Synthpop

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Synthpop
Drugi nazivi Techno-pop
Stilski korijeni
Kulturološki korijeni kraj 70-ih i 80-e godine, Europa, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan
Tipični instrumenti
Derivirani pravci
Fusion žanrovi
Ostalo

Synthpop (skraćeno od synthesizer pop)[3], znan još i kao techno-pop,[4][5] bio je podžanr novog vala koji se pojavio tokom 70-ih godina, a vrhunac popularnosti ostvario je tokom 80-ih godina; glavna karakteristika synthpopa kao pravca bilo je korištenje sintesajzera kao dominantnog instrumenta. Korijeni synthpopa mogu se naći već u 60-im i 70-im godinama, kada se sintesajzer postepeno koristio u progresivnom rocku, elektronici, art rocku i discu, a posebice u opusu tzv. "krautrock" bendova poput Kraftwerka, koji se smatraju pionirima u korištenju sintesajzera u muzici. Kao zasebni žanr, synthpop se razvio u kontinentalnoj Europi, Ujedinjenom Kraljevstvu i Japanu kao dio šireg, post-punk pokreta, odnosno kao podžanr novog vala, krajem 70-ih i tokom cijelih 80-ih godina.

Pionirima syntpopa smatraju se Kraftwerk, njemački bend koji je već sredinom 70-ih godina pobrao kritike zbog svog korištenja sintesajzera, posebice u pjesmi "Autobahn". Drugi rani pioniri su japanski bend Yellow Magic Orchestra te britanski novovalni bendovi Ultravox, the Human League i Berlin Blondes. The Human League su koristili monofone sintesajzere kako bi proizvodili jednostavan i oštar zvuk. Ipak, pravim začetkom syntpopa smatra se 1979. godina, kada se Gary Numan probio na vrh top lista singlom "Cars", odnosno albumom The Pleasure Principle, nakon čega su brojni bendovi početkom 80-ih godina počeli koristiti sintesajzere, uključujući debitante poput Depeche Modea, Talk Talka ili Eurythmicsa, ali i iz 70-ih godina prisutne Japan i Orchestral Manoeuvres in the Dark. S druge strane, YMO je u Japanu otvorio put synthpop bendovima kao što su P-MODEL, Plastics i Hikashu. Razvoj jeftinih polifonih sintesajzera, definiranje MIDI standarda i korištenje dance beatova, dovelo je do toga da je synthpop postao komercijalniji i pristupačniji pravac. Sve ovo, kombinirano s prihvaćanjem synthpopa od strane stilski samosvjesnih izvođača utjecajnog novog romantizma te usponom MTV-ja, dovelo je do toga da su mnogi britanski synthpop bendovi (npr. Culture Club, Cutting Crew, Duran Duran, Spanadu Ballet i drugi) imali velikog uspjeha u Sjedinjenim Državama.

Povremeno se termin "synthpop" koristi simultano s terminom "elektropop",[5] mada je potonji podžanr synthpopa koji se više bazira na jednom jačem, elektronskom zvuku.[6] S druge strane, synthpop autori su bili skloniji kombiniranju stilskih elemenata pravca s idejnim odlikama novog vala, poput složenih i ambijentalnih melodija te kompleksnih i samosvjesnih tekstova. Od sredine do kraja 80-ih, bendovi poput Erasurea i Pet Shop Boysa su razvili specifičan plesni zvuk koji je poharao američke top liste, ali je pravac već pred kraj 80-ih počeo gubiti na popularnosti, tako da je novovalni synthpop bendova kao što su a-ha ili Alphaville lagano gubio borbu s nadolazećim houseom i technom. Krajem 90-ih godina, indietronica i electroclash pokreti počeli su buditi novi interes za novi val, a veliko oživljavanje pravca desilo se u 21. vijeku kada su komercijalni uspjeh ostvarili izvođači kao što su Lady Gaga, Rihanna, La Roux, Owl City, M83 i Chvrches.

Iako su neki kritičari isticali navodni nedostatak emocije i muzikalnosti u pokretu, synthpop je bio jedan od najutjecajnijih muzičkih pravaca 80-ih godina. Sintesajzer je postao relevantan instrument zahvaljujući upravo synthpopu, a pravac je direktno utjecao na formiranje podžanrova kao što su house i techno, kao i, posredno, na druge žanrove i individualna djela.

Stilske odlike[uredi - уреди | uredi izvor]

Roland Jupiter-4 je bio jedan od najpopularnijih sintesajzera tokom 80-ih godina, zajedno s modelima Yamaha DX7 i Prophet-5, te je redovito korišten u synthpop kompozicijama iz tog perioda.

Primarna stilska odlika synthpopa bila je korištenje sintesajzera, drum mašinā i sekvencera, koji su ponekad zamijenjivali i sve ostale instrumente. Borthwick i Moy su žanr opisali raznovrsnim, ali tvrdeći da je "... karakteriziran širokim spektrom vrijednosti koje izbjegavaju stilove, ritmove i strukture rocka", koji su zamijenjeni "sintetičkim teksturama" i "robotskom rigidnošću", često definirani ograničenjima nove tehnologije,[7] poput monofonih sintesajzera, koji su mogli svirati samo jedan po jedan ton.[8]

Mnogi synthpop muzičari su imali ograničene muzičke sposobnosti, oslanjajući se zapravo na tehnologiju za stvaranje i reproduciranje muzike. Rezultati su često bili minimalistički, s ritmovima koji su "u pravilu satkani od jednostavnih, ponovljenih rifova bez, takoreći, ikakve harmonijske 'progresije' ".[9] Rani synthpop je opisivan kao "jeziv, sterilan i maglovito zlokoban", pri čemu se koristila šumeća elektronika s malo promjene u infleksiji.[10][11] Uobičajene teme synthpop tekstova bile su izolacija, urbana anomija te osjećaji emocionalne hladnoće i ispraznosti.[12]

U drugoj fazi razvoja žanra, tokom 80-ih godina,[12] uvođenje dance beatova i više konvencionalnih rock instrumentacija učinilo je synthpop muziku mnogo toplijom i prihvatljivijom, ali i ograničenom na klasične konvencije trominutnog popa.[10][11] Sintesajzeri su sve više korišteni kako bi imitirali konvencionalne i klišejizirane zvukove orkestra i puhačkih instrumenata. Inicijalno visoke, sintesajzerom stvorene melodije i jednostavni programi udaraljki prepustili su mjesto gustoj i komprimiranoj produkciji te konvencionalnijem zvuku udaraljki.[13] Tekstovi su načelno bili optimističniji te su se bavili temama koje su bile češće u pop glazbi, poput ljubavi, eskapizma i aspiracija.[12] Prema riječima Simona Reynoldsa, vrhunac synthpopa 80-ih godina bili su "emotivni, povremeno i operatski pjevači" poput Marca Almonda, Alison Moyet i Annie Lennox.[11] Kako su sintesajzeri dokinuli potrebu za velikim grupama muzičara, ovi su pjevači nerijetko bili članovu dueta, u kojima bi partner svirao cjelokupnu instrumentaciju.[12]

Iako je synthpop djelomično proizašao iz punk rocka, pravac je odbacio tendenciju punka prema autentičnosti i često je namjerno težio ka artificijalnosti, pozivajući se na kritički ismijane pravce poput disca ili glam rocka.[7] Jako malo je dugovao izvornim korijenima pop muzike (jazz, blues i folk muzika)[7] te je, umjesto da je uzore tražio u Americi, svjesno išao u Europu, ponekad i Istočnu Europu, po uzore, što je vidljivo u djelima i etimologiji bendova kao što su Spandau Ballet ili Ultravox, posebice na pjesmi "Vienna".[14] Kasni synthpop je doživio još jednu stilsku promjenu te se približio soul muzici.[14]

Razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Korijeni[uredi - уреди | uredi izvor]

Njemački bend Kraftwerk tokom koncerta u Zürichu, 1976. godine. Kraftwerk se danas smatraju pionirima synthpopa.

Elektronski muzički sintesajzeri koji su se mogli praktično iskoristiti u studiju pojavili su se sredinom 60-ih godina, otprilike istovremeno kada se i rock formirao kao distinktni žanr.[15] Moogov sintesajzer, što ga je 1964. godine izumio Robert Moog i koji je stvarao potpuno elektronički generirane zvukove, zamijenio je dotadašnji mellotron, vrstu elektromehaničkih, polifonih klavijatura za reprodukciju semplova.[16] Prijenosni minimoog, koji je bio jednostavniji za korištenje, posebice tokom live nastupa,[17] ubrzo je postao popularan među progresivnim rock bendovima kao što su Pink Floyd (klavijaturist Richard Wright) i Yes (klavijaturist Rick Wakeman). Instrumentalni prog rock bio je posebno značajan u kontinentalnoj Europi, omogućivši bendovima kao što su Kraftwerk, Tangerine Dream, Can i Faust da izbjegnu jezičnu barijeru.[18] Njihov dominantno sintesajzerski "krautrock", zajedno s opusom Briana Enoa (koji je jedno vrijeme bio klavijaturist Roxy Musica), bit će snažan utjecaj na kasniji synthrock, odnosno synthpop.[19]

Godine 1971. godine, Wendy Carlos (tada je navedena kao Walter Carlos, dok je promjenu spola izvršila 1979. godine) je napisala sintesajzerski soundtrack za Kubrickov kultni film A Clockwork Orange; bio je to prvi put da su mnogi u Ujedinjenom Kraljevstvu uopće čuli za elektronsku glazbu. Philip Oakey, vokal i klavijaturist Human Leaguea, i Richard H. Kirk, klavijaturist Cabaret Voltairea, kao i muzički kritičar Simon Reynolds, svi su redom naveli taj soundtrack kao inspiraciju.[20] Elektronika je u ovom periodu povremeno dolazila i u mainstream, primjerice kada je jazzist Stan Free s bendom Hot Butter imao Top 10 hit u Britaniji 1972. godine s obradom pjesme "Popcorn" Gershona Kingsleyja iz 1969. godine, koja je realizirana uz Moogov sintesajzer.[21]

Francuski instrumentalist Jean-Michel Jarre često je koristio elektronsku glazbu sličnu synthpopu u svojim kompozicijama.

Sredinom 70-ih godina, došlo je do uspona elektronskih art muzičara kao što su Jean-Michel Jarre, Vangelis i Tomita. Tomitin album Electric Samurai: Switched on Rock (1972.) sadržavao je elektronske obrade suvremenih rock i pop pjesama, realizirane uz pomoć sinteze govora i analognih sekvencera.[22] Godine 1975., Kraftwerk su imali svoj prvi nastup u Britaniji, na kojem su posjetitelje Andyja McCluskeyja i Paula Humphreysa inspirirali da "odbace svoje gitare" i postanu synth izvođači; McCluskey i Humphreys su 1978. godine osnovali kultni synthpop bend Orchestral Manoeuvres in the Dark.[20] Kasnije tokom iste godine, Kraftwerk su imali svoj prvi britanski hit s pjesmom "Autobahn", koja je bila 11. na britanskim ljestvicama. BBC Four je u dokumentarcu Synth Britannia opisao Kraftwerk kao ključ za budući razvoj synthpopa u Britaniji.[20] Godine 1977., Giorgio Moroder je s Donnom Summer napisao disco hit "I Feel Love", čiji će programirani beatovi biti veliki utjecaj na kasniji synthpop.[7] Velik utjecaj imat će i Berlinska trilogija Davida Bowieja, koju su sačinjavali albumi Low (1977.), "Heroes" (1977.) i Lodger (1979.); suradnik na svim albumima bio je Brian Eno.[23]

Nastanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Novi val
Gary Numan tokom koncerta 1980. godine. Začetnik synthpopa, Gary Numan je bio jedan od najutjecajnijih novovalnih muzičara s početka 80-ih godina te je obilježio konačni raskid novog vala s punk korijenima.

Rani gitarski punk-rock koji je postao prominentan tokom 1976. i 1977. godine, inicijalno je bio nesklon "neautentičnom" zvuku sintesajzera,[7] no dogodilo se da su mnogi novovalni i post-punk bendovi koji su proizašli iz punk-rocka prigrlili taj instrument kao jednu od glavnih osnovica njihova zvuka. Britanski punk i novovalni klubovi bili su otvoreni prema onome što je smatrano "alternativnim" zvukom.[24][25] Specifični "uradi sam" stav punk glazbe dokinuo je tradiciju prog-rocka, koja je nalagala potrebu za godinama iskustva prije nego je izvođač mogao doći na pozornicu i svirati sintesajzer.[20][25] Američki duo Suicide, koji je proizašao iz njujorške punk scene, koristio je drum mašine i sintesajzere kako bi stvorio hibridni zvuk između elektronike i post-punka na svom istoimenom albumu iz 1977. godine.[26]

Album Izitso Cata Stevensa iz travnja 1977. godine nadogradio je njegov klasični pop-rock stil s naglašenim korištenjem sintesajzera,[27] čime je glazba s albuma stilski bila bliska synthpopu;[28] pjesma "Was Dog a Doughnut?" posebno se ističe kao jedan od ranih primjera techno-pop fusion glazbe,[29] a nastala je uz korištenje sekvencera.[30] Izitso je na koncu zauzeo sedmo mjesto na Billboard 200 top listi, dok je pjesma "(Remember the Days of the) Old Schoolyard" bila Top 40 hit.[27] Istog mjeseca, Beach Boysi izdaju album Love You, kojega je vođa benda, Brian Wilson, izveo koristeći gotovo u cijelosti Moogove i ARP sintesajzere,[31] uz aranžmane koji su bili djelomično inspirirani albumom Switched-On Bach (1968.) Wendy Carlos.[32] Iako su ga neki kritičari i muzičari (poput Patti Smith ili Lestera Bangsa)[33][34] nahvalili, album je imao slabašan komercijalni učinak. Album se smatrao revolucionarnim u pogledu korištenja sintesajzera,[32] dok su neki Wilsonovo ekstenzivno korištenje instrumenta usporedili s ambijentom zabavnog parka,[35] ali opisali i kao rani primjer synthpopa.[36] U srpnju 1977. godine, Donna Summer je objavila već spomenuti singl "I Feel Love", kojega je koautorizirao Giorgio Moroder, a koji je bio pionirski uradak u sklopu Hi-NRG podžanra te je utjecao na kasnije izvođače kao što su Divine i Dead or Alive, mada isti nikada nisu bili kritički uspješni te su uglavnom smatrani šundom. U ovom je periodu Warren Cann, bubnjar benda Ultravox kupio drum mašinu Roland TR-77, koja je prvi put korištena na njihovom singlu "Hiroshima Mon Amour" iz 1977. godine.[37]

Bend Be-Bop Deluxe je u veljači 1978. godine izdao album Drastic Plastic, u sklopu kojega je izašao i singl "Electrical Language", na kojemu je Bill Nelson svirao sintesajzer gitaru, a Andy Clark sintesajzer. Japanski bend Yellow Magic Orchestra je na svojim albumima Yellow Magic Orchestra (1978.)[38] i Solid State Survivor (1979.) razvio zvuk koji je opisan kao zabavan i lagan,[39] uz snažan naglasak na melodiju.[38] Upravo su oni uveli ritamsku mašinu TR-808 u popularnu muziku,[40] a izvršit će snažan utjecaj na rane britanske synthpop bendove.[41] Tokom 1978. godine su i the Human League, kasniji utjecajni britanski bend, izdali svoj debitantski singl "Being Boiled", dok se američki post-punk bend Devo počeo postepeno okretati prema električnom zvuku. U tom je periodu synthpop privukao određene kritičare, ali je imao malo komercijalnog odjeka.[42]

Evo ti prst, evo ti još jedan... sada napiši pjesmu

This is, a chord, this is another, this is a third...now start a band, punk manifest koji je slavio amatersko muziciranje, a prvi put se pojavio u prosincu 1976. godine[43]

Tokom te iste 1978. godine, britanski punkom inspirirani bend Tubeway Army želio je da njihov debitantski album bude primarno gitarski. Međutim, tokom iste godine, frontmen benda, Gary Numan, pronašao je minimoog sintesajzer u studiju u kojem su snimali, a koji je ostao od nekog drugog benda, te je krenuo eksperimentirati na njemu.[44] Ovaj je "slučajni susret" doveo do velike promjene u bendu, koji se vrlo brzo prebacio na elektronski novi val,[44] što je bilo vidljivo na njihovom drugom albumu, Replicas (1979.). Singl s tog albuma, "Are 'Friends' Electric?" (svibanj 1979.), bio je apsolutni hit na britanskim top listama.[45] Numan je svoju ulogu u bendu opisao kao onu gitarista koji svira klavijature, kao onu osobe koja je "punk pjesme pretvarala u elektronske pjesme".[44] Otkriće da se sintesajzeri mogu iskoristiti drugačije nego u prog-rocku i discu inspirirala je Numana da krene u solo vode.[45] Na svom debitantskom solo albumu, The Pleasure Principle (1979.), Numan je svirao isključivo sintesajzer, ali je zadržao basista i bubnjara za ritam sekciju;[45] i album i singl s albuma, "Cars", bili su apsolutni #1 hitovi na britanskim top listama.[46] Numanov debitanski solo album se danas uzima kao službeni početak synthpopa kao potpuno formiranog, samostalnog ženra u sklopu novovalnog pokreta.

Giorgio Moroder je tokom 1979. godine surađivao s duom Sparks na albumu No1 in Heaven. Istovremeno, synthpop bend P-MODEL je debitirao u Japanu s albumom In a Model Room; u tom su periodu nastale i druge japanske synthpop grupe poput Plasticsa i Hikashua.[47] Zeitgeist revolucije u elektronskoj muzici, njezinoj izvedbi i produkciji, utjelovljen je od strane nazovi producenta Trevora Horna iz benda the Buggles u njihovom međunarodnom hitu "Video Killed the Radio Star" iz 1979. godine. Ta je pjesma označila globalnu revoluciju u razvoju synthpopa, a potpomogla joj je i činjenica da je spot za tu pjesmu bio prvi spot emitiran na MTV-ju, kada je program krenuo s emitiranjem 1981. godine.

Nekoliko mjeseci nakon izlaska singla, the Buggles su u siječnju 1980. godine izdali i debitantski album, The Age of Plastic, koji je, iako nije bio hit na top listama kao i singl koji ga je najavio, opisan kao prvi veliki korak u jednoj novoj eri elektropopa,[48][49] ali i kao veliki uzor za Devov synthpop album Freedom of Choice, kojega mnogi danas smatraju njihovim pivotalnim uratkom.[50]

Komercijalni uspjeh[uredi - уреди | uredi izvor]

Britanski bend Ultravox, jedni od pionira synthpopa, tokom koncerta u Oslu 1981. godine.
Iako su inicijalno bili skloni synthpopu, Spandau Ballet su jedan od bendova koji je relativno rano počeo koristiti tradicionalne utjecaje u novovalnoj glazbi.

Pojava synthopopa je opisana kao "možda najvažniji pojedinačni događaj u melodijskoj muzici od pojave Merseybeata". Do početka 80-ih godina, sintesajzeri su postali značajno jeftiniji i jednostavniji za korištenje.[51] Nakon definiranja MIDI standarda 1982. godine i razvoja digitalnog zvuka, stvaranje čisto elektronskih zvukova, kao i njihova manipulacija, postali su mnogo jednostavniji.[52] Sintesajzeri su dominirali pop muzikom tokom ranih 80-ih godina, posebice kroz njihovu popularnost među bendovima novog romantizma.[53]

Novi romantizam je bio supkulturni pokret koji se razvio u londonskim klubovima Billy's i Blitz, a bio je povezan uz bendove kao što su Duran Duran, Visage ili Spandau Ballet.[54] Ti su bendovi prezentirali specifičan vizualni stil koji je kombinirao elemente glam rocka, naučne fantastike i romantizma. Duran Duran je često navođen kao bend koji je uveo plesne beatove u synthpop kako bi stvorio slušniji i topliji zvuk, što im je donijelo seriju hit singlova.[10] Ubrzo će njihov uspjeh na britanskim top listama pratiti brojni drugi bendovi koji su koristili sintesajzere kako bi stvorili pamtljive, trominutne pop uratke.[13] Nova postava Human Leaguea s novim producentom dovela je do stvaranja nešto komercijalnijeg zvuka predstavljenog na albumu Dare (1981.), koji je izrodio seriju hit singlova; među njima se posebno ističe "Don't You Want Me", koji je krajem 1981. godine bio top singl u Britaniji.[55]

Synthpop je svoj komercijalni vrhunac u Britaniji dosegao tokom zime 1981./1982. godine, kada su bendovi kao što su Orchestral Manoeuvres in the Dark, Japan, Ultravox, Soft Cell, Depeche Mode pa čak i Kraftwerk imali Top 10 hitove. Početkom 1982. godine, sintesajzeri su bili toliko dominantni da je Unija muzičara pokušala ograničiti njihovu uporabu.[56] Do kraja godina, tim su se bendovima pridružili i drugi synth muzičari poput Thomasa Dolbyja te bendova Blancmange i Tears for Fears. Tako nagli rast synth izvođača doveo je do svojevrsnog antisynth pokreta među ranim pionirima žanra, tako da su bendovi poput Spandau Balleta, Human Leaguea, Soft Cella i ABC-ja počeli ubacivati konvencionalnije utjecaje i instrumente u svoje pjesme.[57]

Britanski duo Eurythmics na koncertu u Nürburgu 1987. godine.
Njemački bend Alphaville je bio jedan od globalno najpopularnijih novovalnih i synthpop bendova iz kontinentalne Europe.

Synthpop je u Sjedinjenim Državama također smatran podžanrom novog vala, a tamošnji mediji su ga inicijalno nazivali "techno-pop" i "elektropop";[58] žanr je postao popularan primarno zahvaljujući MTV-ju, koji je 1982. godine došao do medijskih središta poput New Yorka i Los Angelesa. Synthpop je dobro iskoristio popularnost video spotova,[13][42] a hit "I Ran (So Far Away)" (1982.) benda A Flock of Seagulls smatra se prvim britanskim hitom koji je došao među deset najboljih pjesama na Billboardovoj top listi zahvaljujući popularnosti samog spota.[42] Američke radio stanice su u ovom periodu izvršile i promjenu prema "novoj muzici", što je također pomoglo u popularizaciji britanskih bendova.[42] Veliki uspjeh britanskih bendova u Americi u tom periodu ubrzo je proglašen drugom britanskom invazijom.[42] Synthpop je tako dobio ulaznicu za globalnu pozornicu i ubrzo je postao dominantni žanr diljem svijeta, a osim britanskih i američkih bendova, veliku popularnost počeli su ostvarivati i bendovi iz kontinentalne Europe; primjeri takvih izvođača su Telex (Belgija), Yello (Švicarska),[59] Azul y Negro (Španjolska), a-ha (Norveška) te njemački izvođači Peter Schilling, Sandra, Propaganda,[60] Modern Talking i Alphaville.

Sredinom 80-ih godina, neki od ključnih izvođača bili su engleski solisti Howard Jones, za kojega je S.T. Erlewine rekao da je "spojio tehnološki-intenzivni zvuk novog vala s veselim optimizmom hipija i popa iz kasnih 60-ih godina",[61] iako je imao i nekoliko kompleksnijih pjesama, te Nik Kershaw, čiji je "fino izrađeni synthpop"[62] inkorporirao gitare i tradicionalnije pop utjecaje koji su se posebno dopadali tinejdžerskoj publici;[63] njegovi daleko najuspješniji singlovi bili su "I Won't Let the Sun Go Down on Me" (1983.) i "The Riddle" (1984.). Od bendova koji su u ovom periodu ostvarili značajan uspjeh u sklopu synthpopa bili su Talk Talk, Depeche Mode, Culture Club, Alphaville, Frankie Goes to Hollywood i Duran Duran. Nešto plesniji ritam promovirao je britanski trio Bronski Beat, koji se na svom albumu The Age of Consent (1984.) bavio temama homofobije i alienacije; album je ušao među Top 20 u Britaniji te među Top 40 u Sjedinjenim Državama.[64] Sličan uspjeh imali su i Thompson Twinsi, koji su vrhunac popularnosti ostvarili s britanskim #1 albumom Into the Gap (1984.), iz kojega je proizašlo nekoliko hit singlova.[65] Već spomenuti a-ha je inicijalno odbačen kao "teeny bop senzacija", ali njihovo specifično kombiniranje syhtpopa s tradicionalnim gitarama i pravim bubnjevima učinilo ih je mnogo pristupačnijima; tokom 1985. godine, reizdanje njihova singla "Take On Me" je, zahvaljujući spotu emitiranom na MTV-ju, zasjelo je na drugo mjesto britanskih, odnosno prvo mjesto američkih top lista.[66]

Pad popularnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Vince Clarke i Andy Bell iz benda Erasure 1989. godine.

Synthpop se nastavio razvijati i krajem 80-ih godina, mada u formatu koji je bio znatno bliži dance muzici, kao što je vidljivo u radovima britanskih bendova kao što su Pet Shop Boys,[67] Erasure[68] i the Communards. Potonji su svoje prve hitove imali upravos obradom disco klasika "Don't Leave Me This Way" (1986.) i "Never Can Say Goodbye" (1987.).[69][70] Synthpop bendovi iz ove kasne faze imali su značajnog uspjeha na američkim dance top listama. Među njima su američki bendovi Information Society, koji su imali dva Top 10 singla 1988. godine,[71] Anything Box i Red Flag;[72][73] britanski bend When in Rome imao je hit sa svojim debitantskim singlom "The Promise", dok je kanadski bend Kon Kan imao hit s pjesmom "I Beg Your Pardon" iz 1989. godine. Nekoliko njemačkih synthpop bendova, kao što su Camouflage, Cetu Javu, C.C.C.P. and Celebrate the Nun, također je imalo solidan uspjeh na top listama.

Već sredinom 80-ih godina, američka scena se počela oštro i snažno okretati protiv europskog synthpopa, uz rast popularnosti novog podžanra, heartland rocka, te obnovu interesa za roots rock.[74] S druge strane, u Britaniji, pojava indie rock bendova, pri čemu su prednjačili the Smiths, označila je kraj synth-baziranog novog vala te početak gitarske muzike koja će dominirati rock scenom tokom 90-ih godina.[75][76] Do 1991. godine, synthpop je postao komercijalno neisplativ u Sjedinjenim Državama, gdje su alternativne radio stanice reagirale na pojavu grungea i alternativnog rocka.[77] Poneki su bendovi čak i tokom 90-ih godina nastavili koristiti synthpop zvuk, mada se tu radilo o iznimkama kao što su Savage Garden, the Rentals i the Moog Cookbook.[72] U istom periodu, indietronica bendovi, poput Stereolaba, EMF-a, Utah Saintsa i Disco Inferna, istraživali su mogućnosti elektronske glazbe kombinirajući indie zvuk sa onim sintesajzera.[78]

Oživljavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Elektropop
Elly Jackson iz benda La Roux na koncertu 2010. godine.

Indietronica je na početku novog milenija postala izrazito popularan žanr zahvaljujući razvoju digitalne tehnologije, koja je omogućavala kombiniranje indie zvukova s mogućnostima elektronske glazbe; većina tih bendova radili su s malim ili nezavisnim diskografima, a među njima se ističu Broadcast (Ujedinjeno Kraljevstvo), Justice (Francuska), Lali Puna (Njemačka) te Ratatat i the Postal Service (Sjedinjene Države).[78][79] Slično ovome žanru, krajem 90-ih godina, u New Yorku se razvijao podžanr electroclash, koji je kombinirao synthpop, techno, punk i umjetnost performansa. Pionir žanra bio je I-F sa svojom kompozicijom "Space Invaders Are Smoking Grass" (1998.), dok su kasniji značajniji autori bili Felix da Housecat,[80] Peaches, Chicks on Speed[81] i Fischerspooner.[82] Podžanr je privukao pozornost publike početkom milenija, kada su se razvile scene u Londonu i Berlinu, ali ubrzo je nestao kao samostalno prepoznatljiv žanr jer su njegovi predstavnici eksperimentirali s različitim muzičkim formama i stilovima.[83]

Početak milenija donio je novi interes za elektronsku glazbu i pojavu snažne nostalgije za 80-im godinama, što je za posljedicu imalo svojevrsno oživljavanje synthpopa zahvaljujući bendovima kao što su ADULT. i Fischerspooner. Tokom 2003. i 2004. godine, oživljeni synthpop se počeo gurati u mainstream zahvaljujući bendovima kao što su Ladytron, the Postal Service, Cut Copy, The Bravery i The Killers, koji su svi redom koristili zvukove sintesajzera kao kontrast tada dominantnim žanrovima post-grungea i nu metala. The Killersi su uživali posebnu popularnost te su se često puštali na radio postajama, a njihov album Hot Fuss (2004.) je upao među Top 10 albuma na Billboard 200 listi.[84] Doduše, upravo su Killersi, kao i the Bravery te the Stills, napustili synthpop nakon svojih debitantskih albuma te su krenulu istraživati rock muziku 70-ih godina,[85] mada su brojni drugi izvođači prihvatili oživljeni synthpop, posebice ženske solo izvođačice. Nakon enormnog uspjeha Lady Gage s pjesmom "Just Dance" (2008.), britanski i svjetski mediji počeli su pisati o novoj eri ženskih synthpop zvijezda, navodeći kao primjere Little Boots, La Roux i Ladyhawke.[86][87] Muški izvođači koji su se pojavili u istom periodu bili su Calvin Harris,[88] Empire of the Sun,[89] Frankmusik,[90] Hurts,[91] Ou Est Le Swimming Pool, Kaskade,[92] LMFAO[93] i Owl City, čiji je singl "Fireflies" (2009.) zasjeo na prvo mjesto Billboard Hot 100 liste.[94][95] Tokom 2009. godine, popularnost je stekao underground podžanr s direktim stilskim korijenima u synthpopu, znan kao chillwave; on je lansirao nove zvijezde nezavisne muzičke scene kao što su Washed Out, Neon Indian i Toro y Moi. Ostali synthpop izvođači s kraja 2000-ih i početka 2010-ih godina bili su The Naked and Famous,[96] Chvrches,[97] M83[98] i Shiny Toy Guns.[99][100]

Američka pjevačica Kesha također je opisivana kao elektropop izvođač,[101][102] a imala je enormni uspjeh sa singlom "TiK ToK" (2009.),[103] koji je devet tjedana bio na vrhu Billboard Hot 100 liste.[104] Žanru se vratila i na svom povratničkom singlu "Die Young" (2012.).[101][105] Ostale mainstream izvođačice koje su tokom 2010-ih godine imale izlete u ovaj žanr su Madonna,[106][107][108][109] Katy Perry,[110][111][112] Jessie J,[113] Christina Aguilera[114][115] i Beyoncé.[116]

Kao i tokom 80-ih godina, (oživljeni) synthpop je imao značajan utjecaj i u Japanu. Od 2003., ženski bend Perfume je, u suradnji s Yasutakom Nakatom iz CAPSULE-a, stvarao technopop muziku koja je kombinirala synthpop iz 80-ih godina chiptuneovima i elektro houseom.[117] Proboj na sceni ostvarile su s albumom GAME (2008.), koji je probudio interes japanske mainstream pop scene za technopopom.[118][119] Ubrzo su i druge ženske izvođačice krenule slijediti ovaj primjer, a među njima Aira Mitsuki, immi, Masami Mitsuoka, SAWA, Saori@destiny i bend Sweet Vacation.[119] Pjevačica Kyary Pamyu Pamyu imala je isti uspjeh kao i Perfume s albumom Pamyu Pamyu Revolution (2012.), čiji je producent također bio Nakata,[120] koji je bio na vrhu elektronskih top lista na iTunesu,[121] kao i na vrhu japanskih muzičkih top lista.[122] Slično kao i u J-Pop, K-Pop je također imao period dominacije i popularnosti synthpopa, kojeg su obilježili ženski bendovi kao što su f(x), Girls' Generation and Wonder Girls.[123]

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Annie Lennox na koncertu u Drammenu, Norveška, 1986. godine. Zbog svog specifičnog androginog izgleda, Annie Lennox je bila jedna od ikona novog vala.

Unatoč velikom uspjehu, synthpop je redovito nailazio na oštre kritike, a povremeno i na otvoreni animozitet među muzičarima i novinarima. Synthpop muzika je znala biti opisana kao "anemična"[124] ili "bezdušna".[125] Rani synthpop, a posebice Gary Numan, također je naišao na oštre kritike u britanskim medijima krajem 70-ih i početkom 80-ih godina zbog naglašenog njemačkog utjecaja,[20] a novinar Mick Farren je išao toliko daleko da je pravac opisao kao "Memorijalnu svemirsku patrolu Adolfa Hitlera".[126] Godine 1983., Morrissey iz Smithsa je izjavio "kako nema ničeg odbojnijeg od sintesajzera".[13] Tokom tog desetljeća, prigovori su često bili usmjereni prema kvaliteti kompozicija[127] i ograničenim muzičkim sposobnostima izvođača.[128] Gary Numan je primijetio kako postoji "animozitet" i "jako puno neznanja" u odnosu na synthpop, posebice u činjenici da su kritičari vjerovali da su sve "to uradili strojevi".[129]

Andy McCluskey, frontmen benda Orchestral Manoeuvres in the Dark, prisjetio se kako je velik broj ljudi "vjerovao da je oprema pisala pjesme", dodavši: "Vjerujte mi, da je na sintesajzeru ili drum mašini bila tipka na kojoj je pisalo 'hit singl', ja bih ju stiskao jednako često kao i bilo tko drugi – ali takve tipke nema. Sve su to napisale stvarne osobe i sve su to svirale svojim rukama".[130]

Prema Simonu Reynoldsu, sintesajzeri su u nekim dijelovima doživljavani kao instrumenti "neplodnih pozera", odnosno kao kontrast falusoidnoj gitari.[127] Poveznica synthpopa s alternativnom seksualnošću dodatno je pojačana nastupima synthpop izvođača i izvođača novog romantizma, koji su često precipirani kao da mijenjaju spolne uloge, poput Philipa Oakeyja (The Human League), koji je imao asimetričnu frizuru i koristio je sjenilo za oči, Marca Almonda (Soft Cell) i njegove "perverzne" kožne jakne, izvođača u suknjama poput Martina Gorea iz Depeche Modea te ranog stila "domine", što ga je prezentirala Annie Lennox (Eurythmics). Ovo je u Sjedinjenim Državama rezultiralo time da su britanski synthpop izvođači tamo opisani kao "bendovi engleskih frizura" ili "art pederi",[127] iako su upravo ti britanski bendovi u velikoj mjeri bili popularni diljem Sjedinjenih Država, posebice na radiju i MTV-ju. Iako je dio publike bio pretjerano negativan prema synthpopu, pravac je ostvario veliku popularnost među onima koji su bili otuđeni od dominantne heteroseksualnosti mainstream rock kulture, posebice među LGBT zajednicom i ženama.[127][128]

Ostavština i utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Sredinom 80-ih godina, synthpop je pomogao u etabliranju sintesajzera kao primarnog instrumenta mainstream popa. Također je utjecao i na mnoge mainstream rock izvođače poput Brucea Springsteena, ZZ Topa i Van Halena.[131] Snythpop je bio i snažan utjecaj na house muziku, koja je proizašla iz post-disco plesne kulture ranih 80-ih, kada su neki DJ-jevi pokušali stvoriti manje pop-orijentiranu muziku koja je inkorporirala različite utjecaje od latin soula, duba, rapa i jazza.[132]

Američki muzičari poput Juana Atkinsa, koji je koristio pseudonime Model 500 i Infiniti te bio dio benda Cybotron, razvili su specifičan stil elektronske dance muzike pod utjecajem synthpopa i funka, koji je doveo do nastanka detroitskog techna sredinom 80-ih godina.[133] Kontinuirani utjecaj synthpopa bio je vidljiv i u dance muzici 90-ih, uključujući i trance.[134] Hip hop umjetnici poput Mobba Deepa semplirali su sythpop pjesme iz 80-ih godina. Žanr su u suvremenoj muzici prihvatili i mnogi popularni izvođači kao što su Rihanna, Jay Sean, Taio Cruz i Lily Allen.[84][135][136]

Povezani članci[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Fisher, Mark (2010). "You Remind Me of Gold: Dialogue with Simon Reynolds". Kaleidoscope (9). 
  2. Glenn Appell; David Hemphill (2006). American popular music: a multicultural history. Belmont, CA: Thomson Wadsworth. str. 423. ISBN 978-0155062290. https://books.google.com/books?id=YCwYAQAAIAAJ. pristupljeno 12 May 2012. "The 1980s brought the dawning age of the synthesizer in rock. Synth pop, a spare, synthesizer-based dance pop sound, was its first embodiment." 
  3. Trynka & Bacon 1996, str. 60.
  4. "unknown". Stereo Review 48: 89. 1983. 
  5. 5,0 5,1 Collins, Schedel & Wilson 2013, "synth pop (also called electro pop, techno pop, and the like)"; Hoffmann 2004, "Techno-pop, also termed synth-pop or electro-pop"
  6. Jones 2006, str. 107.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 S. Borthwick; R. Moy (2004), Popular Music Genres: an Introduction, ISBN 978-0-7486-1745-6, https://books.google.com/?id=r4bmVbNSnk4C&pg=PA121&dq=Popular+Music+Genres+an+Introduction+synthpop+%22by+around+1984,+many+of+the+biggest%22#v=onepage&q&f=false 
  8. Barry R. Parker, Good Vibrations: the Physics of Music (Boston MD: JHU Press, 2009), ISBN 0-8018-9264-3, p. 213.
  9. M. Spicer (2010), "Reggatta de Blanc: analysing style in the music of the police", Sounding Out Pop: Analytical Essays in Popular Music, ISBN 978-0-472-03400-0 
  10. 10,0 10,1 10,2 [Synthpop na Allmusic "Synth pop"], Allmusic, Synthpop na Allmusic .
  11. 11,0 11,1 11,2 S. Reynolds (22 January 2010), "The 1980s revival that lasted an entire decade", Guardian.co.uk (London), https://www.theguardian.com/music/musicblog/2010/jan/22/eighties-revival-decade 
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 S. Reynolds (10 October 2009), "One nation under a Moog", Guardian.co.uk (London), https://www.theguardian.com/music/2009/oct/10/synth-pop-80s-reynolds 
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 T. Cateforis, The Death of New Wave, http://iaspm-us.net/wordpress/wp-content/uploads/2010/09/Cateforis.pdf 
  14. 14,0 14,1 S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  15. J. Stuessy; S. D. Lipscomb (2008), Rock and Roll: its History and Stylistic Development (6 izd.), ISBN 978-0-13-601068-5 
  16. R. Brice (2001), Music Engineering (2 izd.), ISBN 978-0-7506-5040-3, https://books.google.com/?id=ufVVgLwkcQwC&printsec=frontcover&dq=Brice,+%27%27Music+Engineering%27%27#v=onepage&q&f=false 
  17. T. Pinch; F. Trocco (2004), Analog Days: The Invention and Impact of the Moog Synthesizer, ISBN 978-0-674-01617-0, https://books.google.com/?id=3hjvWzkMK-sC&printsec=frontcover&dq=Analog+Days+The+Invention+and+Impact+of+the+Moog+Synthesize#v=onepage&q&f=false 
  18. P. Bussy (2004), Kraftwerk: Man, Machine and Music (3 izd.), ISBN 978-0-946719-70-9, https://books.google.com/?id=jyKuiI3kV_gC&printsec=frontcover&dq=Kraftwerk:+Man,+Machine+and+Music#v=onepage&q&f=false 
  19. R. Unterberger (2004), "Progressive rock", All Music Guide to Rock: the Definitive Guide to Rock, Pop, and Soul, Milwaukee, WI: Backbeat Books, ISBN 978-0-87930-653-3 
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 Synth Britannia, 2 August 2010, http://www.bbc.co.uk/programmes/b00n93c4 
  21. B. Eder, [Synthpop na Allmusic "Hot Butter: Biography"], Allmusic, Synthpop na Allmusic .
  22. M. Jenkins (2007), Analog Synthesizers: Understanding, Performing, Buying: from the Legacy of Moog to Software Synthesis, ISBN 978-0-240-52072-8, https://books.google.com/books?id=c3EHIpo0DKwC&pg=PA133 
  23. T. J. Seabrook (2008), Bowie in Berlin: A New Career in a New Town, ISBN 978-1-906002-08-4 
  24. D. Nicholls (1998), The Cambridge History of American Music, ISBN 978-0-521-45429-2 
  25. 25,0 25,1 We were synth punks’ Interview with Andy McCluskey by the Philadelphia Inquirer 5 March 2012
  26. D. Nobakht (2004), Suicide: No Compromise, ISBN 978-0-946719-71-6 
  27. 27,0 27,1 Ruhlmann, William. "Review". Izitso. AllMusic. http://www.allmusic.com/album/izitso-r19012. pristupljeno 20 May 2012. 
  28. "Cat Stevens – Izitso". Island Records. Discogs. http://www.discogs.com/Cat-Stevens-Izitso/release/1119030. pristupljeno 20 May 2012. 
  29. David Toop (March 1996), A-Z Of Electro, http://www.thewire.co.uk/articles/210/. pristupljeno 29 May 2011 
  30. "Cat Stevens – Izitso". A&M Records. Discogs. http://www.discogs.com/Cat-Stevens-Izitso/release/493125. pristupljeno 20 May 2012. 
  31. Kempke, D. Erik (15 August 2000). "The Beach Boys: 15 Big Ones/Love You: Album Reviews". Pitchfork Media Inc. http://pitchfork.com/reviews/albums/11669-15-big-oneslove-you/. pristupljeno 27 October 2012. 
  32. 32,0 32,1 "Brian Wilson — Caroline Now! Interview". Marina Records. 2000. http://www.marinarecords.com/brian.htm. pristupljeno 13 September 2013. 
  33. Smith, Patti (October 1977). "october 1977 hit parader selection". Hit Parader. http://www.smileysmile.net/uncanny/index.php/the-beach-boys-love-you-october-1977-hit-parader-selection-by-patti-smith. 
  34. Phipps, Keith (19 June 2007). "The Beach Boys: Love You". The A.V. Club. http://www.avclub.com/articles/beach-boys-love-you,16708/. pristupljeno 28 October 2012. 
  35. Scott Schinder; Andy Schwartz (2008). Icons of Rock: Elvis Presley; Ray Charles; Chuck Berry; Buddy Holly; The Beach Boys; James Brown; The Beatles; Bob Dylan; The Rolling Stones; The Who; The Byrds; Jimi Hendrix. ABC-CLIO. str. 124–. ISBN 978-0-313-33846-5. https://books.google.com/books?id=q-ET5tnh0MUC&pg=PA124. pristupljeno 9 September 2013. 
  36. "The Beach Boys Biography". Apple Inc.. https://itunes.apple.com/gb/artist/the-beach-boys/id562555. pristupljeno 1 July 2012. 
  37. T. Maginnis, [Synthpop na Allmusic The Man Who Dies Every Day: Ultravox], Synthpop na Allmusic .
  38. 38,0 38,1 A. Stout (24 June 2011), "Yellow Magic Orchestra on Kraftwerk and How to Write a Melody During a Cultural Revolution", SF Weekly, http://blogs.sfweekly.com/shookdown/2011/06/yellow_magic_orchestras_ryuich.php 
  39. S. T. Erlewine (2001), "Yellow Magic Orchestra", V. Bogdanov, All Music Guide to Electronica: the Definitive Guide to Electronic Music (4 izd.), Milwaukee, WI: Backbeat Books, ISBN 978-0-87930-628-1, https://books.google.com/books?id=GJNXLSBlL7IC&pg=PT516 
  40. J. Anderson (28 November 2008), "Slaves to the rhythm: Kanye West is the latest to pay tribute to a classic drum machine", CBC News, http://www.cbc.ca/news/arts/music/story/2008/11/27/f-history-of-the-808.html 
  41. J. Lewis (4 July 2008), "Back to the future: Yellow Magic Orchestra helped usher in electronica – and they may just have invented hip-hop, too", Guardian.co.uk, https://www.theguardian.com/music/2008/jul/04/electronicmusic.filmandmusic11 
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 42,4 S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  43. Cateforis, pp. 168 and 247
  44. 44,0 44,1 44,2 S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984 US Edition, ISBN 978-0-571-21570-6 
  45. 45,0 45,1 45,2 S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  46. J. Miller (2008), Stripped: Depeche Mode (3 izd.), London, ISBN 978-1-84772-444-1 
  47. I. Martin, "P-Model", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/p-model-p375838/biography 
  48. Peel, Ian (1 January 2010). "From the Art of Plastic to the Age of Noise". trevorhorn.com. Arhivirano iz originala 11 November 2013. https://web.archive.org/web/20131111231255/http://www.trevorhorn.com/horniculture/from_the_art_of_plastic_to_the.html. pristupljeno 13 May 2015. 
  49. "Buggles Rehearsal – Sarm West – Geoff Downes". sonicstate.com. 24 September 2010. http://www.sonicstate.com/news/2010/09/24/buggles-rehearsal-sarm-west/. pristupljeno 13 May 2015. 
  50. S. Huey, "Freedom of Choice: Devo", Allmusic, http://www.allmusic.com/album/freedom-of-choice-r5604/review 
  51. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  52. M. Russ (2004), Sound Synthesis and Sampling (3 izd.), Burlington MA, ISBN 978-0-240-52105-3, https://books.google.com/?id=_D2cTt5DPmEC&printsec=frontcover&dq=Sound+Synthesis+and+Sampling#v=onepage&q&f=false 
  53. N. Rama Lohan (2 March 2007). "Dawn of the plastic age". Malaysia Star. Archived from the original on 5 August 2011. 
  54. D. Rimmer (2003), New Romantics: The Look, London, ISBN 978-0-7119-9396-9 
  55. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  56. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  57. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  58. T. Cateforis (2011), Are We Not New Wave?: Modern Pop at the Turn of the 1980s, ISBN 978-0-472-03470-3, https://books.google.com/books?id=-MVrM3zKrHQC&pg=PA62 
  59. M. Jenkins (2007), Analog Synthesizers: Understanding, Performing, Buying: from the Legacy of Moog to Software Synthesis, ISBN 978-0-240-52072-8, https://books.google.com/?id=c3EHIpo0DKwC&pg=PA171&dq=Men+Without+Hats+Trans+X+Telex+Belgium+and+Yellow#v=onepage&q=Men%20Without%20Hats%20Trans%20X%20Telex%20Belgium%20and%20Yellow&f=false 
  60. J. Bush, "Propaganda", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/propaganda-p5190/biography 
  61. S. T. Erlewine, "Howard Jones", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/p91510 
  62. S. Bultman, "The Riddle: Nik Kershaw", Allmusic, http://www.allmusic.com/album/the-riddle-r10807 
  63. J. Berens (July 1985), "What makes Nik tick, a tiny teen idol speaks out", Spin 1 (3), ISSN 0886-3032, https://books.google.com/?id=ImJFcBcCvUoC&pg=PA14&dq=nik+kershaw+teen+idol#v=onepage&q=nik%20kershaw%20teen%20idol&f=false 
  64. A. Kellman, "Bronski Beat", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/bronski-beat-p16100/biography 
  65. S. T. Erlewine, "Thompson Twins", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/thompson-twins-p5644/biography 
  66. K. Hayes, "a-ha", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/a-ha-p3491/biography 
  67. J. Ankeny, "Pet Shop Boys", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/pet-shop-boys-p5135 
  68. S. T. Erlewine, "Erasure", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/erasure-p4198 
  69. A. Kellman, "The Communards", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/the-communards-p12589/biography 
  70. S. Thornton (2006), "Understanding Hipness: 'Subcultural capital' as feminist cultural tool", The Popular Music Studies Reader, London, ISBN 978-0-415-30709-3, https://books.google.com/?id=0bnU1c3xElQC&pg=PA99&dq=:+%27Subcultural+capital%27+as+cultural+tool%22#v=onepage&q=%3A%20%27Subcultural%20capital%27%20as%20cultural%20tool%22&f=false 
  71. John Bush. "Information Society – Music Biography, Streaming Radio and Discography – AllMusic". AllMusic. http://www.allmusic.com/artist/information-society-mn0000077578. 
  72. 72,0 72,1 G. McNett (12 October 1999), "Synthpop Flocks Like Seagulls", Long Island Voice, http://www.villagevoice.com/1999-10-12/long-island-voice/synthpop-flocks-like-seagulls/ 
  73. N. Forsberg, "Synthpop in the USA", Release Music Magazine, http://www.releasemagazine.net/Spotlight/spotlightussynthpop.htm 
  74. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  75. S. T. Erlewine, "The Smiths", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/the-smiths-p5466/biography 
  76. S. T. Erlewine, "R.E.M.", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/the-smiths-p5466/biography 
  77. M. Sutton, "Celebrate the Nun", Allmusic, http://www.allmusic.com/artist/celebrate-the-nun-p12521/biography 
  78. 78,0 78,1 [Synthpop na Allmusic "Indietronica"], Allmusic, Synthpop na Allmusic 
  79. S. Leckart (28 August 2006), "Have laptop will travel", MSNBC, http://www.msnbc.msn.com/id/14473088/ 
  80. M. Goldstein (16 May 2008), "This cat is housebroken", Boston Globe, http://www.boston.com/ae/music/articles/2008/05/16/this_cat_is_housebroken/ 
  81. J. Walker (5 October 2002), "Popmatters concert review: ELECTROCLASH 2002 Artists: Peaches, Chicks on Speed, W.I.T., and Tracy and the Plastics", Boston Globe, http://www.popmatters.com/music/concerts/e/electroclash-2002.shtml 
  82. "Fischerspooner's electroclash revenge". Arhivirano iz originala 9 January 2009. https://web.archive.org/web/20090109030847/http://www.inthemix.com.au/news/intl/36226/Fischerspooners_electroclash_revenge. pristupljeno 3 December 2012. 
  83. J. Harris (2009), Hail!, Hail! Rock 'n' Roll, London, ISBN 978-1-84744-293-2 
  84. 84,0 84,1 T. Cateforis (2011), Are We Not New Wave?: Modern Pop at the Turn of the 1980s, ISBN 978-0-472-03470-3, https://books.google.com/?id=-MVrM3zKrHQC&pg=PA218&dq=are+we+not+new++wave+claimed+the+return+of+new+wave#v=onepage&q&f=false 
  85. T. Cateforis (2011), Are We Not New Wave?: Modern Pop at the Turn of the 1980s, ISBN 978-0-472-03470-3, https://books.google.com/?id=-MVrM3zKrHQC&pg=PA223&dq=are+we+not+new+wave+drama+dance+theatre+performance#v=onepage&q&f=false 
  86. Sullivan, Caroline (17 December 2008). "Slaves to synth". The Guardian (London). Pristupljeno 20 June 2011. 
  87. Collett-White, Mike; Martin, Cindy (27 January 2009). "UK gaga for electro-pop, guitar bands fight back". Reuters. Pristupljeno 22 December 2017. 
  88. Guha, Rohin (2 October 2009). "Calvin Harris: The New King of Electropop". BlackBook. http://www.blackbookmag.com/article/calvin-harris-the-new-king-of-electropop/11430. pristupljeno 10 June 2011. 
  89. "Empire of the Sun's Electro-Pop Is Huge in Australia and Heading Your Way". Rolling Stone. 8 January 2009. https://www.rollingstone.com/music/blogs/staff-blog/empire-of-the-suns-electro-pop-is-huge-in-australia-and-heading-your-way-20090108. pristupljeno 9 February 2012. 
  90. Murray, Robin (1 June 2009). "Frankmusik Album Update". Clash. http://www.clashmusic.com/news/frankmusik-album-update. pristupljeno 20 June 2011. 
  91. "BBC Sound of 2010: Hurts". BBC News. 5 January 2010. Pristupljeno 20 June 2011. 
  92. Woo, Jen (29 June 2010). "Electric Daisy Carnival at the Los Angeles Memorial Coliseum". Santa Barbara Independent. http://www.independent.com/news/2010/jun/29/electric-daisy-carnival-los-angeles-memorial-colis/. pristupljeno 13 July 2010. 
  93. Lipshutz, Jason (4 January 2010). ""Party" just beginning for electro-pop duo LMFAO". Billboard. Pristupljeno 31 January 2010 – via Reuters. 
  94. Menze, Jill (9 August 2009). "Electro-Pop Act Owl City Takes Off With 'Fireflies'". Billboard. http://www.billboard.com/articles/news/267847/electro-pop-act-owl-city-takes-off-with-fireflies. pristupljeno 20 June 2011. 
  95. Pietroluongo, Silvio (29 October 2009). "Owl City's 'Fireflies' Lands At No. 1 On Hot 100". Billboard. http://www.billboard.com/articles/news/266896/owl-citys-fireflies-lands-at-no-1-on-hot-100. pristupljeno 20 June 2011. 
  96. Geslani, Michelle (7 July 2016). "The Naked and Famous announce new album, Simple Forms, premiere "Higher" — listen". Consequence of Sound. https://consequenceofsound.net/2016/07/the-naked-and-famous-announce-new-album-simple-forms-premiere-higher-listen/. pristupljeno 22 December 2017. 
  97. Patrick Ryan, USA TODAY (10 August 2013). "On The Verge: Chvrches give synthpop intelligence". USA TODAY. 
  98. Sam Richards. "M83's Anthony Gonzalez is ready for the fast lane". The Guardian. https://www.theguardian.com/music/2011/dec/17/m83-anthony-gonzalez-synthpop. 
  99. "Shiny Toy Guns: III". 9 January 2013. http://www.popmatters.com/review/166281-shiny-toy-guns-iii/. pristupljeno 4 August 2018. 
  100. "Shiny Toy Guns' 'III': Track-By-Track Video". http://www.billboard.com/articles/review/1066794/shiny-toy-guns-iii-track-by-track-video. pristupljeno 4 August 2018. 
  101. 101,0 101,1 McIntyre, Hugh. "Ke$ha Debuts 'Die Young' Single: Listen". Billboard. http://www.billboard.com/articles/news/474938/keha-debuts-die-young-single-listen. pristupljeno 29 September 2012. 
  102. Ratliff, Ben (14 April 2011). "Who Needs a Beach When Life's a Goof?". The New York Times. Pristupljeno 30 May 2012. 
  103. "Ke$ha — Tik Tok — Song Review". AllMusic. http://www.allmusic.com/album/tik-tok-mw0001343574. pristupljeno 29 September 2012. 
  104. Trust, Gary. "PSY Still Stuck At No. 2 as Maroon 5 Tops Hot 100 – "One More Night" spends a fifth week in the top spot, while Ke$ha crashes the Top 10.". Billboard. http://www.billboard.com/articles/news/474594/psy-still-stuck-at-no-2-as-maroon-5-tops-hot-100. pristupljeno 17 October 2012. 
  105. Jaksich, Jessica. "The Party Doesn't Stop With Ke$ha's New Single!". Seventeen. http://www.seventeen.com/entertainment/reviews/kesha-die-young. pristupljeno 29 September 2012. 
  106. McCormick, Neil (17 July 2012). "Madonna, Hyde Park, review". The Daily Telegraph (London). Pristupljeno 2 November 2012. 
  107. Graham, Mark. "My 53 Favorite Madonna Songs (In Honor Of Her 53rd Birthday)". VH1. Viacom. Arhivirano iz originala 28 March 2014. https://web.archive.org/web/20140328205037/http://blog.vh1.com/2011-08-16/my-53-favorite-madonna-songs-in-honor-of-her-53rd-birthday/. pristupljeno 2 November 2012. 
  108. ClevverMusic. "Madonna New Album Will Be Electro-Pop". Daily Motion. Orange. http://www.dailymotion.com/video/xljf60_madonna-new-album-will-be-electro-pop_music. pristupljeno 2 November 2012. 
  109. Distant, Daniel. "Madonna in Legal Trouble Over 'Girls Gone Wild'". The Christian Post. http://global.christianpost.com/news/madonna-in-legal-trouble-over-girl-gone-wild-single-audio-70446/. pristupljeno 2 November 2012. 
  110. "50 Best Songs of 2010 – Katy Perry — Teenage Dream". Rolling Stone. str. 4. https://www.rollingstone.com/music/lists/50-best-songs-of-2010-20101214/katy-perry-teenage-dream-19691231. pristupljeno 3 November 2012. 
  111. Anderson, Sara D.. "Top 10 Katy Perry Songs". PopCrush. http://popcrush.com/katy-perry-songs/. pristupljeno 3 November 2012. 
  112. Montgomery, James. "New Katy Perry Songs Hit The Net". MTV News. http://www.mtv.com/news/articles/1638572/new-katy-perry-songs-hit-net.jhtml. pristupljeno 3 November 2012. 
  113. "Jessie J — Biography". Virgin Media. http://www.virginmedia.com/music/browse/jessie-j. pristupljeno 1 November 2012. 
  114. Young, Matt. "Reviewed: Christina Aguilera, Bionic". The Village Voice. http://balmain-village-voice.whereilive.com.au/lifestyle/story/reviewed-christina-aguilera-bionic/. pristupljeno 2 November 2012. 
  115. Lamb, Bill. "Christina Aguilera — Bionic A Great: Album Buried In Here". About.com. Arhivirano iz originala 21 September 2012. https://web.archive.org/web/20120921011540/http://top40.about.com/od/albums/fr/christinaaguilerabionic.htm. pristupljeno 2 November 2012. 
  116. Petridis, Alexis (13 November 2008). "Pop review: Beyoncé, I Am ... Sasha Fierce". The Guardian (London). Pristupljeno 2 November 2012. 
  117. "Perfume Interview" (Japanese). bounce.com. 7 February 2008. Arhivirano iz originala 9 December 2008. https://web.archive.org/web/20081209084048/http://www.bounce.com/article/article.php/4045/ALL/. pristupljeno 2 June 2009.  (English translation)
  118. "Charts: Perfume becomes first technopop group at #1 since YMO". Tokyograph. 22 April 2008. http://www.tokyograph.com/news/charts-perfume-becomes-first-technopop-group-at-1-since-ymo. pristupljeno 12 August 2011. 
  119. 119,0 119,1 Shikata, Hiroaki (11 January 2009). "'08年Post Perfume~J-ポップ歌姫編". All About. https://translate.google.com/translate?u=http://allabout.co.jp/gm/gc/205965/&sl=ja&tl=en. pristupljeno 12 August 2011. 
  120. "Will the world soon wake up to the scent of Perfume? (Daniel Robson)". The Japan Times. 18 May 2012. http://www.japantimes.co.jp/text/fm20120518r1.html. pristupljeno 5 July 2012. 
  121. "Perfume needs to walk a fine line on its path overseas (Ian Martin)". The Japan Times. 31 May 2012. http://www.japantimes.co.jp/text/fm20120531im.html. pristupljeno 5 July 2012. 
  122. "Oricon Weekly Albums May 21st–27th, 2012". Oricon. 4 June 2012. http://www.oricon.co.jp/rank/ja/w/2012-06-04/. pristupljeno 5 July 2012. 
  123. Mullins, Michelle (15 January 2012). "K-pop splashes into the west". The Purdue University Calumet Chronicle. Archived from the original on 4 June 2013. Pristupljeno 22 June 2012.  Unknown parameter |df= ignored (help)
  124. A. De Curtis (1992), Present Tense: Rock and Roll and Culture, ISBN 978-0-8223-1265-9 
  125. M. Ribowsky (2010), Signed, Sealed, and Delivered: The Soulful Journey of Stevie Wonder, ISBN 978-0-470-48150-9 
  126. The Seth Man (June 2004), "Bill Nelson's Red Noise – Sound-On-Sound", Julian Cope Presents Head Heritage, http://www.headheritage.com/unsung/thebookofseth/1114 
  127. 127,0 127,1 127,2 127,3 S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  128. 128,0 128,1 T. Cateforis (2011), Are We Not New Wave?: Modern Pop at the Turn of the 1980s, ISBN 978-0-472-03470-3, https://books.google.com/?id=-MVrM3zKrHQC&pg=PA51&dq=Are+We+Not+New+Wave#v=onepage&q&f=false 
  129. "Gary Numan interview". BBC Breakfast. BBC One. British Broadcasting Corporation. Event occurs at 8:56 am. "There was a certain amount of hostility to electronic music when it first came along. People didn't think it was real music; they thought machines did it. There was a lot of ignorance, to be honest."
  130. "Synth Britannia (Part Two: Construction Time Again)". Britannia. BBC Four. British Broadcasting Corporation. 16 October 2009. 26 minutes in.
  131. S. Reynolds (2005), Rip It Up and Start Again Postpunk 1978–1984, ISBN 978-0-571-21570-6 
  132. "House", Allmusic, http://www.allmusic.com/explore/style/house-d10 
  133. J. Bush (2001), "Juan Atkins", V. Bogdanov, All Music Guide to Electronica: the Definitive Guide to Electronic Music (4 izd.), Milwaukee, WI: Backbeat Books, ISBN 978-0-87930-628-1, https://books.google.com/?id=GJNXLSBlL7IC&pg=PA1974&dq=Cybotron+synthpop#v=onepage&q&f=false 
  134. C. Gordon (23 October 2009), "The decade that never dies Still ’80s Fetishizing in ’09", Yale Daily News, http://www.yaledailynews.com/scene/scene-cover/2009/10/23/decade-never-dies/ 
  135. McCormick, Neil (24 March 2010). "Jay Sean and Taio Cruz wowing America". Daily News (New York). Pristupljeno 12 September 2011. 
  136. Edwards, Gavin (1 July 2008). "In the Studio: Lily Allen Makes "Naughty" Follow-Up". Rolling Stone. Wenner Media. https://www.rollingstone.com/rockdaily/index.php/2008/07/01/in-the-studio-lily-allen-makes-naughty-follow-up/. pristupljeno 3 April 2010. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]