Sovjetska ekspedicija na Mount Everest 1982.
Sovjetska ekspedicija na Mount Everest 1982. penjala se na vrh novom rutom po Jugozapadnoj strani, lijevo od Centralne jaruge. Bio je to prvi sovjetski uspon na Mount Everest, jer se 11 alpinista popelo na vrh.[1] Engleski planinar Chris Bonington rutu je ocijenio kao tehnički najtežu ikad ispenjanu na Everestu,[2] što su priznali i ostali eminentni alpinisti.[3]
Period 1952 - 1959[uredi | uredi kod]
Početkom 50-ih godina XX vijeka trajala je utrka između Britanaca i Švicaraca oko prvog uspona na Mount Everest. U utrku su se uključili i Rusi. U oktobru 1952. poslali su vojnim avionima jaku ekspediciju od 35 članova na Everest. Nakon dugotrajnog pješačenja od Lase do Baznog kampa sa sjeverne strane, nosači su isplaćeni. Rusi su počeli penjanja bez aklimatizacije, koristeći predhodne britanske rute preko Sjevernog prevoja. Iz Kampa 7, na visini 8200 m. javili su se radio vezom, nagovještavajući uspon na vrh u naredna dva dana, zavisno od vremenskih prilika. To je bilo posljednje što se od njih čulo. Zatrpala ih je lavina. Bio je jedan bezuspješan pokušaj potrage i o ovom događaju se nije puno pričalo. [4]
Između 1954 i 1960, došlo je do prvih ličnih kontakata sa John Huntom, vođom britanskih Everest ekspedicija, koji su otvorili prozor u svijet za Sovjetsko planinarstvo (i ne samo za njega).[5]
Izviđačka ekspedicija 1958.[uredi | uredi kod]
Godine 1955 Sovjetski Savez je predložio Kini formiranje zajedničkog tima sa ciljem osvajanja Everesta. Kinezi su zatim izgradili put dug 360 km. do Baznog logora ispod Everesta. Krajem 1958. god. jedna zajednička izviđačka ekspedicija uputila se na Everest i sačinjavali su je: 10 kineskih i 3 sovjetska penjača, 3 meteorologa, 4 topografa, 10 tibetanskih nosača, 4 radio operatora i jedan dio pomoćnog osoblja. Materijal do Baznog kampa na 5900 metara je prebačen sa 50 konja i 350 samarnih životinja. Ekspediciju su pratila dva vojnika sa automatskim naoružanjem. O ekspediciji, zbog političke situacije u Tibetu, nije bilo objavljenih vijesti. Zaključak ekspedicije je bio da ruta na vrh treba da ide sa istočnog Rongbuk lednika preko Sjevernog prevoja.
U proljeće 1959. izbili su neredi u Tibetu, i ekspedicija na vrh je odložena. Kada se početkom 1960 situacija u Tibetu smirila, Kinezi su predložili nastavak priprema. U međuvremenu uslijedio je i politički razlaz između Kine i Sovjetskog Saveza. Zajednički planinarski tim se raspao, Sovjeti su odbili daljnju saradnju, a povukli su i opremu. Kineska vlada je naručila novu opremu u Švicarskoj i 1960. kineska ekspedicija je osvojila Everest.[4] Sovjeti su mogli samo da čestitaju.
1982[uredi | uredi kod]
Sovjeti su se pojavili tek 1982. god. Pohod na Everest bio je posvećen 60-godišnjem stvaranju SSSR. Ekspedicija je brojala 25 članova: vođa, trojica trenera, 17 alpinista i 4 ostalih. Do tada su sovjetski alpinisti osvojili najviši vrh visine 7495 metara, koliko iznosi visina Vrha kumunizma u Pamiru. Do vrha Everesta su dolazili penjući se u parovima, bez pogibija, ali sa nekoliko amputiranih prstiju.[6]
Uspon na vrh[uredi | uredi kod]
Za napredovanje prema vrhu podigli su slijedeće kampove:
- bazni (21.03., 5340m) — na Kumbu ledopad
- prolazni (21.03, 6100m)
- kamp-1 (22.03., 6500m)
- kamp-2 (31.03., 7350m)
- kamp-3 (12.04., 7850m)
- kamp-4 (18.04., 8250m)
- jurišni (03.05., 8500m)
Ekspedicija je za završni uspon koristila jedinstvenu taktiku. Kada su Balberdin i Mislovski iz jurišnog kampa na 8500 m. u 4 sata po noći krenuli na vrh, u naredna dva sata, prema rasporedu koji je radio vezom dolazio iz Baznog kampa, krenuli su svi parovi predhodno raspoređeni po visinskim kampovima, počevši od kampa 1 na 6500 m. Prvi dvojac je izašao na vrh oko 14 sati, zadržali se pola sata i krenuli nazad. Zatim su se zagubili u snježnoj mećavi. Drugi par je pošao u pomoć i pronašli su kolege ispod vrha. Nakon što su ukazali pomoć dvojici promrzlih koji su se vraćali sa vrha, i sami su odlučili uspeti se na vrh. Za to vrijeme ostali parovi su se pomjerali prema gore. Ovaj kružni tok penjanja i silazaka trajao je nekoliko dana dok se 11 alpinista nije našlo na vrhu.[7]
| Datum | Alpinista |
|---|---|
| 4 maja 1982. | Vladimir Baliberdin,[8] Edvard Mislovski |
| noć 4/5 maj 1982. | Sergej Beršov, Mihail Turkevič |
| 5 maja 1982. | Valentin Ivanov, Sergej Efimov |
| noć 7/8 maj 1982. | Kazbek Valiev,[9][10] Vaterij Hrišatni |
| 9 maja 1982. | Valerij Homutov, Vladimir Pučkov, Jurij Golodov |
Trideset godina kasnije, 2112 god. u Moskvi je održana svečanost povodom prvog osvajanja, a odlikovanja su dodijeljena za 70 ruskih alpinista koji su do tog trenutka ostvarili uspon na Everest.[9]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Britannica - Prvi solo uspon”. britannica.com. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ Bonington, Chris (2002). Chris Bonington: Everest. Weidenfeld & Nicolson. str. 138. ISBN 1-84188-230-5.
- ↑ „Proslava uspona na Mount Everest iz 1982. u Moskvi na kongresu penjača”. www.theuiaa.org. Pristupljeno 18. 12. 2012.
- ↑ 4,0 4,1 „Mount Everest i Rusi između 1952 i 1958”. alpinejournal.org.uk. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ „Eva Maurer - Sovjetsko planinarstvo i Mount Everest 1953 - 1960”. The International Journal of the History of Sport. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ „Maršute uspona na Mount Everest - klikom na broj dobije se kratki prikaz ekspedicije”. explorersweb.com. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ „Everest 82 - pohod sovjetskih alpinista na najviši svjetski vrh”. lib.ru. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ „Balyberdin Vladimir Sergeevich (1949-1994).”. elbrusrace.com. Arhivirano iz originala na datum 2020-09-27. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ 9,0 9,1 „Everest je još izazov”. rt.com - 15 Nov, 2012. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ↑ „Valiyev Kazbek Shakimovich”. mountain.kz - 15 Nov, 2012. Pristupljeno 15. 2. 2020.