Tatjana Savičeva

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Tatjana Savičeva kada je imala 6 godina

Tatjana Savičeva (Ruski: Татьяна Николаевна Савичева) 23.1. 1930 [1]- 1.7. 1944. je bila rusko dijete koje je postalo međunarodno poznato po dnevniku kojeg je vodila tijekom opsade Lenjingrada.

Obitelj[uredi - уреди | uredi izvor]

Tatjana Savičeva najmlađe dijete pekara Nikolaja Savičeva i krojačice Marije Savičeve se rodila 23.1. 1930. godine. Obitelj je od ranije imala braću Leonida (rođen 1917.) i Mišu (rođen 1921.) kao i sestre Eugeniju (rođena 1909.) i Ninu (rođena 1921.). Nikolaj Savičev je nakratko u krvavim staljinovim čistkama bio uhapšen od NKVDa (kasnije ime KGB), ali će ubrzo biti pušten nakon čega 1936. godine umire od raka. Kao i u drugim sličnim slučajevima na području Sovjetskog Saveza djeci "klasnog neprijatelja" je bilo zabranjeno visoko obrazovanje i bolje plaćeni poslovi tako da su svi kasnije radili u strojarskom ili mehaničarskom zavodu.

U stanu su osim potomaka Nikolaja i Marije Savičev živjeli baka Evdokija, ujaci Vasja i Aleksej (nadimak Leša).

Početak rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Ljeto 1941. godine obitelj je namjeravala provesti na selu sjeverno od Pskova, ali se htjelo prvo proslaviti rođendan bake Eudokije, a tek kasnije otputovati. Kako je rođendan bio istog dana kada je počeo napad Njemačke na Sovjetski Savez porodica je odustala od putovanja i odlučila pomoći svojim radom u obrani domovine. Marija Savičeva je počela krojit uniforme, Eugenija je radila u tvornici municije, Nina je sudjelovala u gradnji sistema obrane grada, ujaci su radili na protuavionskoj obrani, muzički nastrojen Leonid nije primljen u vojsku pa je radio u tvornici, a Miša koji se nalazio izvan Lenjingrada u trenutku početka rata će biti mobiliziran. Tatjana koja tada ima 11 godina kopa rovove i sudjeluje u gašenju vatrenih bombi.

Kada su 9.7. 1941. Njemci osvojili Pskov obitelj je zaključila da im se Miša neće brzo vratiti, a kako od njega nisu dobivali novosti počeli su misliti da je poginuo.

U svom napredovanju njemačke snage su 8.9. 1941. presjekle zadnju vezu Lenjingrada s ostatkom Sovjetskog Saveza čime počinje opsada

Smrt Savičevih[uredi - уреди | uredi izvor]

Eudokija (Ženja)[uredi - уреди | uredi izvor]

Eudokija je radila u tvornici municije 7 kilometara udaljenoj od stana u kojoj je svaki dan radila po dvije smjene nakon čega je često odlazila davat krv. Kako se jednog od dana nije vratila kući njena sestra Nina ju je išla tražiti. Došla je točno na vrijeme na Eudokijini radno mjesto tako da joj je ona umrla rukama. Bilo je to 28.12. 1941. godine. Tijekom sprovoda Eudekijina majka Marija je izjavila "Ženevka mi smo tebe sahranili, a tko će nas sahraniti ?" što će ući duboku u pamčenje članova obitelji.

U prvim mjesecima opsade veliki problem stanovnika je bila ekstremna hladnoća tako da se sve koristilo za grijanje. Jedna od stvari iskorištenih na takav način je bio dnevnik koji je vodila Tatjana Savičeva. Njena sestra Nina joj je potom dala svoj maleni blok koji će njena malena sestra koristiti kao novi dnevnik. Kako se Tatjana bojala da će se tijekom opsade zaboraviti točan datum smrti Eudokije ona je u dnevnik pod slovo Ž napisala:

Ženja je umrla 28. decembra u 12:30 sati ujutro 1941. godine

Baka[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom opsade bilo je doneseno pravilo da djeca do 12 godine imaju pravo na više hrane od odraslih. Kako je Tanjin dvanaesti rođendan bio 23.1. 1941. tim danom ona je počela dobivati manje hrane. Njenon baki Evdokiji je još prije tog rođendana bila postavljena dijagnoza da umire od gladi (hranidbena distrofija) zbog čega se trebala ići liječiti u Lenjingradsku bolnicu. Ona je to odbila jer bolnica "i bez nje ima previše posla" tako da je umrla 25.1. 1941.

Tanja je napisala pod B u svoj dnevnik:

Baka je umrla 25. januara u 3 sata po danu 1942. godine

Kratko prije smrti baka je molila porodicu da izvrše "prevaru" s hranom i da prijave njenu smrt tek 1.2. 1942. kako bi do onda mogli podizati njenu hranu. Zbog toga službeni datum smrti bake Evdokije je prvi dan februara.

Nina i Leonid (nadimak Leka)[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako se Nina 28.2. 1942. nije vratila s posla obitelj je nakon nekog vremena pomislila da je preminula. Ona je u stvarnosti bila evakuirana preko jezera Ladoga, ali kako pošta za Lenjingrad nije radila ostatak obitelji to nije znao kao što nije znao niti da je Miša živ. Bez obzira na njen nedolazak s posla i crno očekivanje da je umrla kao mnogi drugi stanovnici Lenjingrada na putu da posla ili na radnom mjestu Tatjana nije napisala u svoj dnevnik da je Nina umrla nadajući se vjerovatno da to nije istina.

Leonid je radio i živio na Admiralskom zavodu. Tamo je tijekom opsade bio gotovo sve vrijeme i po danu i po noći pa je na kraju tamo i umro u ambulanti zavoda od gladi (hranidbene distrofije) u svojoj 24 godini.

Tanja je u dnevniku o smrti svog brata pod slovom L napisala:

Leka je umro 17 marta u 5 sati ujutro 1942. godine

Ujaci[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom četvrtog mjeseca 1942. godine dolazi da zatopljenja na području Lenjingrada tako da prestaju smrtni slučajevi zbog hladnoće, ali se zbog dugotrajne gladi drastično poveća broj smrtnih slučajeva zbog gladi (hranidbene distrofije) koja će pokosit porodicu Savičev.

"Djed" (u stvarnosti ujak) Vasilije će umrijeti u 56 godini života od hranidbene distrofije 13.4. 1942., a Tanja će zapisatu u dnevnik pod slovo V:

Djed Vasja je umro 13 aprila u 2 sata tijekom noći 1942. godine

Nakon dostave pomoći putem puta života škole u Lenjigradu su se otvorile 4.5. 1942. godine, ali Tatjana više nikad neće ići u njih. U doba otvaranja škola ujak Aleksej (Leša) je već imao dijagnozu umiranja od gladi (hranidbena distrofija). On će umrijeti 10.5. 1942. godine u 71 godini života. Tanja više neće imati srca napisati umro pa će u dnevnik pod slovo L samo napisati:

{{{2}}}

Majka[uredi - уреди | uredi izvor]

Tatjanina majka će umrijeti u svojoj 52 godini samo 3 dana nakon ujaka Leše to jest 13.5. 1942. godine i kao u prethodnom slučaju Tanja neće imati srca napisati umrla. Pod slovo M u dnevniku ona će napisati:

Mama 13 maja u 07:30 ujutro 1942. godine

Misleći da su Nina i Miša mrtvi Tanja će pod slovo S napisati:

Savičevi su umrli

, a pod slovom u će napisati

Umrli su svi

i na kraju pod O:

Ostala je samo Tanja

Ostala je samo Tanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon smrti majke Tanja je otišla na vrata kod svoje školske drugarice Vere Nikolajevne Nikolaenko koja je stanovala u istoj zgradi. Prije opsade one su se redovno viđale, ali nakon njenog početka Vera koje je bila godinu dana starija se držala u stanu tako da nije znala što se događa u susjedstvu. 13.5. 1942. godine Tanja je pokucala na vrata i kad su se otvorila sva uplakana je rekla kako je mama umrla, da je ostala sama i da joj treba pomoć za odvesti tijelo.

Obitelj Nikolaenko je organizirala pokop na Smolenskom pravoslavnom groblju, ali Tatjana je bila preslaba da bi mu prisustvovala. Kod obitelji Nikolaenko Tanja je provela dan i noć nakon čega se uputila kod bakine rođakinje tete Duse. Zajedno s njom će se vratiti u stan Savičevih da uzme obiteljske uspomene pa će se trajno kod nje preseliti.

Tijekom života kod Eudokije (Duse), kada bi ona odlazila na posao Tatjana bi bila izbačena na ulicu jer Eudokija bi zaključavala vrata stana. Navodno cilj toga je bio da Tanja bude vani na čistom zraku, a ne u zagušljivom stanu. Veoma često pri povratku s posla Vera bi našla Tatjanu da spava na stepenicama zgrade. Tamo ju je jednom našao i Vasilij Kirov prijatelj od sada pokojnog Leonida koji ju je obavjestio da je Nina živa i evakuirana iz Lenjingrada.

10 ili 11.7. 1942. godine Eudokija će poslati Tanju u dječji dom, a svoj potez će kasnije objasniti nadom da će tako biti brže evakuirana iz Lenjingrada. Da li je to bio pravi razlog ili ne nema veze pošto je tijekom augusta - kolovoza Tanja bila uspješno evakuirana s 124 druge djece.

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Sva djeca tada evakuirana su umirala od gladi, tako da je malo koje moglo hodati. Uz najbolju moguću ljekarsku njegu tijekom ratnog doba sva djeca će se početi oporavljati tako da će i Tanja ponovno prohodati. Ipak za razliku od sve druge djece koja je evakuirana zajedno s njom, ona jedina neće preživjeti. Nakon početnog oporavka stanje Tatjane Savičeve se počelo pogoršavati tako da će zadnje mjeseci života provesti u domu invalida, a potom na klinici za infektivne bolesti.

Tanjina dijagnoza koja dovodi do smrti je bila veoma kompleksna i povezana s više različitih razloga. Još tijekom ranog djetinjstva Tanja je preživjela jedan oblik tuberkoloze što je ostavio tragova na njenom organizmu. Tijekom opsade ona je obolila od prehrambene distrofije i skorbuta, ujedno je dobila velika nervne traume, a prije smrti će još i oslijepiti. Službeni razlog smrti će na kraju biti tuberkoloza probavnog trakta od kojeg će Tatjana Savičeva umrijeti 1.7. 1944. s malo manje 14 i pol godina

Nakon smrti[uredi - уреди | uredi izvor]

Dnevnik Tatjane Savičeve je bio korišten kao dokaz zločina Hitlerove Njemačke na suđenju u Nurnbergu 1946. godine. Original njenog dnevnika se nalazi u muzeju istorije Petrograda, dok su se kopije nalazile po cijelom nekadašnjem Sovjetskom Savezu.

Asteroid otkriven 1971. godine će u njenu čast biti nazvan 2127 Tanja.[2], a Sovjetski Savez će joj 1972. godine izgraditi spomenik.

Vidi[uredi - уреди | uredi izvor]

Napomene[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Маркова, Лилия Никитична (26 сентября 2009). "Блокадная хроника Тани Савичевой". Петербургская семья. Pristupljeno 26. 10. 2009..  Check date values in: |date= (help)
  2. Schmadel, Lutz D. (2003). Dictionary of Minor Planet Names (5th izd.). New York: Springer Verlag. str. 172. ISBN 3540002383. http://books.google.com/books?q=2127+Tanya+KB1.