Stevan Radić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Stevan Radić

Stevan Radić (Mohač, 1863. - Irig, 1917), književnik, pedagog, društveni i kulturni radnik. U rodnom mjestu završio je srpsku osnovnu i mađarsku višu narodnu školu. Učiteljsku školu s odličnim uspjehom završio je u Karlovcu.

Pedagoški rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon završetka preparandije 1882. godine dobija mjesto učitelja u komunalnoj školi u Trpinji kod Vukovara. Došavši u to mjesto, zatekao je školu u vrlo lošem stanju, "nepatosanu i s propalom trskom pokrivenu". Na njegovu inicijativu mještani, mahom seljaci, sazidali su novu školu. U istom mjestu je zatim osnovao i Pevačko društvo te je zaveo svetosavske besede. U Trpinji je proveo deset godina, podigavši društveni i kulturni život na zavidan nivo.

U Irig, "prestolnicu Fruške gore", došao 1892. godine kad je izabran za učitelja i upravitelja opštinske osnovne škole "Sveti Sava".

Kulturni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

I u Irigu, kao vispreni učitelj, osnovao je Pevačko društvo i bio mu, punih sedam godina, besplatno horovođa. Kad se 1903. godine stvorila u Irigu "Dobrotvorna zadruga Srpkinja", našao se u tom društvu da bi 1905. bio izabran za njenog sekretara. S tom zadrugom osnovao je zabavište i "Krajcarsko društvo", postigavši s tim lokalnim institucijama dobre rezultate. U međuvremenu radio je na ideji da se u Austro-Ugarskoj stvori Savez Srpkinja, a to mu je pošlo za rukom 1910. godine kad je u Sremskoj Mitrovici, na prvom sastanku okolnih dobrovoljačkih zadruga Srpkinja u Austro-Ugarskoj, uspio postići da se usvoji statut i formira savez. Za pregalački rad na stvaranju saveza njemu je, kao priznanje, dodijeljen status počasnog člana u Nadzornom odboru. Godine 1912. ostvarila se dugo očekivana ideja, koja je potekla od ženskih zadruga, da se podigne spomenik srpskoj pjesnikinji i književnici Milici Stojadinović Srpkinji. Čast da ga svečano, uz pozdravni govor, u prisustvu nekoliko hiljada ljudi, u blizini manastira Ravanice u Vrdniku, na Vidovdan, preda u amanet svojim sunarodnicima, pripala je tom čovjeku i humanistu. Bio je zagovornik i ideje da se Jovanu Jovanoviću Zmaju podigne dostojan spomenik na Iriškom vencu, najvišem dijelu Fruške gore, no ta je ideja ostalo samo zamisao.

Književni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Svoj je književni rad Stevan Radić, za ono vrijeme veoma obrazovan, počeo još 1883. godine humoreskama i šalama u Zmajevom Starmalom. Zatim je, u Srbobranu 1895, a kasnije i u Zastavi i Braniku, u periodu od 1898. do 1904, objavljivao svoje putopise iz Baranje, Crne Gore i Srema, kao i mnoštvo modernih i poučnih tekstova u istim listovima pod nazivom Popisna praksa. Pisao je i pripovijetke u Javoru i Stražilovu u periodu od 1895. do 1909, kad se posljednji put javlja u Braniku, opisujući svoj put po Češkoj i boravak u Pragu, gdje je kao delegat zastupao srpsko učiteljstvo na Sveslovenskom kongresu u "zlatnom gradu", te 1909. godine, kad je postao dopisni član Saveza čeških učiteljskih društava.

Književna djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Sudeći prema elektronskom katalogu Biblioteke Matice srpske, Stevan Radić je 1898. godine u Sremskim Karlovcima izdao knjigu "Baranjčice : priče iz života Srba Baranjaca", godine 1910. u Rumi pripovijetku "Ni iz čega" (136 str.) te esej "Srpska žena" (1910, 2 str., bez oznake mjesta i izdavača), u kome "poziva srpske žene da prikupe ručne radove za izložbu u Pragu 1910. godine" i "kratko govori o tradiciji ručnog rada u nas".

Pozorišni amaterizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Pored svog velikog uticaja na narod u Irigu i okolini živom riječju, kad je koristio svaku priliku da ga pouči svemu korisnom, bavio se i "daskama koje život znače". Naime, kad se "Diletantsko pozorišno družestvo" izdvojilo iz iriške Srpske čitaonice, bio je od 1894. do 1901. godine njegov neposredni rukovodilac, a samim tim i režiser. Režirao je u tom amaterskom ansamblu predstave Monastarliju i Boj na Kosovu i s njima gostovao diljem Srema, šireći ljubav prema još jednoj "sporednoj stvari" na tim prostorima.

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Oronulog zdravlja, iznenada umire relativno mlad u 54. godini, ostavljajući iza sebe mnoge neostvarene lucidne ideje, na žalost mještana Iriga i tog dijela Fruškogorja. Sahranjen je na Nikolajevskom groblju u Irigu 1917. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]