Talačka kriza u moskovskom teatru

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Talačka kriza u moskovskom teatru

Vladimir Putin u posjetu ranjenim taocima nakon oslobađanja
Lokacija Dom kulture, Dubrovka, Moskva, Rusija
Datum 23. – 26. oktobar 2002.
21:05 (23. oktobar) – 7:00 (26. oktobar) (Moskovska vremenska zona)
Meta ruski civili
Vrsta napada otmica/uzimanje talaca
Oružje jurišne puške, pištolji, eksploziv
Mrtvih 170 (uključujući napadače)
214 prema navodima organizacije "Nord-Ost"
Ranjenih preko 700
Počinitelji Rijadus-Salihin
Islamska međunarodna mirotvorna brigada
Islamska pukovnija posebne namjene (IPON)
Motiv nastojanje da se ishodi kraj Drugog čečenskog rata, povlačenje ruskih snaga i nezavisnost Čečenske Republike Ičkerije
Branitelji Milicija Rusije, FSB, Alfa grupa

Talačka kriza u moskovskom teatru, službeno Teroristički napad na Dubrovku (rus. Террористи́ческий акт на Дубро́вке, također poznat i kaod Opsada Nord-Osta, se odigrala od 23. do 26. oktobra 2002. godine u Moskvi za vrijeme Drugog čečenskog rata kada je grupa od 40 čečenskih militanata zauzela Dom kulture prilikom izvođenja popularnog mjuzikla Nord-Ost te preko 900 ljudi držala kao taoce prije nego što je likvidirana u kontroverznom prepadu ruskih specijalaca. Talačka kriza, u kojoj je uz teroriste smrtno stradalo oko 130 civila, je predstavljala dotada najspektakularniju terorističku akciju u historiji Rusije i suvremenoj historiji Evropi, a također se smatra jednim od ključnih događaja Drugog čečenskog rata.

Akciju je izvela tzv. Islamska pukovnija posebne namjene pod vodstvom Movsara Barajeva, nećaka zloglasnog i prethodne godine ubijenog vođe militanata Arbija Barajeva; među militantima je bilo 20 muškaraca i 20 žena, koje su tokom opsade bile nosile nikabe. Mjesto napada je bilo pažljivo odabrano, s obzirom da se do auditorija moglo ući jedino kroz labirint uskih hodnika, koji bi bitno otežao kako bijeg talaca, tako i akciju spašavanja. Napadači su uz automatsko oružje bili opremljeni ručnim granatama, samoubilačkim eksplozivnim napravama koje su nosili na sebi i tempiranim bombama koje su postavili za vrijeme opsade. Vjeruje se kako je kao model za akciju poslužio napad na Budjonovsk, izveden sedam godina ranije u Prvom čečenskom ratu, a koji je završen ponižavajućim pristankom ruskih vlasti na zahtjeve otmičara i okretanjem ruske javnosti protiv rata, te tako pridonio čečenskoj pobjedi. Šamil Basajev, koji je bio zapovijedao napadom na Budjonovsk, je preuzeo odgovornost i za napad na teatar, te se vjeruje kako je igrao određenu ulogu u planiranju i pripremama.

Napad je započeo 23. oktobra u 21 sat. Militanti su razoružali nekoliko zaštitara te zauzeli auditorij; nekoliko glumaca i članova tehničkog osobilja je uspjelo pobjeći. Moskovska milicija i snage OMON-a su došle na poprište oko 22 sati i opkolile zgradu. Pregovori su započeli iza ponoći, a militanti su iznijeli zahtjev da se ruske snage povuku iz Čečenije i tako obnovi vlast Čečenske Republike Ičkerije uklonjena ruskom invazijom 2000. godine. Tokom sljedećeg dana su militanti pustili nekoliko desetaka talaca, uglavnom žena, djece, muslimana i stranih državljana, dok su ubili Olgu Romanovu, 26-godišnjakinju koja je samoinicijativno došla u teatar ponuditi sebe u zamjenu za puštanje drugih talaca. Sljedeći dan su militanti pustili manji broj talaca, ali su također ubili Romana Vlaha, građanina Moskve koji je u teatar došao pokušati osloboditi svog sina. Sami taoci su sve vrijeme bili u izuzetno lošim higijenskim i sanitarnim uvjetima, te izglagani stalnim prijetnjama i fizičkom zlostavljanju. 26. oktobra ujutro je jedan od talaca u stanju duševnog rastrojstva fizički napao militante na što su oni otvorili vatru te pogodili dvoje drugih talaca (od kojih je jedan naknadno preminuo).

Otmica je bila izazvala izuzetno zanimanje ne samo u ruskoj, nego i u međunarodnoj javnosti, prije svega zato što su militanti po prvi put akciju izveli u samom srcu Moskve, zasjenivši sve prethodne pothvate i velikim dijelom demantirajući dotadašnji službeni stav ruskih vlasti kako je rat u Čečeniji završen te da se svodi na "izolirane akcije šačice očajnih kriminalaca". Dio ruske javnosti, koji se već duže vremena počeo protiviti ratu, pretežno iz redova liberalne pro-zapadne opozicije, je upravo napad na teatar shvatio kao priliku da ishodi promjenu državne politike, odnosno počeo se javno zalagati da se talačka kriza riješi prihvaćanjem svih zahtjeva otmičara. Nastojanju da se spriječi krvoproliće su svoj doprinos dali brojni političari, najčešće oni liberalne orijentacije poput Grigorija Javlinskog, koji su sudjelovali ili pokušavali sudjelovati u pregovorima; među pregovaračima se našla i poznata novinarka Ana Politkovskaja.

Usprkos poziva za mirno rješenje krize, ruske vlasti su se odlučile krizu riješiti oružanim putem, pri čemu su primijenili neobičnu, efikasnu, ali na kraju zbog posljedica kontroverznu metodu. 26. oktobar u 5:10 se u teatar počeo upumpavati bezmirisni omamljujući gas; iako je nekoliko militanata, svjesni što se događa, uspio na lica staviti gas maske, svi su na kraju likvidirani kada su dvadesetak minuta kasnije u teatar upali pripadnici specijalnih jedinica tajne službe FSB - Alfa grupe i Vimpel. Tada su svi taoci i većina militanata bili u nesvijesti; usprkos toga, svi militanti su ubijeni hicima iz vatrenog oružja, a što je kasnije od strane organizacija za ljudska prava bilo kritizirano kao vansudsko pogubljenje. Mnogo kontroverznijim se pokazalo to što gas ne samo što je onesvijestio, nego je na kraju izazvao i smrt preko 119 talaca, a što je broj civilnih žrtava (uz 11 ljudi koje su militanti bili pogubili u prethodna tri dana) doveo do 130. Ruska organizacija "Nord Ost" tvrdi da je broj civilnih žrtava bio još veći, odnosno da iznosi 174 ljudi. Ruske vlasti su na odmah postale predmetom kritika zbog toga što je FSB tokom evakuacije onesviještenih talaca, pozivajući se na odredbe o državnoj tajni, ekipama hitne pomoći odbio reći o kakvom je gasu riječ (danas se vjeruje da je riječ o supstanci deriviranoj od fentanila). Evropski sud za ljudska prava je 2013. godine svojom presudom ruske vlasti proglasio odgovornim za ugrožavanje života zbog načina na koji je izvedena akcija.

Usprkos kontroverzi i kritika, rasplet krize je Putinovoj vladi na kraju koristio kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Odbijanje bilo kakvog kompromisa sa neprijateljem, čak i po cijenu masovnih civilnih žrtvi, odnosno spremnost da se na bezobzirnost čečenskih militanata odgovori vlastitom bezobzirnošću je pružila snažan kontrast u odnosu na neodlučnost i nesposobnost njegovog prethodnika Borisa Jeljcina u istoj situaciji. Putinova popularnost je nakon krize značajno porasla, dok su pripadnici liberalne opozicije, pogotovo oni koji su prije toga bili javno iskazivali simpatije prema čečenskom separatizmu i njegovoj oružanoj borbi postali kompromitirani, odnosno potpuno marginalizirani u široj ruskoj javnosti. Napad na moskovski teatar se, pak, zbio i nedugo nakon islamističkog napada na zapadne turiste na Baliju, a što su ruske vlasti vješto iskoristile kako bi, na osnovu islamističkog karaktera počinitelja, povukli paralele između ta dva događaja te rat u Čečeniji predstavili kao dio globalnog rata protiv terorizma. Zapadne vlade, pogotovo američka i britanska koje su u to vrijeme nastojale izbjeći ruski veto pred odlučivanje u Vijeću sigurnosti UN o predstojećoj invaziji na Irak, su brzo prihvatile taj stav, a pri čemu se posebno ističe britanski premijer Tony Blair koji je odmah po izvođenju akcije spašavanja Putinu poslao javnu čestitku. Talačkom krizom je posebno bio kompromitiran Aslan Mashadov, nominalni vođa ćečenskih separatista, koji je na samom početku javno podržao uzimanje talaca u teatru, da bi se od toga, suočen sa razmjerima krvoprolića i stradanjem djece, od nje kasnije pokušao ograditi.

Kao i mnogi slični događaji, i moskovska talačka kriza je postala predmetom brojnih alternativnih tumačenja i teorija zavjere. Tome su svoj doprinos dali i Ana Politkovskaja i Aleksandar Litvinjenko koji su tvrdili da je akcija čečenskih militanata u stvari bila operacija pod lažnom zastavom koju je inscenirao FSB u svrhu ponovnog pridobivanja javne potpore za sve nepopularniji rat.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]