Sveti Mungo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sveti Kentigern
Sveti Mungo
Glasgow Coat of Arms.png

Sveti Mungo zajedno sa svojim čudima prikazan na vrhu grba Glasgowa.
Umro/la 13. januar 614., Glasgow
Štuje se u Rimokatolička crkva; Anglikanska crkva; Pravoslavna crkva
Glavno svetište Katedrala u Glasgowu
Kalendar svetaca 13. januar
(14. januar među pravoslavcima)
Atributi biskup sa crvendaćem na ramenu; nosi zvono i ribu sa prstenom u ustima[1]
Zaštitništvo Glasgow; Škotska; Penicuik; losos; optuženi za nevjeru; protiv nasilnika

Sveti Mungo, originalno Sveti Kentigern (također poznat kao Cantigernus (latinski) ili Cyndeyrn Garthwys (velški)) je bio kršćanski misionar koji je krajem 6. vijeka djelovao kao apostol u britskom Kraljevstvu Strathclyde u modernoj Škotskoj. Slavi se kao svetac zaštitnik i osnivač grada Glasgow.

Napomene[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori i reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Baring-Gould, Sabine & Fisher, John (1907: 2000) Lives of the British Saints. 8 vols. Felinfach: Llanerch (Facsim. reprint in 8 parts of the 4 vol. ed. published: London: Honourable Society of Cymmrodorion, 1907-1913.)
  • Chrétien de Troyes; Burton Raffel, ed. (1987) Yvain, the Knight of the Lion. New Haven: Yale University Press.
  • Delaney, John J. (1983) Pocket Dictionary of Saints. Image Books.
  • Hunter-Blair, D. O. (1913). Catholic Encyclopedia: St. Kentigern.
  • Lowe, Chris (1999) Angels, Fools and Tyrants. Edinburgh: Canongate Books & Historic Scotland
  • Rees, Elizabeth (2000) Celtic Saints: passionate wanderers. London: Thames & Hudson
  • The Catholic Encyclopedia - St. Kentigern (Mungo)
  • Tranter, Nigel (1993) Druid Sacrifice. London: Hodder & Stoughton (historical novel)
  • Wade-Evans, A. W. (1934) Welsh Christian Origins. Oxford: Alden Press
  • McArthur Irvin, Lindsay (2010) Building a British Identity: Jocelin of Furness's Use of Sources in Vita Kentigerni in: Identity and Alterity in Hagiography and the Cult of Saints, eds. Ana Marinkovic and Trpimir Vedris (Zagreb: Hagiotheca) 103-117 [1].

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]