Smijeh

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ljudsko smijanje

Smijeh (ijek.) ili smeh (ek.), nevoljna reakcija na određene vanjske ili unutarnje podražaje. Smijeh mogu pobuditi aktivnosti poput škakljanja,[1] humorističnih priča ili misli.[2] Najčešće se smatra vizualnom ekspresijom mnogih pozitivnih emocionalnih stanja poput radosti, veselja, sreće, olakšanja itd. U nekim pak prilikama može biti uzrokovan suprotnim emocionalnim stanjima poput sramote, isprike ili zbunjenosti ("nervozni smijeh") ili udvornog smijeha. Čimbenici poput dobi, spola, obrazovanja, jezika i kulture determinantni su čimbenici[3] za to da li će neka osoba iskusiti smijeh u određenoj situaciji.

Smijeh je dio čovječjeg ponašanja regulirana mozgom koje pomaže ljudima razjasniti njihove namjere u socijalnoj interakciji i pruža emocionalan kontekst konverzacijama. Smijeh se rabi kao signal pripadnosti nekoj grupi — on signalizira prihvaćenost i pozitivne interakcije s drugima. Smijeh se ponekad doživljava zaraznim, a smijeh neke osobe može sam izazvati smijeh u drugih kao pozitivnu povratnu spregu.[4] Popularnost snimaka smijeha u televizijskim komedijama situacije može se dijelom pripisati ovome.

Proučavanje humora i smijeha te njihovih psiholoških i fizioloških učinaka na čovječje tijelo zove se gelotologija.

Narav[uredi - уреди | uredi izvor]

Novorođenčad se tipično redovito počne smijati od 4. mjeseca života.

Kaže se da se djeca smiju znatno češće od odraslih: prosječno dijete nasmije se 300 – 400 puta dnevno u usporedbi s odraslim koji se nasmije samo 15 – 20 puta dnevno; ipak citirani članak, koji je napisao jedan od dvojice vrhunskih istraživača humora u svijetu, izriče da ne postoji stvarna osnova za ovakvu tvrdnju.[5]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Laughing: Physiology, Pathology, Psychology, Pathopsychology and Development Frederica Rudolpha Stearnsa, 1972, str. 59-65. ISBN 0-398-02420-0
  2. Shultz, T. R., & Horibe, F. (1974). Development of the appreciation of verbal jokes. Developmental Psychology, 10, 13-20.
  3. Olmwake, Louise. "A study of sense of humor: Its relation to sex, age and personal characteristics." Journal of Applied Psychology; Vol. 21 izd. 6, str. 688
  4. Camazine, Deneubourg, Franks, Sneyd, Theraulaz, Bonabeau, Self-Organization in Biological Systems, Princeton University Press, 2003. ISBN 0-691-11624-5 --ISBN 0-691-01211-3 (pbk.) str. 18.
  5. "Do Children Laugh Much More Often than Adults Do?". http://www.aath.org/do-children-laugh-much-more-often-than-adults-do. pristupljeno 9. prosinca 2012.. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]