Sotion (filozof)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Sotion (starogrčki: Σωτίων, fl. 1. vijek n.e.), rođen u Aleksandriji, bio je starogrčki novopitagorejski filozof koji je živio u doba cara Tiberija.[1] Pripadao je kratkoj školi sekstijevaca, koju je osnovao Kvint Sekstije, i kombinirao je pitagorejstvo sa stoicizmom. Sotion je bio učitelj Seneke Mlađeg, koji je "sjedio kao dječak u školi filozofa Sotiona".[2] Seneka je od njega primio svoje divljenje prema pitagorejstvu[3] i citirao je Sotionova stajališta u vezi s vegetarijanstvom i seobom duše:

Ne vjerujete da su duše dodijeljene prvo jednom tijelu, a zatim drugom te da je naša takozvana smrt puka promjena prebivališta? Ne vjerujete da se u stoci, divljim zvijerima ili morskim stvorenjima može zadržati duša onoga tko je nekoć bio čovjek? Ne vjerujete da ništa na ovoj zemlji nije uništeno, već samo mijenja svoja obilježja? I da životinje također imaju cikluse napretka i, da tako kažem, orbitu za svoje duše, ni manje ni više nego nebeska tijela, koja se okreću u nepomičnim krugovima? Veliki ljudi su vjerovali u ovu ideju; stoga, dok se držite vlastitog gledišta, imajte u vidu cijelo ovo pitanje. Ako je teorija istinita, znak čistoće je suzdržavanje od jedenja mesa; ako je lažno, onda je to štedljivost. I kakvu vam štetu nanosi takvo vjerovanje? Ja vam samo uskraćujem hranu koja održava lavove i lešinare.[4]

Možda je upravo ovaj Sotion bio autor jedne rasprave o gnjevu, koju navodi Stobej.[1] Plutarh također navodi Sotiona[5] kao autoritet za određene izjave u vezi s gradovima koje je u Indiji osnovao Aleksandar Veliki, a za koje je čuo od svog suvremenika Potamona iz Mitilene.[1] On je možda isti Sotion koga Ivan Ceces[6] navodi kao autoritet za neke druge izjave u vezi s Indijom.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Smith 1873, s.v. "Sotion".
  2. Seneka, Pisma Luciliju, 49, 2.
  3. Seneka, Pisma Luciliju, 108, 17–21.
  4. Seneka, Pisma Luciliju, 108, 20–21.
  5. Plutarh, Aleksandrov život, 61.
  6. Ivan Ceces, Hilijade, VII, 144.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]