The Man Who Would Be King (priča)
The Man Who Would Be King (sh. Čovjek koji je htio biti kralj) je priča britanskog književnika Rudyarda Kiplinga originalno objavljena 1888. godine u zbirci The Phantom 'Rickshaw and Other Tales. Inspirirana je stvarnim događajima kao što je karijera britanskog bijelog radže Jamesa Brookea, doživljaji američkog pustolova Josiana Harlana i sudbina njemačkog botaničara Adolfa Schlagenwaita. Narator je neimenovani novinar (Kiplingov alter ego) u Britanskoj Indiji koji se sreće sa dvojicom pustolova - Peachyem Carnahanom i Daniel Dravotom - koji napuštaju britansku vojsku kako bi potražili sreću i bogatstvo u zabačenim i neistraženim oblastima Centralne Azije, uključujući Kafiristan, izolirano planinsko područje istočnog Afganistana gdje stanovništvo još uvijek prakticira poganski politeizam i gdje nije došao nijedan Evropljanin. Radnja prikazuje kako u Kafiristanu lokalno stanovništvo u neobičnim strancima i njihovim "magičnim" alatima kao što su puške prepozna božanstva, odnosno u Dravotu vidi reinkaranciju svog drevnog pretka i vladara Aleksandra Velikog te ga proglase za kralja, a što je uloga koju će Dravot previše ozbiljno shvatiti, i to sa tragičnim posljedicama.
The Man Who Would Be King je predstavlja jedan od najboljih primjera u 19. vijeku popularnog žanra izgubljenog svijet te je stekla status jedne od najpopularnijih Kiplingovih priča. Godine 1975. je u režiji Johna Hustona snimljen istoimeni igrani film gdje su glavne uloge tumačili Sean Connery i Michael Caine.