Sokratske škole

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Sokratovci)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Sokratske škole moderni je naziv za pravce u antičkoj filozofiji koji su razvijali Sokratovo učenje ili posebne aspekte njegova učenja. Sokrat nije osnovao nikakvu određenu školu niti je oko sebe okupljao bilo kakvu povezanu zajednicu učenika, svakako ne u onom smislu u kojem će to učiniti Platon u svojoj Akademiji ili Aristotel u svom Likeju. Ipak, činjenica je da su nakon Sokratove smrti 399. god. st. e. razni mislioci, koji su u manjem ili većem stepenu bili Sokratovi neposredni učenici, produžili Sokratovo učenje, i to tako da su naglašavali samo pojedine elemente njegova učenja, spajajući ih i s elementima iz drugih izvora i nastojeći te druge elemente – posebno one preuzete iz presokratske filozofije – uskladiti sa Sokratovim nasleđem. Termin sokratska filozofija, pak, upotrebljava se da označi sve one mislioce koji su prihvatili pre svega Sokratovu dijalektiku i sokratsku metodu, a čiji se najizvrsniji predstavnik – Platon – nalazi u samom vrhu antičke filozofije.

Megarska škola[uredi | uredi kod]

Jedan od najranijih Sokratovih učenika bio je Euklid iz Megare (Εὐκλείδης ὁ Μεγαρεύς), koga ne treba mešati s čuvenim matematičarem koji se takođe zvao Euklid. Euklid iz Megare bio je prisutan u času Sokratove smrti 399. godine, a nakon toga Platon i drugi sokratovci sklonili su se kod njega u Megari. Euklid se rano upoznao s učenjem Elejaca, ali ga je pod uticajem Sokratove etike izmenio tako da je Jedno shvatio kao Dobro, a takođe je smatrao da je vrlina jedinstvena. Prema Diogenu Laertiju, Euklid je tvrdio da se Jedno saznaje na mnogo načina i da je jednako bogu i umu. Tu se nazire i prihvatanje elemenata Anaksagorine misli. Postojanje nečega što bi bilo suprotno načelu Jednog Euklid je, naravno, negirao, jer bi to suprotno mogla biti samo mnoštvenost, koja je, prema elejskom učenju, puki privid čula.

Megarska filozofija se, naročito pod uticajem Eubulida (Εὐβουλίδης), razvila u neku vrstu eristike, gde su se smišljali različiti dovitljivi dokazi da bi se neko stanovište pobilo putem svođenja na apsurd (reductio ad absurdum). Na primer, jedna dosetka koju Diogen Laertije (II, 108) pripisuje Diodoru Kronu (Διόδωρος Κρόνος), takođe Megaraninu, glasi: "Ono što nisi izgubio, to još uvek imaš; ti nisi izgubio rogove; dakle, ti još uvek imaš rogove". Ili: "Elektra poznaje svog brata Oresta; ali Elektra ne poznaje Oresta (koji pred njom stoji prerušen); dakle, Elektra ne poznaje ono što poznaje". Isti ovaj Diodor Kron izjednačavao je stvarno i moguće: samo ono što je moguće jeste stvarno. Naime, moguće ne može da postane nemoguće. Ako se od dve suprotstavljene stvari jedna zaista dogodila, onda je druga nemoguća. Jer, ako je ona ranije bila moguća, onda bi nemoguće proisticalo iz mogućeg. Stoga ona ranije nija bila moguća, i samo je stvarno moguće.

Pripadnik ove škole bio je i Stilpon (Στίλπων) iz Megare, koji je oko 320. godine st. e. držao predavanja u Atini, ali je kasnije prognan. On se uglavnom bavio etikom, razvijajući u teoriji o bestrašću (ἀπαθεία) tezu o samodovoljnosti. Kada su ga posle jednog ratnog pusošenja Megare upitali šta je on izgubio, odgovorio je da ne vidi da se treba plašiti za gubitak mudrosti i znanja. Zenon iz Kitija, osnivač stoicizma, bio je Stilponov učenik.

Elidsko-eretrijska škola[uredi | uredi kod]

Ovoj školi pripadaju Fedon (Φαίδων) iz Elide, koji se pojavljuje i kao naslovni lik u istoimenom Platonovom dijalogu Fedon, te Menedem (Μενέδημος) iz Eretrije. Svojom upotrebom dijalektike Fedon se približio megarskoj školi, dok se Medenem uglavnom zanimao za etiku, zastupajući stanovište o jedinstvu vrline i znanja.

Kinička škola[uredi | uredi kod]

Kiničari nisu razvili nikakav konzistentan filozofski sistem, a nikada nisu bili organizovani ni kao prava škola, pa se termin "kinička škola" može upotrebljavati samo uslovno, onda kada se odnosi na razne mislioce koji su imali svoja specifična filozofska uverenja, ali su zato svi za svoju središnju tačku uzimali stav da autarkija (samodovoljnost) može doneti zadovoljstvo pojedincu koji se sreće sa razznovrsnim životnim nedaćama. Osnivačem kiničke škole smatra se Antisten (Ἀντισθένης, oko 445–oko 360. st. e.) iz Atine, koji je bio Sokratov učenik i prijatelj, i koji je svoja predavanja držao u atinskom vežbalištu (gimnasionu) poznatom pod nazivom Kinosarg, što je možda jedan od elemenata koji je uticao na nastanak imena "kiničari". Antisten je verovao da se sreća zasniva na vrlini, da se vrlina sastoji u delovanju te da stoga ona predstavlja jedan praktični kvalitativan koji se može naučiti. Stoga je život mitskoga heroja Herakla za njega utelovljavao idealni život, ali je u kiničarskom prihvatanju Herakla kao zaštitnika i pokrovitelja nekog udela moglo imati i to što je Kinosarg bio posvećen tom heroju. Pošto sreća nastaje samo kao rezultat delovanja u kome je ispoljena vrlina, većina zadovoljstava ne vodi sreći. Znanje o vrlini, kada se jednom stekne, ne može se izgubiti: razumni ljudi ne mogu delovati nerazumno. S izuzetkom nekoliko fragmenata, izgubljeni su svi Antistenovi spisi, a bilo ih je veoma mnogo, između ostalog o književnosti, lingvistici i dijalektici.

Diogen iz Sinope (oko 400–325. st. e.) došao je u Atinu i, kako se čini, bio zadivljen Antistenovim strogim karakterom i osobenim načinom života, premda je kasnije zaključio da Antisten zapravo ne živi u skladu sa vlastitim načelima, zbog čega je ovoga nazvao "trubom koja ne čuje ništa drugo osim sebe" (Dion Hrizostom, VIII, 2). Diogen se fanatički posvetio "životu u skladu s prirodom", a taj je život, prognan iz Sinope, većinom proveo u Atini, premda je umro u Korintu. Sebe je nazivao "psom" (grč. κύων) – što je možda bio drugi element koji je takođe imao udela u u nastanku imena "kiničari" –, a život životinja smatrao uzorom za ljudski rod. Diogenov način života predmet je mnogih anegdota koje su nam se sačuvale iz antike. Diogen je odbacio sve konvencionalne poglede na to u čemu bi se mogla sastojati sreća, koja je za njega predstavljala zadovoljavanje svih osnovnih prirodnih potreba čoveka na najjednostavniji i najjeftiniji način, uz odricanje celokupne lične imovine i svakog odnosa sa drugima. Ova autarkija, samodovoljnost mogla se postići putem fizičke i umne samodiscipline i putem odbacivanja svakog konvencionalnog shvatanja stida.

Diogenov način života i uverenja proširio je njegpv učenik Krates iz Tebe (oko 365–285. st. e.), koji je došao u Atinu, bio impresioniran Diogenom i zatim svesrdno prihvatio kiničko učenje. Odrekavši se svog velikog bogatstva i posedujući samo ono najosnovnije, Krates je postigao znatan nivo autarkije. Krates, kome se pridružila i njegova supruga Hiparhija, odao se lutajućem i prosjačkom životu. Drugi su Diogenovi učenici bili Monim, Onesikrit i Filisk.

Krates je začeo onaj tip putujućeg kiničkog filozofa koji će kasnije postati čestim predmetom ismevanja u grčkoj književnosti. Takvih kiničara koji su lutali helenskim svetom bilo je naročito mnogo u 1. i 2. veku nove ere, a moglo ih se još uvek naći u 6. veku: do tada je razlika između ovakvih kiničara i istinskih kiničkih filozofa postala opšte mesto u književnosti. Od ovih "istinskih" filozofa ističu se, na početku helenističkog doba, Bion iz Boristena (koji je pod uticajem Teodorove kirenske filozofije u svojim dijatribama zastupao tzv. hedonistički kinizam, raspravljajući o sreći i o prijatnostima kiničkog života), Menip iz Gadare (koji je spajajući prozu sa poezijom stvorio poseban književni rod – tzv. menipsku satiru), te Kerkid iz Megalopolisa (koji je iskazivao isti satirički duh Menipov).

Kirenska škola[uredi | uredi kod]

Osnivačem kirenske škole smatra se Aristip iz Kirene, koji se rodio oko 435. godine stare ere. Izgleda da se on prvo u Kireni upoznao s učenjem sofiste Protagore, a da je tek kasnije, nakon što je došao u Atinu (pretpostavlja se od oko 416. godine), postao blizak sa Sokratom. Moguće je da je upravo Protagorin uticaj bio veliki na formiranje Aristipovog učenja o tome da nam samo naša čula mogu dati pouzdano znanje (Sekst Empirik, Protiv matematičara, VII, 191 i d.). Naime, mi ne možemo znati kakve su stvari po sebi niti kakvi su opažaji drugih ljudi, pa stoga jedino naši subjektivni oseti preostaju kao osnova praktičnog ponašanja. Iz toga razumljivo sledi da je cilj ljudskog delanja postizanje prijatnih oseta. To se dosta razlikuje od Sokratovog stanovišta, prema kome je vrlina jedini put ka sreći, dok je sreća istovremeno motiv za postizanje vrline. Sokrat, međutim, nije zastupao mišljenje da je sreća sama po sebi svrha života, dok se Aristip usredsredio samo na jednu stranu Sokratova učenja (onu koja govori o sreći), dok na sve ostalo nije obraćao pažnju. Aristip je, ipak, u svoje učenje uveo i elemenat prosuđivanja; mudar će čovek, naime, i u svojim uživanjima sačuvati određenu meru nezavisnosti, ne dozvoljavajući sebi da postane robom jednog uživanja i tako tu prijatnost pretvori u bol.

Ta protivrečnost između načela zadovoljstva u određenom trenutku i načela opšteg prosuđivanja dovela je do razilaženja među njegovim učenicima, u zavisnosti od toga koje je načelo u njihovom shvatanju bilo naglašeno. Teodor Ateista – nazvan tako jer je poricao postojanje bilo kakvog boga – smatrao je da pravednost i prosuđivanje predstavljaju dobra, a da pojedinačni činovi zadovoljstva nemaju vrednosti. Hegesija takođe nije mario za pojedinačne činove uživanja, ali je takođe u svom pesimizmu isticao negativan koncept životne svrhe, tj. odsustvo bola i žalosti (Diog. Laert. II, 94 i d.). Anikerid je, pak, isticao pozitivnu stranu kirenske filozofije, odnosno smatrao je da se svrha života sastoji u zadovoljstvu, pa i u njegovim pojedinačnim činovima. Međutim, on nije takvo svoje stanovište dovodio do njegovih krajnjih konsekvenci, već je isticao i važnost prijateljstva, porodice, patriotizma, zahvalnosti, smatrajući da su sve to vrline za koje vredi podneti i žrtve. Svojim isticanjem prijateljstva razlikovao se Anikerid od Teodora, koji je smatrao da su mudri sami sebi dovoljni i da im nisu potrebni prijatelji.

Diogen Laertije jasno kaže da su ovi filozofi imali svoje učenike, ali se ipak teško može reći da je Aristip osnovao neku konzistentnu filozofsku školu: on je zapravo udario temelje "kirenskoj filozofiji" ili filozofiji uživanja, pa baštinici njegova učenja više predstavljaju filozofsko usmerenje nego školu u strogom smislu te reči.


Presokratska filozofija > Sokratska filozofija > Helenističko-rimska filozofija

Sokrat

Kinička škola : Antisten - Diogen iz Sinope - Monim - Onesikrit - Krates iz Tebe - Hiparhija - Metrokle - Menip - Bion - Kerkid

Kirenska škola : Aristip iz Kirene - Ptolemej iz Etiopije - Antipatar iz Kirene - Toodor Ateista - Hegesija

Megarska škola : Euklid iz Megare - Diodor Kron - Ihtija - Pasikle - Trazimah - Klinomak - Eubulid - Stilpon - Apolonije Kron - Eufant - Brison - Aleksin

Elidska škola : Fedon iz Elide - Menedem iz Eretrije

Platon