Srpsko-albansko prijateljstvo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Srpski dvoglavi orao Nemanjića (levo) i albanski dvoglavi orao Skenderbega (desno), oba nastala od vizantijskog dvoglavog orla.

Srpsko-albanskim prijateljstvom se naziva odnos prijateljstva između dva susedna balkanska naroda, koji se tokom istorije ispoljavao nekad u većoj a nekad u manjoj meri.

Srbi i Albanci su poslednjih desetak vekova živeli kao susedi, u vekovnoj tradiciji koegzistencije prekidane jedino kratkim periodima sukoba koje su najčešće izazivale strane sile.[1] Tokom 20-og veka ovaj odnos je umnogome bio zatomljen srpsko-albanskim sukobom oko teritorije Kosova i Metohije.

Zajednički junaci i preci[uredi | uredi kod]

Narodna predanja o zajedničkom poreklu ili nekim zajedničkim precima postoje i kod Srba i kod Albanaca. Po tradiciji, plemena severne Albanije smatraju sebe za srodnike crnogorskih plemena.[2] Postoje predanja o tome da su neka crnogorska i neka albanska plemena narasla od jednog lica, odnosno razgranala se od rođene braće. Tako su, na primer, albanski Krasnići i crnogorski Vasojevići, prema predanju, dva plemena narasla od dva rođena brata.[3]

Obilić[uredi | uredi kod]

Miloš Obilić

Miloš Obilić (alb. Milush Kopiliqi) je bio srpski srednjevekovni vitez, kojeg slave i srpska i albanska narodna epska poezija.[4][5] Najpoznatiji je po tome što je tokom Kosovske bitke ubio turskog sultana Murata I.

Skenderbeg[uredi | uredi kod]

Skenderbeg

Jedan od zajedničkih junaka, koje opevava i srpska i albanska epska poezija, je Đurađ Kastriot Skenderbeg, slavni ratnik iz 15. veka koji se borio protiv Osmanlijskih osvajača. Njegov otac Gjon Kastriot je bio albanski princ Epira[6], a njegova majka Vojislava je bila princeza srpskog porekla[7], iz porodice Tribalda[8].

Karađorđe[uredi | uredi kod]

Karađorđe Petrović je bio vođa Prvog srpskog ustanka i ključna ličnost srpske nacionalne istorije. Prema jednom predanju, Karađorđe potiče od plemena Klimenti, po njegovom rođenom dedi koji se navodno zvao Jovan Mršin Klimenta.[9] Pojedini autori zastupaju mišljenje da je Karađorđe bio albanskog porekla.[10][11][12][13]

Istorija srpsko-albanskog prijateljstva[uredi | uredi kod]

Srednji vek[uredi | uredi kod]

Skenderbeg u borbi protiv Osmanlija

Tokom srednjeg veka, Albanci su većinom bili hrišćani, kao i Srbi, a njihove oblasti, kao i srpske, su često bile pod vlašću Vizantije. Pod vizantijskim uticajem, Albanci su, kao i Srbi, prihvatili grb sa dvoglavim orlom, koji je kasnije postao zvaničan grb Albanije.[14]

U 14. veku Albanci su bili jedan od "konstitutivnih naroda" Dušanovog carstva, a srpski car Stefan Dušan je nosio titulu „car Srba, Grka, Bugara i Arbanasa”.[15][16] U vreme otomanskih osvajanja, mnogi albanski vlastelini su se, zajedno sa srpskom i bosanskom vojskom, borili protiv turske vojske u Kosovskom boju.[17]

Osmanski period[uredi | uredi kod]

Plemenski suživot[uredi | uredi kod]

Srpska i albanska plemena su pod Turskom živela u bliskim vezama i spajala ih je velika društvena srodnost, izražena u mnogim zajedničkim običajima, predanjima i uspomenama, kao i u mnogim zajedničkim akcijama protiv turskih vlasti.[18] Pored toga, između Srba i Albanaca je često postojalo i krvno srodstvo.[18] Crnogorci se takođe nisu ustezali oženiti devojku albanskog roda, bez obzira na razliku u veri.[19]

Ustanci protiv Turske[uredi | uredi kod]

Albanci hrišćanske vere predstavljali su potčinjeni živalj, kao i drugi hrišćani u turskoj carevini. Oni su u vremenima borbe Otomanskog carstva sa Austrijom dizali ustanke i borili se zajedno sa Srbima.[20]

1806. godine, u toku Prvog srpskog ustanka, na bedemima Beograda čuo se uzvik juriša među ustanicima i na arbanaškom jeziku.[21] U istoriji Šumadije, u njezinoj revoluciji, nalazimo ljude koju su poreklom Arbanasi.[21]

Zajednički planovi za oslobođenje[uredi | uredi kod]

U doba postanka Prizrenske lige računalo se na zajedničku akciju Albanaca sa Slovenima. Italijansko-albanski odbor za oslobođenje, obrazovan u Milanu 1876. godine, namerava "pozvati hrabru braću u Makedoniji, Epiru i Albaniji da pruže ruku Jugoslovenima u borbi protiv svoga opštega ugnjetača. A dotle upravlja bratski pozdrav i pohvalu velikodušnom slovenskom narodu."[22]

1829. godine Arbanci su tražili veze sa Srbijom, a to su ponovili 1847. godine.[21] Albanci su 1875. i 1876. godine opet hteli zajednicu sa Srbijom.[21] Međutim, nakon Berlinskog kongresa, na kome su novopriznatim balkanskim državama Srbiji i Crnoj Gori pripojene izvesne oblasti naseljene Albancima, dolazi do ozbiljnijih srpsko-albanskih sukoba.[22]

U proleće 1904. godine Albanci su poslali izaslanstvo u Beograd i prijateljsko odnošenje Srbije prema njihovom pokretu za autonomiju. I naposletku, 1912. godine albanske plemenske poglavice dolaze, čine sastanke s vladom srpskom i premijerom Pašićem i stavljaju se na raspoloženje: da omoguće prodiranje srpske vojske pod uslovom da Srbija njima omogući da se oni oslobode od Turske i da dobiju svoju autonomiju.[21]

Balkanski ratovi[uredi | uredi kod]

Proglas kralja Petra I Karađorđevića od 18. oktobra 1912. godine:

Najnoviji događaji stavili su opet na dnevni red rešavanje sudbine Balkanskog poluostrva, pa s tim i sudbine Stare Srbije, te slavne, ali tužne majke naše Kraljevine, gde je istorijsko jezgro srpske države, starih kraljeva i careva, gde su slavne nemanjićke prestonice… novopazarski Ras, Priština, Skoplje, Prizren, gde žive naša braća po krvi, po jeziku, po običaju, po narodnoj svesti, željama i težnjama … Moja će vojska u Staroj Srbiji zateći, pored hrišćana, i Srbe muslimane, koji su nama tako isto dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno hiljadu i tri stotine godina, obično deleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo i jednakost u svemu sa Srbima

Prvi svetski rat[uredi | uredi kod]

Povlačenje srpske vojske u oktobru 1915.

Tokom Prvog svetskog rata, povlačenje desetkovane srpske vojske kroz Albaniju, koje je u istoriji ostalo upamćeno kao Albanska golgota, omogućeno je zahvaljujući vernom srpskom savezniku Esad-paši Toptaniju, koji je rekao da srpsku vojsku niko ne sme napasti, a da će onaj ko je napadne veliki greh učiniti.[23]. Esad-paša je kasnije sahranjen na vojničkom groblju na Tijeu u Bolonjskoj šumi, zajedno sa srpskim vojnicima, gde i dan-danas u moru krstova stoji i jedan polumesec.

Period Kraljevine[uredi | uredi kod]

U vreme veoma teškog perioda za Albance pod srpskom monarhističkom upravom, Komunistička partija Jugoslavije je delovala na Kosovu i Metohiji, zalažući se za autonomiju i bratsku ravnopravnost naroda Kosmeta, a protiv iseljavanju Albanaca u Tursku, oduzimanju njihove zemlje i teroru prema njima.[24]

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Tokom Drugog svetskog rata, Jugoslavija i Albanija su bile okupirane od fašističkih sila osovine. Nakon ustanka protiv okupatora dolazi do stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, a zatim i Narodnooslobodilačka vojska Albanije, između kojih je postajala bliska saradnja.

KP Jugoslavije je odigrala važnu ulogu u stvaranju KP Albanije, u organizovanju NOP-a Albanije, u formiranju i konstituisanju organa nove vlasti i državnopravnog lika nove države.

Zajednički partizanski otpor[uredi | uredi kod]

Delegati CK KPJ Miladin Popović i Dušan Mugoša sa albanskim rukovodiocima 1942/43.

Inicijativu za povezivanjem razjedinjenih grupa albanskih komunista dala je 1939. godine KPJ, koja uspostavlja vezu sa Albancima preko sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, Miladina Popovića.[25] Veza je prekinuta hapšenjem Popovića jula 1941. godine, ali je obnovljena iste godine inicijativom jedne skadarske grupe, u kojoj se nalazio Enver Hodža. On je uz pomoć jugoslovenskih komunista, osnovao i postao vođa Komunističke partije Albanije na konferenciji u Tirani 8. novembra 1941. godine. U rezoluciji je istaknut zadatak KP Albanije „da razvijemo ljubav i borbenu saradnju sa svim narodima Balkana, a pogotovu s narodima: srpskim, grčkim, crnogorskim i makedonskim, koji se herojski bore za svoje nacionalno oslobođenje“.[25] Albanski partizani oslobodili su zatvorenike iz nekoliko koncentracionih logora u Albaniji, u kojima se nalazio veliki broj Jugoslovena. Jedna grupa od dve stotine pedeset jugoslovenskih partizana sa Kosova, koji su bili internirani u Albaniji u ovim logorima, nakon bekstva su stigli na oslobođenu teritoriju u Makedoniji, gde su odmah obrazovali dva bataljona Kosovaca, tako da se na oslobođenoj teritoriji u Makedoniji stvorila prilično velika vojska.[26]

Nakon bekstva iz zatvora, uz pomoć albanskih komunista, Miladin Popović je od oktobra 1941. godine bio na partijskom radu u Albaniji, kao delegat CK KPJ. Radio je sa velikim poletom na organizovanju i jačanju Komunističke partije Albanije i oružane borbe, smatrajući to dužnošću u internacionalnoj borbi protiv fašizma. Na njegovu inicijativu, septembra 1942. godine formiran je Glavni Narodnooslobodilački odbor Albanije, Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske Albanije, a zatim i Antifašističko veće i Nacionalni komitet Albanije.[27] Delegati KPJ uspostavljaju vezu sa Centralnim komitetom tek avgusta 1942. godine, kada se Dušan Mugoša probio do slobodne teritorije u Glamoču. Tada je od Kominterne zatraženo i dobijeno priznanje KP Albanije i odobrenje za saziv Prve zemaljske konferencije KP Albanije. Ta konferencija je održana u selu Labinot kraj Elbasana od 17. do 22. marta 1943. godine. Delegacija KPJ, predvođena Blažom Jovanovićem, na toj konferenciji donela je albanskom rukovodstvu Titovo pismo kojim se daju sugestije za razvoj NOB-a Albanije. Na konferenciji je izabran Centralni komitet KPA, a za njegovog sekretara Enver Hodža. Odlučeno je da se stvori Narodnooslobodilačka vojska Albanije, a kao instruktor u Albaniju je radi toga upućen Svetozar Vukmanović Tempo, u leto 1943. godine.[25]

Na poziv Vrhovnog štaba NOVJ u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije učestvovale su i 5. i 6. divizija NOVA. Zajedno s jedinicama NOVJ borile su se za oslobođenje Kosova, Crne Gore i Sandžaka, a u februaru 1945. godine prebačene su na Kosovo, gde su učestvovale u borbama za likvidaciju kontrarevolucionarnih snaga Bali Kombetar.

Boro i Ramiz[uredi | uredi kod]

Glavni članci: Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku
Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku, narodni heroji Jugoslavije

Tokom narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda za oslobođenje od tokom Drugog svetskog rata (od 1941. do 1945. godine) bilo je brojnih primera zajedničke srpsko-albanske borbe protiv fašističkih okupatora. Legendarni primeri te borbe su narodni heroji Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku, koji su aprila 1943. godine zarobljeni na putu iz Đakovice u Prizren, mučeni od strane fašističke policije i nakon toga streljani zajedno zagrljeni, jer su odbili da se razdvoje. Boro i Ramiz simbolizuju bratstvo Albanaca i Srba na Kosovu. Nakon rata je dodeljivana plaketa Boro i Ramiz[28], u Prištini je velika sportska dvorana nazvana po njima, a oni su opevani u mnogim pesama.

Jedno smo nebo
dva lista s iste grane
dva kamička iz iste rijeke
čiste Bistrice
dva tijela iz iste krvi
prečiste krvi Dukađina
prsti sa iste ruke
jedna smo lasta
ja desno krilo njeno
ti njeno lijevo krilo
oči moje tvoje trepavice
tvoji nabori moje čelo
pričaju o putevima u budućnost
pričaju o putevima ka slobodi
Pušketaše nas
od istog smo metka pali —
jer šta sam ja bez tebe
šta je jedno krilo
bez drugog krila.

(Adem Gajtani, Boro i Ramiz)

Posleratni odnosi (1945 - 1948)[uredi | uredi kod]

Posleratni projekat Balkanske federativne republike

Albanska Narodnooslobodilačka armija je 1944. godine preuzela vlast u zemlji. FNRJ je bila prva zemlja koja je priznala Vladu Albanije, 28. aprila 1945. godine; zalagala se za prijem Albanije u Ujedinjene nacije i za priznanje Albaniji statusa pridruženog saveznika antifašističke koalicije. Između FNRJ i NR Albanije potipasni su Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, jula 1946. u Tirani i Ugovor o usklađivanju privrednih planova, novembra 1946. godine u Beogradu. Prošireni plenum CK KP Albanije je 20. decembra 1946. godine podržao potpisane ekonomske ugovore sa Jugoslavijom. Postojali su i planovi o stvaranju Balkanske federacije, koja bi uključila Jugoslaviju, Albaniju, Rumuniju, Bugarsku i Grčku.[25]

Međutim, posle posete Envera Hodže Moskvi jula 1947. godine, počela se primećivati kriza u albansko-jugoslovenskim odnosima. Iako KP Albanije nije bila članica Informbiroa, nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine, dolazi do prekida odnosa sa jugoslovenskim komunistima, jer Enver Hodža ostaje veran Staljinu.[25]

SFRJ[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bratstvo-jedinstvo

Zvanična politika SFRJ je propagirala bratstvo-jedinstvo (alb. Vlaznimi i bashkimi) i ravnopravnost svih naroda i narodnosti. Nakon rata je priznata autonomna Kosovsko-metohijska oblast, koja je kasnije prerasla u autonomnu pokrajinu. Mnogi albanski pisci i pesnici su prevođeni na srpsko-hrvatski jezik.

Nakon 1980-ih godina dolazi do serije etničkih sukoba na Kosovu. Ipak, i u tim vremenima je bilo iskrenog prijateljstva Srba i Albanaca. Poznat je slučaj Albanca Ismailja Gašija, iz sela Turjaka kod Peći, koji je sa svojim sinovima održavao pravoslavno groblje, kao i Alije Zečaja iz Donjih Streoca kod Dečana, koji se i pored podnošenja progona od svojih saplemenika zauzimao za Srbe i Crnogorce, dosledno svom stavu: "Ne trpim teror nad svojim narodom, ne trpim teror svog naroda nad drugim".[29]

Savremeni period[uredi | uredi kod]

"Živelo srpsko-albansko prijateljstvo", grafit u Pančevu

U današnje vreme su mnogo češći slučajevi sukoba i neprijateljstva, nego prijateljstva među Srbima i Albancima. Između zvaničnih predstavnika Srba i Albanaca ne postoji visok stepen saradnje, a kontakti i dijalog se uglavnom odvijaju u nevladinom sektoru, između pojedinaca i organizacija koji nastoje da održavaju prijateljske odnose između ova dva naroda.

U periodu od jeseni 1994. do jeseni 2000. godine Omer Karabeg je u emisiji "Most" Radija Slobodna Evropa vodio neprekidan serijal srpsko-albanskih dijaloga.[30]

Nakon nasilnih nemira na Kosovu i Metohiji 17. marta 2004. godine, u Pančevu su na zgradi Skupštine opštine osvanuli grafiti "Živelo srpsko-albansko prijateljstvo" i "Ne damo naše Albance, Vojvođani", koje su napisali Nenad Živković, tada glavni i odgovorni urednik lokalnog nedeljnika „Pančevac“ i Dunja Šašić, tada art direktorka ovog lista, a koji su izazvali buru reakcija u Pančevu.[31] U tim danima nasilja i bezvlašća na Kosovu, retko mesto srpsko-albanskog dijaloga bio je internet sajt B92.[32]

Od 2005. godine Mirovni karavan je počeo da putuje po zemljama bivše Jugoslavije, a nekoliko puta mirovni aktivisti su posetili i Kosovo.[33]

2009. godine je održan prvi naučni skup srpskih i albanskih istoričara na kome je dogovoreno da se pristupi izradi zajedničkog zbornika o srpsko-albanskim odnosima u 20. veku.[34]

Znameniti predstavnici[uredi | uredi kod]

Dositej Obradović[uredi | uredi kod]

Dositej Obradović

Srpski prosvetitelj Dositej Obradović je 1769. godinu proveo kod jedne familije „Arbanasa“, od kojih je upoznao njihov narod i kulturu i naučio albanski jezik. On piše o prijateljskim odnosima Albanaca prema Srbima, i prenosi izjavu jednog od njih o zajedničkom poreklu Albanaca i Srba:

Mi smo sa Srbi jedan rod i pleme bili.[18]

Marko Miljanov[uredi | uredi kod]

Marko Miljanov

Marko Miljanov (1833-1901), narodni književnik, vojskovođa i vojvoda iz plemena Kuči, je sa svojim delima pisao o običajima Crnogoraca i Arbanasa, njihovom suživotu i prijateljstvu. Prema onom što je u narodu zabeležio Miljanov, Kuči, Belopavlići, Hoti, Piperi i Klimenti nisu pretstavljali uvek dve grupe plemena, albansku i crnogorsku, podeljenih u dva neprijateljska logora, već su često stajali na jednoj strani protiv zajedničkog neprijatelja.[18] U knjizi Život i običaji Arbanasa, Miljanov je pisao o dvojici srpskih hajduka, Raku Đuriću i Iliji Turovu, odnosno Ili-Kuču, kako su ga arbanaške narodne pjesme nazvale. Svojoj želji da posluži boljem međusobnom razumevanju susednih plemena on je namenio celo delo. O Arbanasima je Marko Miljanov pisao najlepše, govoreći:

Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan, i malijem zlim ogorčen![35]

Dimitrije Tucović[uredi | uredi kod]

Dimitrije Tucović

Dimitrije Tucović (1881-1914), istaknuti srpski socijaldemokrata, je svojim delom Srbija i Albanija iz 1914. godine kritikovao politiku srpske države prema Albancima, naglašavajući potrebu srpsko-albanske povezanosti i saradnje.

Danas je postalo vrlo rizično propovedati potrebu zajedničkoga rada sa Arbanasima. U pogubnoj utakmici da opravda jednu naopaku politiku buržoaska štampa je stvorila o Arbanasima čitavu kulu neistinitih i tendencioznih mišljenja, a osvajačka politika Srbije sa svojim vararskim metodama morala je Arbanase ispuniti dubokom mržnjom prema nama.[36]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Marko Miljanov, Život i običaji Arbanasa, Beograd, 1908.
  • Jovan Hadži Vasiljević, Arbanaska liga i srpski narod u Turskom carstvu (1878-1882), Dodatak "Ratniku" za januar, Beograd 1909.
  • Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija, Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije, Beograd, 1914.
  • Milan Šufflay, Povijest Sjevernih Arbanasa, Arhiv za arbanašku starinu, jezik i etnologiju (1924, obj. 1925)
  • Vladimir Dedijer, Jugoslovensko-albanski odnosi 1939-1948, Beograd 1949.
  • Milorad Komatina, Enver Hodža i jugoslovensko-albanski odnosi, Službeni list SRJ, Beograd 1995.
  • Petrit Imami, Srbi i Albanci kroz vekove, Samizdat B92, Beograd, 2000.
  • Anna De Lellio i Robert Elsie, The Battle of Kosovo 1389 : An Albanian Epic, I. B. Tauris & Company, 2009.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Nacionalna država - izum devetnaestog veka
  2. Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje (1. deo)
  3. „Mirko Barjaktarević, Predanja o zajedničkom poreklu nekih crnogorskih i nekih arbanaških plemena”. Arhivirano iz originala na datum 2013-03-13. Pristupljeno 2009-10-21. 
  4. The Battle of Kosovo 1389 : An Albanian Epic
  5. „Book depicts Serb medieval hero as "Albanian knight"”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-21. Pristupljeno 2009-10-21. 
  6. Edwin E. Jacques, The Albanians: An Ethnic History, 1994, p. 179
  7. Marin Barleti, 1508, Historia de vita et gestis Scanderbegi Epirotarum principis
  8. Camille Paganel, 1855, "Histoire de Scanderbeg, ou Turcs et Chrétiens du XVe siècle"
  9. Junak Jovan, Karađorđev[mrtav link]
  10. Марко Миљанов, Живот и обичаји Арбанаса, Сабрана дела 2 (стр. 91), Титоград 1967. "С овим је доста казат' и увјерит', што се може с тијем јуначкијем [Арбанаскијем] народом утичењ'. Велики су ова два доказа, што учиње Кастриот с Арбанијом и Кара-Ђорђије са Шумадијом више квара турскоме царству, но све крсташке војске толикије' држава..."
  11. Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (Izabrani spisi, book II, p. 77) Prosveta, Beograd, 1950.
  12. Milord Bošnjak, Slobodan Jakovljević: Karađorđevići - sakrivena istorija, LIO, Gornji Milonovać, 2006. ISBN 86-83697-34-7
  13. Anna Di Lellio and Robert Elsie, The Battle of Kosovo 1389: An Albanian Epic, I.B. Tauris, July 2009. ISBN 978-1-84885-094-1
  14. Flags Of The World, Albania
  15. „Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu”. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-17. Pristupljeno 2009-10-21. 
  16. Anton Bebler, Propuštena prilika[mrtav link]
  17. Miroslava Malešević, Nasilje identiteta[mrtav link]
  18. 18,0 18,1 18,2 18,3 Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 130), Prosveta, Beograd, 1950.
  19. Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje (2. deo)
  20. Jovan N. Tomić, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku
  21. 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 Dragiša Lapčević, Govor o albanskom pitanju
  22. 22,0 22,1 Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 82), Prosveta, Beograd, 1950.
  23. „Večna vatra na grobu neznanog junaka”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-24. Pristupljeno 2009-10-21. 
  24. Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 656.
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 Milorad Komatina, Enver Hodža i jugoslovensko-albanski odnosi, Službeni list SRJ, Beograd 1995. godina
  26. Vladimir Dedijer, Dnevik II (str. 524), Rijeka, 1981.
  27. Narodni heroji Jugoslavije (Miladin Popović), "Mladost" Beograd 1975. godina
  28. Plaketa Boro i Ramiz[mrtav link]
  29. Atanasije Jevtić, Od Kosova do Jadovna
  30. „Omer Karabeg, Srpsko-albanski dijalog”. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-26. Pristupljeno 2009-10-21. 
  31. Istina piše na zidu
  32. Srpsko-albanski dijalog na b92.net
  33. „Mirovna Karavana”. Arhivirano iz originala na datum 2019-03-23. Pristupljeno 2009-10-21. 
  34. Prvi naučni skup srpskih i albanskih istoričara[mrtav link]
  35. Marko Miljanov, Život i običaji Arbanasa
  36. Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 130) Prosveta, Beograd, 1950.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]