Stambena naselja berlinske moderne
| Svjetska baština UNESCO-a | |
 | |
 Njemačka | |
| Registriran | 2008. (32. zasjedanje) |
|---|---|
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | ii, iv, |
| Ugroženost | no |
| Referenca | UNESCO |
Stambena naselja berlinske moderne se sastoje od šest subvencioniranih stanbenih kompleksa (Siedlungen) koji svjedoče o inovativnoj stambenoj politici za vrijeme Weimarske Republike (1910. - 1933.) kada je grad Berlin postao napredno socijalno, političko i kulturno središte Europe. Oni imaju odlike novih reformi koje su pridonijele poboljšanju stambenih i životnih uvjeta za ljude s niskim prihodima, novim pristupom u urbanizmu, arhitekturi i vrtnom dizajnu. Kompleksi su također izuzetni primjeri novih urbanih i arhitektonskih oblika, svježih dizajnerskih rješenja, ali i tehničke i estetske inovacije. Postali su stilski definišuća karakteristika socijalnog stanovanja u periodu nakon Prvog svjetskog rata, koji je obilježio nedostatak stambenog prostora.
Projektovali su ih vodeći arhitekti, kao što su Bruno Taut, Martin Wagner i Walter Gropius, koji su imali značajan utjecaj na razvoj stambene gradnje širom svijeta.
Ti stambeni kompleksi su:
-
Hans Scharoun i Martin Wagner, Großsiedlung Siemensstadt, Charlottenburg-Nord, 1929.–1934. -
Bruno Taut, Gartenstadt Falkenberg, Bohnsdorf, 1913.-16. -
Bruno Taut, Siedlung Schillerpark, Wedding, 1924.-30. -
Bruno Taut, Großsiedlung Britz, Britz, 1925.-30. -
Bruno Taut, Wohnstadt Carl Legien, Prenzlauer Berg, 1928.-30. -
Otto Rudolf Salvisberg i Martin Wagner, Weiße Stadt, Reinickendorf, 1929.-31.
