transakcijama stavljaju u svoje pojaseve. Njihova odjeća je čista, a muškarci se ukrašavaju zlatnim povezima za ruku. Dobro tretiraju svoje robove i nose izvanrednu odjeću, budući da energično teže trgovanju.[5]

Ibn Fadlan je 921-922. bio član diplomatske misije poslane iz Bagdada povolškim Bugarima i ostavio je iskaz o svojim vlastitim posmatranjima o Rusima regije Volge, koji su trgovali krznima i robovima. Johannes Brøndsted je interpretirao Ibn Fadlanov komentar kao pokazatelj toga da su ti Rusi zadržali svoje skandinavske običaje u vezi s oružjem, kaznama, sahranama sa brodovima i religijskim žrtvovanjima.[6] Ibn Fadlanov izvještaj uključuje detaljan opis toga kako se Rusi mole i prinose žrtve za uspjeh u trgovini:

Nakon usidravanja svojih plovila, svaki muškarac izlazi na obalu noseći hljeb, meso, luk, mlijeko i nabid [moguće pivo] i odnosi ih na veliku drvenu lomaču sa licem poput ljudskog, okruženu manjim figurama, a iza njih visoki stubovi u zemlji. Svaki se muškarac prostire pred velikim stubom i recitira: 'O Gospode, došao sam iz udaljenih mjesta sa toliko djevojaka, toliko samurovih krzna (i bilo kakve druge robe koju nosi). Sada ti prinosim ovu žrtvu.' On potom predstavlja svoj poklon i nastavlja 'Molim te pošalji mi trgovca koji ima mnogo dinara i dirhema i koji će povoljno trgovati sa mnom bez mnogo trampe.' Onda se povlači. Ako se, nakon ovoga, posao brzo ne poboljša i popravi, vraća se kipu da predstavi dodatne poklone. Ako rezultati nastave biti slabi, on onda predstavlja poklone manjim kipovima i moli za njihove posredovanje, govoreći 'Ovo su žene, kćerke i sinovi našeg Gospoda.' Potom se moli pred svakim kipom jedan za drugim, moleći ih da posreduju za njega i ponizivši se pred njima. Trgovina se često poboljša i on kaže 'Moj Gospod je iskao moje potrebe, a sada je moja dužnost da mu se odužim.' Nakon čega on žrtvuje koze ili stoku, neku od koje podijeli kao milostinju. Ostatak postavlja pred kipove, velike i male, a glave zvijeri postavlja na stubove. Nakon mraka, naravno, psi dođu i požderu ih - a uspješni trgovac kaže, 'Moj Gospod je zadovoljan sa mnom i pojeo je moje žrtve.'[7]

S druge strane, Rusi su dolazili pod strani utjecaj u pitanjima poput odjeće mrtvog poglavara i u navici da pretrpavaju svoje žene nakitom:[6]

Svaka žena nosi na svojim prsima posudu napravljenu od željeza, srebra, bakra ili zlata - njena veličina i sastav ovisili bi o bogatstvu njenog muža. Privezan za posudu je prsten na kojem je njen nož, koji je također privezan za njena prsa. Oko svog vrata nosi zlatne ili srebrne prstenove; kada muškarac prikupi 10 000 dirhema, napravi svojoj ženi jedan zlatni prsten; kada ima 20 000 napravi dva; i tako žena dobija novi prsten za svakih 10 000 dirhema koje njen muž prikupi, a žene često imaju mnogo tih prstenova. Njihovi najljepši ukrasi su zelene niske napravljene od gline. Uradit će šta god je potrebno kako bi ih se dokopale; za jedna dirhem nabavljaju jednu takvu nisku i nižu ih u ogrlice za svoje žene.[8]

Opadanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Trgovačka ruta Volga izgubila je na značaju do 11. vijeka zbog pada u proizvodnji srebra u Abasidskom kalifatu, i stoga je trgovačka ruta od Varjaga do Grka, koja se protezala niz Dnjepar do Crnog mora i Bizantskog Carstva, dobila na značaju.[9] Islandska saga Yngvars saga víðförla opisuje ekspediciju Šveđana do Kaspijskog mora, koju je oko 1041. iz Švedske pokrenuo Ingvar Putnik (Ingvar Vittfarne na nordijskom), koji je krenuo niz Volgu i dospio u zemlju Saracena (Serkland). Ta ekspedicija bila je neuspješna i kasnije više nije bilo pokušaja ponovnog otvaranja rute između Baltičkog i Kaspijskog mora od strane Nordijaca.[10]

Trgovačka ruta Volga igrala je veliku ulogu u unutarnjoj trgovini Zlatne Horde i kasnije između Velikog vojvodstva Moskva i tatarskih kanata. Neki ruski trgovci išli su i dalje, među njima i Afanasij Nikitin, koji je, nakon plovidbe Volgom od Tvera do Astrahana 1466. godine, prešao Kaspijsko more i na kraju dospio u Perziju i Indiju. Međunarodna trgovina napokon je opala kod Volge tek nakon pada kanata Kazan (1552) i Astrahan (1556), kada je Volga čitavom dužinom potpala pod rusku kontrolu. Međutim, ona je zadržala svoj značaj za trgovinu preko velikih razdaljina - ovaj put, trgovinu unutar Rusije, kao i između Rusije i Perzije.[traži se izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Brøndsted (1965), str. 64–65
  2. Noonan (1987-1991), str. 213–219.
  3. Денежно-весовые системы русского средневековья: домонгольский период, 1956
  4. 4,0 4,1 4,2 "Rus." Encyclopaedia of Islam
  5. Brøndsted (1965), str. 268
  6. 6,0 6,1 Brøndsted (1965), str. 267
  7. Brøndsted (1965), str. 266
  8. From ibn Fadlan. Brøndsted (1965), str. 265
  9. Brøndsted (1965), str. 117
  10. Logan (1992), str. 202; Brøndsted (1965), str. 117

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Brøndsted, Johannes (1965). The Vikings. (preveo Kalle Skov). Penguin Books.
  • Golden, P.B. (2006) "Rus." Enciklopedija islama (Brill Online). Eds.: P. Bearman, Th. Bianquis, C.E. Bosworth, E. van Donzel i W.P. Heinrichs. Brill.
  • Logan, Donald F. (1992). The Vikings in History 2. izdanje. Routledge. ISBN 0-415-08396-6
  • Noonan, Thomas Schaub (1987–1991). "Kada su ruski trgovci prvi put posjetili Hazariju i Bagdad?" Archivum Eurasiae Medii Aevi 7, str. 213–219.