Stjepan II. Lacković

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stjepan II. Lacković (mađarski Lackfi II. István; ? – Križevci, 27. veljače 1397.), ugarski palatin i hrvatsko-dalmatinski ban.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Stjepan Lacković, u historiografiji poznat i kao Stjepan Lacković Čakovečki, potomak je obitelji Lacković, koja vuče porijeklo od obitelji Herman, a vladala je u 14. stoljeću ondašnjom mađarskom pokrajinom Erdelj (danas Transilvanija u Rumunjskoj). Njegovo prezime dolazi od osobnog imena osnivača obitelji, koji se zvao Ladislav (mađarski: László), skraćeno Lack, Laczk ili Lacko, a njegovi su potomci uzeli prezime Lacković.

Stjepan je bio sin Stjepana I. Lackovića, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana u razdoblju 1350-1352. godine, a unuk osnivača obiteljske loze Ladislava. Imao je niz titula, odnosno obnašao mnoge dužnosti, među kojima su, uz naslov bana Hrvatske i Dalmacije, bile: erdeljski (transilvanski) vojvoda (1372-1376.), ugarski palatin (1387-1397.), knez Zadra (1383, 1387-88., 1391-92.), gospodar Međimurja i Čakovca, Zagorja, Lendave (Slovenija), Keszthelyja (Mađarska), zatim župan mađarskih županija Zala, Veszprém i Győr, te južnoslovačke pokrajine Komarno uz rijeku Dunav.

Hrvatskim banom bio je u dva navrata, i to u razdoblju 1371-1372. godine, te 1383-1384.

27. kolovoza 1376. godine Stjepan II. Lacković, tadašnji vlasnik Međimurja, zajedno sa svojim bratom Dionizijem (mađ. Dénes) osniva poznati pavlinski samostan u Svetoj Jeleni (današnji Šenkovec kod Čakovca), posvećen Uznesenju blažene djevice Marije i Svim svetima. U sklopu tog samostana nalazili su se, između ostalog, i grobovi u koje su sljedećih stoljeća sahranjivani mnogi članovi velikaške obitelji Zrinski.

U političkim previranjima toga doba, Lacković je bio pristaša kralja Karla Dračkoga, i stao uz nezadovoljnike koji su bili protiv Nikole Gorjanskog i kraljice Elizabete. Podržavao je bosanskog kralja Tvrtka I, a poslije njegove smrti jedan je od vođa pristaša Ladislava Napuljskoga. Kralj Žigmund Luksemburški postavio ga je za jednog od vojskovođa svoje vojske 1396. godine u bitki s Turcima kod Nikopolja. Poslije tog poraza postaje veliki protivnik kralja Žigmunda. Međutim, nakon što mu je kralj poslao salvum conductum (pismeno jamstvo) te ga taktički pozvao, Lacković je došao na zasjedanje Hrvatskog sabora u Križevce, na kojemu je predsjedao sam kralj. Nakon žestoke svađe o krivnji oko Nikopolja, kraljevi pristaše su mačevima sasjekli Stjepana i njegova sinovca Andriju. U povijesti je taj događaj zabilježen kao Krvavi križevački sabor.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]