Prijeđi na sadržaj

Sukotaj

Coordinates: 17°01′16″N 99°42′13″E / 17.02111°N 99.70361°E / 17.02111; 99.70361
Izvor: Wikipedija

17°01′16″N 99°42′13″E / 17.02111°N 99.70361°E / 17.02111; 99.70361

Povijesni grad Sukotaj s pripadajućim lokalitetima
Svjetska baštinaUNESCO
 Tajland
Registriran:1991. (15. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:i, iii
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Sukotaj (tajlandski: สุโขทัย, "Zora sreće") je povijesni grad koji je od 1238. do konca 14. stoljeća (nekih 140 godina) bio prijestolnicom prvog tajlandskog kraljevstva, Kraljevstva Sukotaj, u današnjem sjevernom Tajlandu. U njemu se nalaze brojni spomenici koji svjedoče o nastanku tajlandske arhitekture u kojoj su se mješali brojni utjecaji s lokalnom tradicijom, poznat kao "sukotajski stil". Zbog toga je Sukotaj, zajedno s pripadajućim lokalitetima Kamfaeng Feta i Si Satčanalaja, upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1991. god.

Moderni grad Novi Sukotaj se nalazi 12 km od ruševina Starog grada i glavni je grad istoimene tajlandske provincije. Nalazi se 427 km sjeverno od Bangkoka, pokriva područje od 6,596 km² i ima oko 37.000 stanovnika.

Karta Starog Sukotaja
Vat Mahathat u Arheološkom parku Sukotaj

Povijest

[uredi | uredi kod]

Sukotaj je bio glavni grad prvog tajlandskog kraljevstva u dolini rijeke Čao Fraja, iz kojega se vladalo područjem cijelim poluotokom zapadno od Bengalskog zaljeva. , nakon što se , God. 1378., To kraljevstvo je postalo vazal Kraljevstva Ajutaja.

Krajem 13. stoljeća Mongoli su napali susjedne zemalje, Vijetnam i Kmersko carstvo, i opljačkali prekrasnu burmansku prijestolnicu Bagan (1287.). Sukotaj je iskoristio situaciju i oslobodio se tutorstva Kmera, osnovavši istoimeno kraljevstvo. Sukotajsko kraljevstvo je uspjelo sačuvati svoju nezavisnost od 1250. do 15. stoljeća, a vrhunac je doživjelo za kralja Ramkhamhaenga, poznat i kao "Utvrda Rama" (v. 1275.-1317.), koji je bio cijenjen zbog svoje pravednosti i mudrosti. Tada je nastala i stela s najstarijim natpisom na tajlandskom pismu, koja je danas u muzeju u Bangkoku.

Sukotaj je danas ogromna ruševina, drvena kraljevska palača je nestala, no grad još uvijek ima mnogo ostataka hramova, građenih od opeke i kamena laterita. Većina objekata koji su otkriveni i djelomično utvrđeni, nalaze se unutar zida pojačanog jarkom. No, tu su i mnoge druge građevine razasute po okolnim rižinim poljima koje čekaju da budu iskopane. Velik dio pronađenih predmeta u Sukotaju je danas u Nacionalnom muzeju u Bangkoku.

Odlike

[uredi | uredi kod]
Jakataka gravura u Vat Si Čumu
Buda u hramu Vat Taphan Hin

Gradske zidine su u obliku pravokutnika površine 70 km², oko 2 km istok-zapad od 1,6 km sjever-jug, unutar kojih su pronađeni ostaci 193 ruševina. Na sredini svakog zida nalaze se vrata koja vode do ostataka kraljevske palače i dvadeset šest hramova od kojih je najveći Vat Mahathat. Park od 1962. godine održava Odsjek za likovne umjetnosti Tajlanda uz pomoć UNESCO-a od 1991. godine, koji ga je proglasio za svjetsku kulturnu baštinu. Park posjete tisuće posjetitelja svake godine, koji se dive drevnim figurama Bude, zgradama palača i srušenim hramovima.

Od spomenika Sukotaja najznamenitiji su:

  • Vat Mahathat (วัดมหาธาตุ, "Hram velike relikvije") je budistički hram (vat) izgrađen za kralja Sri Indraditja (1238.-70.). Glavna zgrada je poravnana u pravcu istok-zapad, dok na istočnoj strani ima malenu viharu (budistički samostan) stariju od samog hrama, a na zapadu veliku skulpturu sjedećeg Bude do koje vodi aleja uokvirena stupovima koja čini molitvenu dvoranu (bot), danas bez negdašnjeg drvenog krova. U središnjoj zgradi s chedijem (stupa) nalazi se sveta relikvija, a do nje vodi terasa kvadratičnog tlocrta s reljefima od opeke koji prikazuju vjernike kako obožavaju Budu. Ona je okružena s četiri tornja (prang) na svakoj strani platforme.
  • Vat Sri Savai (วัดศรีสวาย) je izgrađen koncem 12. i početkom 13. stoljeća i obnovljen u 15. stoljeću. Hram ima visoki središnji prang (toranj) okružen s manja dva i dvostrukim zidinama s jarkom. Donji dijelovi su izgrađeni pod jasnim utjecajem kmerske arhitekture (npr. Angkor Wat), dok su gornji izgrađeni od opeke i štuka u tradicionalnom tajlandskom stilu.

U središnjem tornju se nalazi hinduistička skulptura Šive (tajl.: Sajomfu), te je najvjerojatnije bio brahmanistički hram koji je kasnije prilagođen budizmu. Ispod svakog pranga nalazi se svetište (linga) od kojega vode stube dolje do kripte.

  • Vat Sa Si (วัดสระศรี) ima chedi tajlandskog stila, dok mu je bot s druge strane kanala.
  • Vat Si Čum (วัดศรีชุม สุโขทัย) iz 14. st. ima 32 m visoku skulpturu sjedećeg Bude, a na zidovima 50 urezanih uleknutih reljefa s motivima jakatake (priča o životu Bude).

Izvori

[uredi | uredi kod]
  • A. B. Griswold, Towards a History of Sukhodaya Art, The Fine Arts Department, Bangkok 25. svibnja 1967. (en)
  • Clarence Aasen, Architecture of Siam: A Cultural History and Interpretation, 1998., Oxford University Press. ISBN 983-56-0027-9.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]