The Man Who Would Be King (priča)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

The Man Who Would Be King (sh. Čovjek koji je htio biti kralj) je priča britanskog književnika Rudyarda Kiplinga originalno objavljena 1888. godine u zbirci The Phantom 'Rickshaw and Other Tales. Inspirirana je stvarnim događajima kao što je karijera britanskog bijelog radže Jamesa Brookea, doživljaji američkog pustolova Josiana Harlana i sudbina njemačkog botaničara Adolfa Schlagenwaita. Narator je neimenovani novinar (Kiplingov alter ego) u Britanskoj Indiji koji se sreće sa dvojicom pustolova - Peachyem Carnahanom i Daniel Dravotom - koji napuštaju britansku vojsku kako bi potražili sreću i bogatstvo u zabačenim i neistraženim oblastima Centralne Azije, uključujući Kafiristan, izolirano planinsko područje istočnog Afganistana gdje stanovništvo još uvijek prakticira poganski politeizam i gdje nije došao nijedan Evropljanin. Radnja prikazuje kako u Kafiristanu lokalno stanovništvo u neobičnim strancima i njihovim "magičnim" alatima kao što su puške prepozna božanstva, odnosno u Dravotu vidi reinkaranciju svog drevnog pretka i vladara Aleksandra Velikog te ga proglase za kralja, a što je uloga koju će Dravot previše ozbiljno shvatiti, i to sa tragičnim posljedicama.

The Man Who Would Be King je predstavlja jedan od najboljih primjera u 19. vijeku popularnog žanra izgubljenog svijet te je stekla status jedne od najpopularnijih Kiplingovih priča. Godine 1975. je u režiji Johna Hustona snimljen istoimeni igrani film gdje su glavne uloge tumačili Sean Connery i Michael Caine.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]